Home » AbrašMEDIA » Nekada smo se smijali – razgovor sa Omerom Hodžićem, pionirom mostarske stand up scene

Nekada smo se smijali – razgovor sa Omerom Hodžićem, pionirom mostarske stand up scene

Bosanskohercegovački stand up nedavno je dospio u rubriku Difficult material čuvenog The Economista. Rat kao plodno tlo za svjež i aktualan humor vjerojatno su doprinijeli epitetu difficult, a o interesu koji domaći stand up dobiva izvana govori i uspjeh nedavnog engleskog izdanja Navida Bulbulije kojim se domaći ‘difficult material’ pokušao ispričati anglofonom svijetu.

Autor: Nikola Rončević, AbrašMEDIA

Na domaćoj sceni veliki uspjeh je doživjela satirična emisija Monty Dayton, koja je upravo sličnim pristupom humoru privukla mnogo pažnje ljudi željnih smijeha i ironije.

Jedan od idejnih tvoraca Monty Dayton showa, već poznat i uspješan stand up komičar Omer Hodžić, sljedeći je sugovornik niza razgovora o mostarskoj stand – up sceni –„Nekada smo se smijali: U potrazi za mostarskim stand upom.“

Omer ne zazire od crnog humora, a pogotovo ne od političkih tema. Predstavljeni ‘teški materijal’ s lakoćom upisuje u svoj karakterističan stand up reper-toar. Osim toga, bavio se i muzikom, točnije hip hopom. U nastavku više o njemu samom, o komediji, ratu te o budućnosti mostarske stand up scene.

Omere, pozdrav! Reci mi najprije kako si ostvario kontakt sa stand-up scenom?

Omer Hodžić: U kontakt sam došao slučajno. Od trinaeste godine sam reper. To je bio dio mog identiteta. 2012. sam išao na fakultet i tada nisam znao šta radim u životu. Na fakultetu je radio Adi Fejzić, koji je pokrenuo stand-up radionice i od kojeg sam čuo o stand-up komediji. To je bila jedina korisna informacija koju sam na fakultetu čuo. Odlučio sam da neću biti reper i da ću se ogrnuti novim plaštom kako bih prikrio nesigurnosti. Nakon što sam izašao na prvi open mic, znao sam da je to ono čime se želim baviti.

Sjećam se da si nastupao pod pseudonimom Chika Trip. Koliki je utjecaj hip hopa na tvoj stand up izraz?

Bavljenje hip-hopom mi je pomoglo u pisanju šala. U repu također postoji punch line, samo što moraš imati osjećaj za ritam. Kada sam izašao iz okvira da moram biti ritmički tačan, bilo mi je puno lakše pisati šale. Vremenom sam naučio kako stand-up ima svoj ritam koji mi je puno prirodniji.

Kako se snalaziš kao medijska ličnost, pogotovo sad kad je Monty Dayton pokupio toliko smijeha? Čime se još baviš?

To je sada dio moga identiteta. Mislim da sam se razvio dovoljno kao ličnost da zaključim da mi je stand-up komičar zanimanje. No, Omer Hodžić je puno više od stand-up komičara. Zanimaju me i druge stvari. Volim igrati Playstation, imam mamu, imam djevojku… Barem imam za vrijeme ovog intervjua, možda neću imati kasnije. Veliki je dio mog identiteta. S obzirom da stalno prolazim kroz krize identiteta, lijepo se to uklapa u priču – „biti stand-up komičar“.

Imaš li neke naročite uzore u stand-upu?

Svi počinjemo sa Georgeom Carlinom. To je klasika. U zadnje vrijeme pratim Billa Burra. On je poorman’s Louie C.K. Radi nešto novo, genijalno i urnebesno. Možete slušati njegov youtube podcast svakog ponedjeljka i četvrtka. Genijalan je. Tako da bi on bio moj uzor što se tiče stranih komičara. Preporučujem i australskog komičara Stevea Hughsa koji nije pretjerano popularan. Što se tiče domaćih komičara, tu je mnogo osoba koje rade veoma dobre stvari. Volio bih da imam radne navike kao što imaju Marina Orsag ili Tin Vodopivec. Njihov stil mi se sviđa. Volio bih da mogu zabavljati ljude kao Nesha Bridges i da mogu sociološki secirati stvarnost kao Damir Nikšić.

Što za tebe znači bavljenje komedijom? Govorimo li tu i o kritici društva?

U svakom slučaju jeste kritika društva. To je meni postao second nature, jer ja to radim i u razgovoru s ljudima. Trudim se da u mom radu postoji umjetnička vrijednost, a ne samo zabavljačka. Ako to želiš, možeš preuzeti odgovornost da tvoji materijali budu upravo kritika društva u kojem živiš, posebno ako se odnosi na ovo naše bh. društvo. Kad te ljudi slušaju, imaš odgovornost kao kritičar društva, u suprotnom si turbo folk.

