Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Mostarske fekalije su ono što nas spaja

Mostarske fekalije su ono što nas spaja

Živim u Franjevačkoj/Matije Gubca ulici. U samom centru grada. S jedne strane moje kuće cesta vodi ka Franjevačkoj crkvi i Starom gradu, sa druge se nalazi Samostan školskih sestara franjevki. Rekli biste divna lokacija. Zona 1, kako su nam rekli u Urbanističkom, kada smo tražili dozvolu za proširenje kuće. Blizu je stari grad i uža urbanistička zona je u pitanju, ne možeš ni gradit’ šta hoćeš i kad hoćeš. Trupe turista redovno prolaze pokraj mog prozora u smijeru crkve i Staroga grada.

Piše: Dolores Veledar-Perić, AbrašMEDIA

Zamislite, u ulici žive Hrvati i muslimani i nešto Srba, zajedno. Kuća do kuće. Kuće i posjedi su mahom u vlasništvu određene porodice preko 100 – 200 godina. Generacije se smjenjuju. Tu još možete naći stare mahalske kuće debelih zidova i bosanske avlije sa visokim avlijskim zidovima, “vehabijske“. Za Bajrame, ujutro kad ustanete, čujete da se ulicom razliježe “Nek mirišu avlije… nek se zna da Bajram je“, a kapijska vrata su širom otvorena i iskazuju dobrodošlicu. Kad je Božić možete sresti žene kako prolaze sokakom sa tacnama kolača i pite koje nose svojim muslimanskim komšijama te supružnike koji u nedjeljna jutra, svečano, ruku pod ruku, u svojoj najljepšoj odjeći  idu u crkvu. Čujete razne pozdrave “eselamu alejkum“, “dobar večer“ pa i  „pomoz’ Bog“. Bez nelagode, prigušivanja glasa, otrovnih pogleda. Rekli bi ste, koja sreća živjeti u takvom naselju. Mislim, poslije svega. U gradu Mostaru.

Ali vidite, naša ulica pliva u fekalijama. Pravim. Iz kanalizacije. Pošto se tako lijepo slažemo neko je valjda skont’o da nam treba redovno zagorčavati život, pa nas je zaboravio i ostavio da živimo sa otvorenim kanalizacionim kanalima u 21. stoljeću?!! U centru grada?!! Ma bilo gdje. Nije humano.

Jutros je cisterna došla da pročisti kanal preko puta moje kuće koji se začepi u prosjeku svaka dva mjeseca. Tada se otpadne vode prelijevaju pravo pred moja vrata i vrata moje komšinice Ankice i prekriju dobar dio ulice. Zovne ih komšija čiji čak i nije dio kanala koji se uvijek začepi (ima u blizini pekaru, koja garantujem, pravi najbolji i najzdraviji hljeb u gradu. Eto, i to imamo u našem malom sokaku).

Upitah: “Majstore, molim vas možete li odčepiti i kanal sa moje strane, platit’ ću samo recite koliko“. Dva čovjeka koja su deverala oko kanala niti me pogledaše. Ponovo, misleći da nisu čuli: “Možete li molim vas i ovaj kanal preko puta očistiti“, i pokazah im rukom na kanal pun mutne nepomične vode koja se već gotovo počela prelijevati preko ivice, a u njoj plivaju mali crvići iz kojih će se poslije razviti, pretpostavaljam, neki drugi leteći oblik života. Tik ispod mog prozora. Majstor reče: “Mi to radimo samo kad je urgentno“. „Ali, biti će urgentno čim sutra, prekosutra će kiša opet padati“, rekoh. Ništa, šutnja, pokupiše cijevi i odoše.

Eto, tako. Voda u kanalima ljeti služi komarcima za polijeganje jaja, tako da ne možemo boraviti ljeti i dobar dio jeseni ni na terasi. Ni po noći ni po danu, jer u našem kanalu se razmnožavaju oni novi tigrasti komarci, koji i po danu peckaju. A jako su agresivni. Pacovi šetaju ulicom kao domaće mačke, a o malim kućnim miševima da i ne govorim.

U blizini, u DUMU-u (Društvo uglednih građana, naselje sa neboderima i lijepim zgradama za direktore, kako ga nazvaše raja od zeze prije rata) živi naš dugogodišnji, a vjerovatno i doživotni gradonačelnik. Eto, nikad mu nije zasmetalo što njegovi susjedi, komšije, tako žive. Ispred njegovog nosa. Interesantno je to da kada odete prošetati po određenim prigradskim naseljima vidite lijepe nove ulice i uredne pločnike. Kanalizaciji niti traga. Ona je negdje ispod, u tlu gdje i treba biti. Sa štakorima i ostalom živinom. Jer za ime Boga tu žive ljudi! Ta ne može se finim ljudima kanalizacija razlijevati do kućnog praga. Na šta bi to ličilo. Da slavite Bajram ili Božić, a da vam rodbina gaza po kanalizaciji i preskače lokve u kojima se vide ostatci rezanaca, neke male gliste, crvići i šta sve ne. Eto. Drago mi je zbog ljudi koji tu žive, naravno. Neka im se djeca mogu normalno igrati bez straha od zaraze, a neka oni mogu širom otvarati prozore bez da im uljeću rojevi tigrastih komaraca, pacovi i miomiris kanalizacije.

Želim da i mi pređemo iz kategorije “nevidljivih“ u kategoriju „ljudi“, te da neko napokon shvati da stanovnici Franjevačke ulice žele život bez smrada govana i trule hrane!