Home » AbrašMEDIA » Nema zemlje za ždralove

Nema zemlje za ždralove

(Uz predstavu „Mrtve ribe plivaju na leđima“ HNK Mostar, Narodnog pozorišta Mostar i BNP Zenica prema pričama Josipa Mlakića i u režiji Tanje Miletić-Oručević)

Dramska lica u Mrtve ribe plivaju na leđima ne osjećaju milost. Zato i ne pokazuju milost jezika. Njihovi razgovori nisu ništa više od nizanja glasova i slogova kada se nešto mora reći, kako bi se uopće prepoznali kao ljudi u vremenu koje im je preostalo. Ždralovi lete, a ljudi dišu i otvaraju usta u vječnom zaostatku za životom, zavideći jatu ptica koje se može pomaknuti. Jedna biologija zavidi drugoj. Kako se iz rijetkih razmišljanja jednog od protagonista može zaključiti dok govori o jatu ždralova koje nadlijeće grad, kada se ljudi izdvoje iz jata koje slijedi liniju života i upuste se u biološki sukob, onda ostaju u vječnom kašnjenju za drugim oblicima života. U njemu su naravno misao i jezik skoro pa besmisleni pa na kraju ispada da je jedino djelo koje se uopće može sprovesti ono lišavanje sebe daljnjeg egzistiranja u ovoj situaciji. Sam život sa svojim nepoznatim zakonima, koji vrijede na nekom drugom mjestu (kako se može spoznati ono što nije prisutno) postaje nešto što se ne smije dirati. Preostaje jedino nadanje za koje se popularno vjeruje kako ima veze sa vjerovanjem. Nada dolazi nakon vjere, a vjera se nada samo tamo gdje postoji samostalno sutra, a ne bolja prošlost ili vječno sada krhkog jastva.

Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA

Možda je stoga logično da predstavu u prvom prizoru otvaraju, nakon što na najlonskim vrećicama odgledamo let ždralova, Franjevac – predstavnik vlasti otkupa s Profesorom i njegovim Prijateljem. Oni igraju šah. U tom trenutku ne znamo previše o profesorovu stanju, no često spominjanje filmova u njegovim komentarima pokazuje čežnju za bitnom dimenzijom vremena koje se izgubilo negdje u prostoru podijeljenom između ljudi. Filmovi ovdje djeluju kao poziv iz nekog mraka. I vrlo precizno naznačuju važnost te umjetnosti, ali i činjenicu kako je sve više nedostaje, njenu odsutnost.

Nekoliko filmova spominje se tijekom predstave, ali Bergmanov Sedmi pečat je taj čije inserte vidimo. Prizori na ekranu od nanizanih vrećica smeća nastupaju kao neki ostaci anime na vjetru, komentirajući kontekst zbivanja kao i ono što se nalazi u glavama ljudi, posebno onih mlađih, kada na ekranu idu prizori iz nogometnih utakmica.

Tu je Tanja Miletić – Oručević posegnula za izražajnim sredstvom koji se u suvremenom europskom kazalištu već pomalo smatra i konvencijom, ali uvijek zanimljiva scenska informacija koju su danas do maksimuma doveli redatelji poput Lupe, Ostermeiera i Van Hovea. Na ovaj način se scenom, na kojoj se igra prizor iz profesorove „balkanske krčme“, prošetao uspjeli trenutak pomno planirane svježine. Nedostaje jedino veća pozornica s dubinom, ali to je više stvar jačeg dojma nego neka greška. Scena HNK je malena i ima zapravo samo dva plana. Oni pri izmjeni scena pomažu osjetiti ustajalost vremena. Ovome naravno pomaže vrlo često vizualno i verbalno izmjenjivanje pojma ždralova. Veza je ovdje sasvim jasna, riječ je o pticama, usput i elegantnim, koje slobodno čine svoje migracije. Dolje je ljudska vrsta koja čeznutljivo promatra u nemogućnosti da promjeni nešto u svojim životima. No, bez obzira na preciznost tog odnosa, što on zapravo znači? U prvi mah čini se da je riječ isključivo o plemenitoj usporedbi, ali ona je ispražnjena od sadržaja. I upravo kao takva ispunjava svoju svrhu. Ta veza je postvarenje života provedenog u pustoj želji. Jedna vrsta zavidi drugoj i sve vidi u nekom obliku formacije bijega. Nema samorazumijevanja, nema popravljanja u ljudskih životinja. Oni bi se zapravo samo rado riješili sveopće krivnje koja im tako otežava svakodnevne postupke ili daljnju egzistenciju. Zato čežnja za ždralovima – ne samo za njihovim bijegom, koji je sasvim uobičajeno “prirodan”, već za time što oni krivnju ne osjećaju. Možda bi se tim ždralovima ona ista krivnja kao vreća smeća zavezala za tijelo, ali to je nemoguće – osim ako ih se ne gađa oružjem.

