Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Monika Mihić: „Osnova svih problema je nesposobnost za samokritiku“

Monika Mihić: „Osnova svih problema je nesposobnost za samokritiku“

Moniku Mihić znam godinama. Prije nekih 7-8 godina, dovela je trogodišnjeg sinčića Petra na dječju likovnu radionicu koju vodim. Bila sam mlađa, neudana i bez djece. Bio je to moj prvi bliski susret face to face sa trogodišnjakom. Bio je najmlađi u grupi. Išlo je to, onako, par termina. Jedan dan Petar je odlučio da visoku policu za odlaganje materijala u prostoriji u kojoj radim iskoristi u svrhu penjanja. Nisam našla način da ga smetnem sa tog nauma pa sam zvala mamu Moniku.

Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA

Ona je došla, otrgle smo vrištećeg Petra sa police, a mami sam „blago“ održala lekciju o odgoju i uputila je na stručnu literaturu o odgoju djece. I tako, prošlo je par godina, Petra nisam viđala, a ja sam u međuvremenu dobila jednog trogodišnjaka. I postade mi jasno da sam pogriješila. I moj je radio isto. Zapravo, to je posao trogodišnjaka, shvatih. Možete pročitati svu literaturu svijeta, ali dok ne dobijete jednog, ništa ne znate. Trogodišnjaci se bore za svoj metar prostora, reći će „ne“ čak i ako misle “da“, a ako je „da“ ono što očekujete od njih. Trogodišnjaci će čvrsto stisnuti usta ako im pokušate uvaliti u usta kašiku hrane u pogrešnom trenutku, čak i ako je vole. U tom dobu prvi put shvataju da su zasebna bića i jasno i čvrsto se bore za svoju jedinstvenost, autonomiju i pravo na vlastite izbore. Jako je bitno da ih tada shvatimo, čak i ako nam ponekad „svežu uši na mašnu“, i damo im za pravo da prođu svoje. Neki od nas ostanu vječno pomalo u toj fazi. Nije to toliko ni loše.

I tako, jednom prilikom, Moniku sretoh u dječijoj ambulanti. Ona sa svoje dvoje djece, Petrom i Hanom, ja sa svojim Benjaminom. Ispričah joj se nesuvislo, rekoh, „Nadam se da će Petar opet doći. I otvori mi se nakon toga čitav jedan čudesan svijet. Dvoje izuzetno kreativne, lijepo vaspitane, nadarene djece godinama su dio moje ekipe u MC Pavarotti. Ni roditelji im nimalo ne zaostaju. Monika i njen suprug su dvoje kreativaca, koji su imali dovoljno snage i sreće da slušaju vlastite impulse, žive od svoje kreativnosti i žive je svaki dan i u svakom trenutku kroz osebujan životni stil koji njeguju. Dosljedni su svojim idealima i vjeruju u bolji svijet koji sami stvaraju dan za danom. Kroz razgovor uz kafu sa Monikom želim vam predstaviti dio njene i njihove priče.

Monika, od kada si u Mostaru? Tvoj akcenat odaje da nisi rođena Mostarka?

„U Mostaru sam s prekidima od ’96-te, zapravo, tada sam došla da studiram, građevinu, ali ubrzo sam prepoznala da to nije ono što tražim. U kontinuitetu tu sam od 2005. Iz Fojnice sam. To je mala provincijska sredina, ali nije sve onako kako izgleda na prvi pogled. Tu ima pojedinaca koji donose lijep duh i čar tom životu.

Jesi li u međuvremenu živjela negdje vani?

„Živjela sam u Njemačkoj par godina, u Engleskoj godinu dana. U Engleskoj sam se bila posvetila učenju engleskog jezika i to mi se sada višestruko isplatilo. U to vrijeme bila sam u braku, ali još nismo imali djecu. Išla sam sama i to nije bio nikakav problem.

Da li si poželjela da ostaneš?

„I jesam i nisam. Sve do nedavno sam se zapravo borila da idemo iz Mostara, zapravo onako više prigušeno navijala za to. Svaki put kada odem negdje drugo i vratim se bilo gdje unutar BiH zaista se osjećam kao da sam došla na neku stranu planetu. Ono, doživiš kulturni šok i kada odlaziš i kada se vraćaš.