Nedavno je u The Economist izašao članak gdje se, pored komičara poput Peđe Bajovića, Navida Bubulije, Mirka Komljenovića i Jasmina Džemidića, spominješ i ti. Kakvi su tvoji komentari na članak o „teškom materijalu“ u bosanskohercegovačkom stand-upu?

Da, nedavno je o nama objavljen članak u The Economistu. Renomirani list. Bio sam uzbuđen na trenutak. Onda sam zažalio što sam ih uopšte ikada sreo. Vidio sam kako su izvrnuli naše riječi i članak, koji je trebao govoriti o stand up komediji u BiH, pretvorili u senzacionalistički uradak, gdje su vrlo vješto spojili riječi „komičari“, „šala“ i „Srebrenica“. Tako da iz mog iskustva, The Economist nije mnogo drugačiji od ovdašnjeg žutila. Ništa neuobičajeno. Svake godine dođe par novinara iz stranih zemalja da nas ispituje kako je moguće da Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH nastupaju zajedno i međusobno se šale na račun zbivanja u ratu. Nama je to normalno, ali zapadu smo zbog toga „egzotični”.

Pažnju osim ‘kontroverznih’ šala prilikom kritiziranja društva, privlače i anegdote sa samih nastupa?

Postoji mnogo anegdota! Možda meni najdraža, pogotovo jer se tiče kritičkog stava prema društvenim stereotipima i razbijanju istih, je ona iz Banja Luke. Tamo sam rekao šalu gdje sam se zahvalio Srbima za šehidsku penziju. Kad sam to rekao, bilo me malo strah. U početku je bio muk, čuđenje – pa aplauz. Tada se desila katarza. Desilo se pomirenje između mene, koji sam tu direktna žrtva rata, i ljudi koji su krivi što ja imam stan. To je najbliži put pomirenja. Siguran sam da se netko od 200 ljudi, od kojih su možda neki bili nacionalisti, promijenio u glavi. Ako ne na svjesnom, onda na podsvjesnom nivou.

Kako ti promatraš rat kao temu u stand-upu?

Ne sjećam se rata. Moj je otac poginuo u ratu. Ne volim to potencirati. Rekao sam to samo radi te šale. Tako da sam na taj način žrtva rata, mada se ja ne osjećam tako.

Postoje li onda neukusne šale? Postoji li granica?

George Carlin je rekao kako je postao komičar jer je htio pronaći granicu u šalama i prevazići je. S tim se slažem i mislim da ne postoje neukusne šale, nego postoje loše šale. Možete se smijati bilo čemu. Ako je to stvarno dovoljno smiješno i ako znaš kako to da uradiš. Čak i o najtragičnijim temama kao što su Srebrenica i Vukovar. Zato što će ljudi osjetiti energiju koja prati riječi, više nego same riječi. Ako imaš na umu svojom šalom uvrijediti nekoga, to će se osjetiti. Ako imaš plemenit cilj i to će se osjetiti kroz šalu. Osim u Čitluku. Tamo ne smiješ pričati o Međugorju. Valjda žive od toga. Kad sam nastupao u Čitluku pričao sam mnogo šala o Srbima, Hrvatima, Bošnjacima. Pričao sam o kršćanstvu kao takvom, o papi, vjeri i svi su se smijali. No, kad sam spomenuo Međugorje, svi su se prestali smijati. Ljudi su izgleda više osjetljivi ako im vrijeđaš izvor zarade, nego vjeru.

Naposljetku, vratimo se tamo gdje je sve počelo, u zadnje dvije godine u Mostaru nije bilo nastupa. Zašto?

Razbili smo se malo. Dobili smo TV show, pa nas je manje zanimao razvoj same scene. Iskoristit ću sad priliku da najavim jedan zanimljiv multimedijalni projekat, koji će se najverojatnije održavati u Abraševiću. To će biti kombinacija stand-up i sketch komedije, po prvi put na taj način. O detaljima ćemo upoznati javnost malo kasnije. Ono što se desilo lično sa mnom, kao nekoga koji bi trebao pokrenuti scenu, je ogromni zamor u komunikaciji s ljudima. Previše ljudi želi nešto, pa sam uzeo vremena da vidim šta ja hoću. Ne možemo olako zaključiti da je stand-up nestao.

Daj nam neku poruku za kraj.

Svi ljudi koji se bave stand-up komedijom, ili bilo čim sličnim za što je potreban entuzijazam, imaju za cilj stvoriti pozivitno okruženje za život. Mislim da ima budućnosti za scenu i biće postojanja, samo ako ne bude rata. Najbolji stand-up komičari će biti oni koji će doći nekoliko godina iza nas, kada utabamo stazu i napravimo infrastrukturu za njih. Tko god želi da se bavi stand-up komedijom može kontaktirati mene na facebook i kad bude dovoljno ljudi, vrlo rado ćemo napraviti open mic. Odmah ću vam reći, biti stand-up komičar nije pričanje viceva. Morate imati autorski materijal!

Pročitajte još:

Nekada smo se smijali – razgovor sa Adijem Fejzićem

Nekada smo se smijali: Razgovor s Mirandom Lončar