 

Radi se o tome da se tjeskoba našeg prostora uvijek nekako povezuje s praznim velikim prostorom, u kojem se ne dešava ništa. Osim zlosutne buke zujanja vrećica zapetih na grmlju na buri. Dojam skučenosti je tako ostvaren doslovno. Ove najlonske vreće precizan su odraz duševnog postratnog bosanskohercegovačkog čovjeka koji osjeća da je spakiran, odbačen i razapet kao ostatak na nekom drvetu. Svima je poznata slika ostataka najlonskih vrećica koje zuje na zimskom vjetru uz rijeku. Opasan je i moćan to znak ostataka duše koja se ne uspijeva skupiti. Ona jedino pokušava čekati.

Profesor spominje više filmova, ali u njegovom kratkom pojavljivanju dominirat će i ostati upamćen onaj Bergmanov – Sedmi pečat u kojem razočarani i u besmislenom ratu iskorišteni vitez igra šah sa smrću. Prije no što okonča svoj život, profesor će tri puta igrati šah – najprije sa onostranom vlasti, zatim sa “poznavateljima stvari”, a onda i sa samim sobom – sa smrću. Upravo se ta smrt i dešava nakon spoznaje kako će ga lokalni majstori – koji uvijek znaju samo onaj jedan način na koji se nešto radi – jednostavno progutati i kako je njegovo znanje, koje zbog rata nikada nije uspio prenijeti niti pravim đacima niti uopće doći do njih, izgubljeno. On shvaća da je to zapravo nemoguće i zbog okrutne i nerješive zamke samoće, podiže ruku na sebe na vrlo okrutan način, pištoljem za svinje.

No ova smrt nije bez utjecaja na život, nije besmislena. Ona pokreće niz zbivanja koja se na kraju pokazuju kao oblik ravnoteže. Kada se profesor ubije, njegov prijatelj razmišlja o istom, ali mu lokalna djeca ukradu auto s puškom. Tom istom puškom gađat će ždralove čija je će smrt biti loš znak za let paraglajdericama tog dana, čime je moguće izbjegnuta još jedna nesreća. No, kao i u Bergmanovu filmu, profesor svojim činom vara smrt samo da bi drugima produžio egzistencijalni trenutak. Taj je filmski prizor važan i zanimljiv jer se i pred nama odvija određeni ples smrti.

Mladi ljudi, neki bez roditelja, uglavnom su objekti preživljavanja po gostionicama, nade iz kladionica, kao i sitnog kriminala u pauzama školskih sati koje provode u famoznom fantomskom školskom programu „dvije škole pod jednim krovom“. Ponekad će se međusobno potući, kako bi obranili svoje nacionalno porijeklo. Nasilje, ksenofobija i okrutnost njihovi su impulsivni i brzi lijekovi za teror nepostojanog života. Love ribu strujnim udarima, premlaćuju starca koji ih opominje, kalašnjikovom pucaju na nebo i obaraju ždrala. Glupost i apsurd im nikako nisu strane, niti ih ima malo.

Između nizanja ovih stanja i motiva, praktički jedini trenuci kada miruje video slika su oni u prizorima iz bračnog života para. No, oni sami komentiraju radnju kojom djeluju. Jedan od prizora pojačan je jasnim znakom prezira i pravog stanja njihovog braka – frustracijom i dosadom. Dok oni pričaju neku trivijalnu stvar – muškarac jednostavno pljucka ženi tablete u lice hladnom gestom koja samo pojačava dojam nemogućnosti promjene. Kada se kasnije u bolničkoj čekaonici susretnu muž i bolesna žena njegovog prijatelja koji se slupao, ispada da svi koji pokušaju izići iz te zone – nastradaju. Istu stvar iskušava i majka poginulog vojnika kojoj se Gospa ukazuje u minskom polju gdje joj je poginuo sin, pokazujući joj tako samim svojim ukazanjem put preko mina. Ali opet je to put koji vodi samo natrag u taj isti život, za koji je njen sin dao svoj.