Šta je onda to što voliš ovdje u Mostaru i generalno u BiH?

„Volim klimu i volim sunce. Volim i to što sam spoznala boraveći u ovoj sredini, da apsolutno nije bitno gdje se nalaziš, ti sa sobom nosiš sebe i svoj svijet. Tu spoznaju sam dobila ovdje u Mostaru. Tako da sada nemam nikakve potrebe negdje da odlazim. Otići na kratko je uredu i malo promijeniti perspektivu je uvjek poticajno. Mi, moja porodica, uspijevamo naći svoj svijet i samo zahvaljujući tome i opstajemo. Priroda u BiH je prelijepa, ali su je ljudi unakazili. Postoji jedan stereotip koji često plasiraju naši mediji, a to je da su ovdje ljudi domaćinski i gostoljubivi. Ja iza toga vidim neke druge razloge. Ali sredina kao što je BiH je pogodna za rađanje kvaliteta. To je neminovno. Prije se rodi ovdje kvalitet, jer smo pritisnuti situacijom, nego što se to desi u idealnim uvjetima. I u boljim uvjetima. Međutim, ova sredina najčešće te iste kvalitete ne prepoznaje i ne podržava. Mislim da je taj kvalitet izražen kroz mentalno sazrjevanje. Stalno smo izloženi situacijama kroz medije. Kroz situacije koje ovdje doživljavamo u svakodnevnom životu mi neminovno sazrjevamo. Htjeli to ili ne. U nekim drugim uslovima koji nisu ovakvi, ne bi se moglo toliko saznati, shvatiti.”

Je l’ to u smislu “Ako te ne ubije onda te ojača!?“

„Jeste,upravo tako.“

Da li ti je to što si se na jedno vrijeme “odmakla“ iz BiH pomoglo da ovako shvataš stvari?

„Da, svakako. Čovjek koji je uvijek u istim uvjetima ne zna za nešto drugo, međutim, kad se perspektiva promijeni onda možemo drugačije sagledati stvari. I onda se sa ispravnim stavovima vratiti. To prija. Vratiš se sa snagom. Svaka promjena prija. Ako su uslovi stalno isti, ili dobri ili loši onda nema tog dinamizma, nema podražaja.“

Šta je to, ovdje u BiH, što je nespojivo sa nekim tvojim ličnim principima?

„Do sada nisam bila u prilici da sam primorana da ih se odreknem. Mene i moju porodicu spašava to što nemamo izdašnu komunikaciju sa ljudima. Iz našeg dosadašnjeg iskustva ta izdašna komunikacija ili bilo kakva komunikacija sa ljudima završavala je s tim da mi izvučemo deblji kraj. U bilo kojem smislu. Da moram da komuniciram i da moram da imam taj izdašan odnos mislim da bi to bilo katastrofalno, za mene, za moje stanje i za odnos sa mojim najbližima. Ovako mi čuvamo svoje snage, u svom nekom svijetu. Zaista, imamo vrlo doziran odnos s ljudima, nismo primorani kroz posao da svakodnevno komuniciramo. Gdje god je to bio slučaj, uvjek smo dobili „po šiški“. Kao prirodan slijed situacije ovdje, mentaliteta ljudi i prostora, vremena u kojem živimo. Jednačina koja se redovno ponavlja.

Vas kao porodicu to nije obeshrabrilo. Našli ste način?

„Da, zato što nam je to jezgro skroz skladno, funkcioniše do kraja. Snagu crpim iz porodice i najbližih ljudi. Mi smo finansijski neovisni. I u smislu vlastitog rada ili pomoći sa bilo koje strane.“

Evo, kad smo se napokon dotakli te teme, na koji način zapravo zarađujete za život, šta je to što proizvodite?

„U pitanju je kućna radinost. To je široka paleta proizvoda, od velikih stvari kao što je namještaj do malih, poput nakita – broševi, narukvice, prstenje. U pitanju su proizvodi od kvalitetnog drveta. Pokazalo se da su ti mali predmeti najlakši za prodati. Jedna komoda, na primjer, zahtijeva toliko uloženog vremena zbog načina na koji mi radimo. Muž je taj koji se bavi stolarskim dijelom posla, a ja proizvode ručno oslikavam. Ovdje kod nas ljudi i nemaju baš sluha za takve stvari. Sami naši proizvodi su specifični, nisu za jednu širu skupinu ljudi. Samim tim i pristup je malo drugačiji. Prvo smo bili krenuli preko facebooka, što takođe zahtijeva jedan određen pristup. Zahtijeva, u stvari, ono što mi ne posjedujemo, a to je stalno nametanje, jedan stalni marketing. Osim facebooka u početku smo surađivali sa galerijama ili prijateljima koji imaju određene prodajne prostore. Međutim, sve to se pokazalo kao nedovoljno efikasno. Mi smo ljudi koji najradije rade i šute. Bilo mi je teško govoriti o interesantnosti i posebnosti vlastitih radova. Ljudi koji imaju taj jedan momenat nametljivosti uspijevaju. Međutim, naš pristup se pokazao kao nešto nemoguće da bi čovjek uspio. Ili je potrebno razvijati neke osobine ili platiti za njih u smislu da vas neko drugi promovira, što je opet nije dobro rješenje. Galerije su se također pokazale kao nimalo dobar način prodaje, ljudi vam uzmu stvari, a novac ne vidite. Daju vam nešto malo novca od prodate robe i traže novu isporuku. I tako u nedogled. Na kraju jedan određeni dio novca od prodaje nikad ne vidite. Ljudi znaju da si ti u takvom položaju da ne možeš da biraš. Sada smo vrlo oprezni i skeptični po pitanju suradnje sa galerijama i prodajnim mjestima. Imamo par ljudi od povjerenja sa kojima i dalje surađujemo. Jedno vrijeme su nam bili interesantni marketi na kojima smo izlagali. Tu smo bili lice u lice sa ljudima koji su kupovali, što je za nas također vrlo bitan segment, kao i druženje i razmjena iskustava. Međutim, ako ne postoji profit, a sve se na kraju svodi na finansije, morate ići stepenicu više.“

Vi ste našli drugo tržište?

„Da, to je za nas bila revolucija, mada nam je trebalo dosta vremena da smognemo snage da formiramo shop na on-line marketu za rukotvorine, a koji se zove Etsy.“

Jeste li sada zadovoljni?

„U jednu ruku jesmo. Ono što vrijedi za bilo koji aspekt življenja to je stalna aktivnost i stalno ulaganje. Da bi se uspjelo na Etsy-ju važno je biti stalno aktivan, dodavati nove proizvode, imati dobar tekst koji ih opisuje i postavljati dobre fotografije. Konkurencija je zaista ogromna. Tu prodaju ljudi iz cijelog svijeta i kvalitet je nešto što se prepoznaje. Tu smo izloženi svjetskoj audijenciji i ljudima koji prate takve stvari i izdaju časopise. Tako smo nedavno dobili priliku dati intervju za američki magazin Belle Armoire Jewelry, što nama jako puno znači. Da smo ostali na facebooku to se nikada ne bi dogodilo.“

Kako ste došli na ideju da radite to što radite? Kako je sve počelo?

„Krenulo je tako što smo mi zapravo prvo radili za sebe. Bez neke namjere da se od toga napravi neki biznis. Imali smo oboje određenu dozu kreativnosti i bili smo bez novaca. Shvatili smo da neke stvari koje ne možemo kupiti možemo napraviti. Trebalo nam je vremena da shvatimo da je to što radimo dobro i da steknemo samopouzdanje da to ponudimo i nekome drugom. Inače, oduvijek cijenim više ono što je orginalno i posjeduje određenu dozu mašte i kreativnosti, nego nešto što je brendirano i može se kupiti u većini trgovina. Interesantno je da i kod nas lagano dolazi taj neki talas, gdje je popularno sve što je ručno rađeno. Na zapadu taj trend je aktuelan i cijenjen već dugo godina. Kod nas je životni standard niži pa je donekle i razumljivo, a oni koji imaju novca najčešće su zainteresirani za neke druge stvari. Kod nas je potrebno imati određeno priznanje da bi te neko drugi prepoznao. Potrebna je sugestija sa strane. Sada smo zadovoljni i znamo u kojem pravcu idemo.“

Da li ste zadovoljni materijalnim sredstvima koje trenutno stičete?