Ansambl predstave je prilično ujednačen, čemu naročito pomažu efikasni glumci iz Zenice, čiji nastup kontrolira karakterističnu neuzemeljenost i poetičnu raspršenost mostarskih glumaca, koji još jednom u predstavi ujedinjuju obje nacionalne kuće u gradu.

Ipak, život postoji u ovoj priči. On je vrlo slabašan, kamufliran, ali zapravo je tu. U prizoru prije pijanstva u kavani, konobarica pokazuje senzibilitet u promišljanu stvarnosti, ali čim se pojave muškarci – gosti, ona ga odmah potiskuje i postavlja se nazad u svoju rodnu i radnu ulogu. Dok traje prizor u prednjem planu gdje se sve pjaniji gosti svađaju po pitanjima stvarnosti poezije, dogodit će se nešto autentično u zadnjem planu, što se izravno nadovezuje na radnju. Znalci poezije, koji u svakoj sredini znaju sve o tom famoznom jednom načinu za stihove, po tko zna koji put gnjave profesora sa stereotipima – ne u samoj poeziji – koliko onima u shvaćanju iste. Profesor na taj izazov frustrirano reagira, govoreći svoje stihove oslobođene patosa pri čemu svi ismijavaju njegov pokušaj odgovora na život i pokušavaju ga utišati nazivajući istinu zapravo – patetičnom. Bilo kakav pokušaj refleksije ovdje uvijek biva proglašen patetičnim. Kada nema refleksije, nema ni veza sa stvarima niti ljudskih odnosa koji nastaju u tim vezama, a ni filmova o odnosima („Pjesnik“ posebno malo zna o filmovima, ali mu zato jako dobro idu metafore rata i vojske) Međutim, osoba u pozadini – konobarica, koja tijekom cijelog razgovora, a prije čitanja ispunjava tiket sportske prognoze, odjednom vrlo pažljivo sluša stihove i očito se pronašavši u njima, cijepa tiket i jedina iskreno aplaudira profesoru. No, to je kratko, taj plamen je kratak, njega nitko ne čuje u sveopćoj buci i ismijavanju kvalitete i konobarica odustaje. Kasnije će profesor oduzeti sam sebi život. Profesor je zapravo ostao bez svojih učenika na način da ga je život usmjerio daleko od njih, da ih nikada ne sretne. Umjesto da ih podučava životu, on je bio u rovovima nečijeg rata i na taj život – pucao. Zato on osjeća jezivu samoću, goru od života – svaki njegov pokušaj da nekoga nešto nauči nalijeće na krivu publiku. Ne radi se, a to je zapravo problem, samo o krivoj sredini, rat je taj koji je promijenio ljude i njihove potomke, zavrtio ih u krug u kojem se još okreću i njegovo fiksno znanje tu ne pomaže. Može ga prenijeti samo ako dopusti da bude pojeden. Scenografija Matka Vekića i Mirte Vekić vrlo je jasna u svojoj konačnosti, gdje neprekidni niz okačenih praznih boca označava vrijeme. Koliko se toga popilo i koliko se još može popiti. Čini se da bez alkohola niti nema bilo kakvog zbivanja. Neke od ptica koje su posebne i koje su ostale dolje, nisu ništa drugo do lijepe močvarne ptice koje samo promjene nogu na kojoj stoje.

Mrtve ribe su priča o prostoru koji zapravo nema mogućnost otkupa. Kako bi se zbiljski otkup desio, mora se živjeti, a da bi bio život, mora nastati vječni mir. Vječni mir nastaje obrazovanjem i promišljanjem. Stoga je mogućnost otkupa samo dio ideologije, a igra šaha tek predstavlja čekanje. Ovaj prostor je u neprestanom primirju, u dubokoj mračnoj čekaonici, gdje se rat odvija na drugim mjestima, kroz gubljenje empatije, razrušene obiteljske odnose, s djecom i roditeljima na tabletama i s dijagnozama, samomržnjom, kulturom i kultom krivnje, stida i izdaje, emocionalnim silovanjem i različitim vrstama mimikrije rođenim, razvijenim iz tišine društva, čija je najveća mana, ne samo to što je loše ili kukavičko, već stoga jer jednostavno – ne postoji. Odnijeli ga ždralovi.