„Do kraja nismo. Ipak, naša porodica je četveročlana, ali mislim da smo na dobrom putu i sigurna sam da ćemo to ostvariti.“

Čini se da osluškujete sebe i pratite neke svoje unutrašnje inpulse više nego ljudi u okolini.

„Ja znam da se čovjek treba i mijenjati u svrhu vlastitog rasta i razvoja, ali ne baš na takav način da bi se skroz od svog bića odstupilo.“

Kako izgleda vaš svakodnevni porodični život, u kući i unutar porodice?

„Nemamo televiziju i ne gledamo je. Ljudi ovdje često misle da nemaju izbor i da su priklješteni situacijom, vremenom i prostorom u kojem žive. Ja mislim da stvarno imamo polja i aspekte života gdje možemo da činimo promjene. Mi vodimo računa o prehrani, interesuje me zdrav način življenja generalno, tako da taj jedan aspekt unosim u naš život. Kupujemo i konzumiramo one stvari koje smatramo da su zasnovane na fer proizvodnji i trgovini. Uglavnom kupujemo od lokalnih proizvođača i uzgajivača za koje znamo da ne rade za tržište. To su ljudi koji proizvode ekološku hranu za vlastite potrebe i povremeno prodaju viškove. Kroz naš rad nam je postalo bitno da podržavamo lokalne male proizvođače.“

Kako provodite slobodno vrijeme?

„Naše slobodno vrijeme se preklapa sa radom. Radimo kod kuće. Taj rad nas ispunjava. Mi cijeli dan provedemo u radu, ali to je uvijek kombinovano sa porodičnim obavezama. Za mene je jako važno i idealna situacija da sam kao majka tu sa djecom, i samim tim što ja radim nešto kreativno oni su podstaknuti na kreativno djelovanje. Ja sam tu, prisutna sam, zajedno smo i moj neki utjecaj je najdominantniji. Ja sam ta koja ih odgaja. Imam osjećaj da je naša svakodnevnica zapravo moj godišnji odmor. Kad nam je potreban drastični otklon od svakodnevnice onda se izađe vani, odemo negdje u prirodu. Nemam tu tako čestu potrebu. Primjećujem da se najbolje osjećam u tom svom ambijentu. Neke majke imaju organizovan život na drugi način, pa imaju i drugačije potrebe. Mi imamo i vrt, i zaista, potpuno je drugačija dimenzija života u kući i u stanu. Promijeni se soba gdje se radi, izađe se napolje i već se na taj način doživi određeni dinamizam.

Misliš li da odgajaš djecu na dosta drugačiji način nego ljudi u ovoj sredini?

„Drugačije je već to što s njima provodimo dosta više vremena nego drugi roditelji koji odlaze na posao, a djeca idu u vrtić. Pomalo ih idealistički odgajamo, ali im i ukazujemo da sve okolo nije tako bajno i lijepo. Učimo ih da imaju i stav i pravila. Učimo ih i pokazujemo im da u životu postoje i neugodne situacije, ali one su i dobre zato što mi iz njih učimo jako puno. Mi to doživljavamo kao neugodno dobro.“

Šta misliš o međuljudskim odnosima u Mostaru?

„Ljudi imaju plafon u razumjevanju. Razumiju samo ono što se njih tiče. Pogotovo kada se radi o konfliktu koji je ovdje bio. Ja primijetim i znam koju emociju u određenom trenutku nosim i tu je odmah korigovanje i samokritika. Međutim, primjećujem da tog mehanizma kod drugih ljudi, generalno, ovdje nema. Samim tim što ti i sebe vidiš korekcija neminovno dolazi. To je osnova svih problema ovdje. Potpuna nesposobnost za samokritiku. Nema kritike vlastitih djela. Kad bi ljudi samo malo poradili na sebi sve bi bilo drugačije.“

Kakva je, onda, generalno gledajući, psihološka klima ovdje u Mostaru?

„Mogu samo reći da je podesna za rast.“