Home » AbrašMEDIA » Neoliberalni Zakon o radu po mjeri MMF-a
foto: Anadolija

Neoliberalni Zakon o radu po mjeri MMF-a

Čim Petar Đokić kaže da će biti donesen zakon o radu koji neće biti na štetu radnika, možemo pouzdano očekivati najgore. Šalu na stranu, priprema se donošenje novog Zakona o radu u Republici Srpskoj. Prema najavama, taj zakon će imati potpuno neoliberalni karakter. Novine koje će on donijeti biće sljedeće: ugovor o radu na određeno vrijeme biće produžen sa dvije na pet godina, biće ukinuti minuli rad, otkazni rok, otpremnine itd. Time će se iz zakona ukloniti i posljednji tragovi socijalističkih dostignuća. Ona, istina, u mnogim slučajevima nisu poštovana, ali su predstavljala kakvu-takvu garanciju položaja radnika.

Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA

Donošenje novog zakona kojim se regulišu radni odnosi uslovljeno je dejstvom više činilaca. Na prvi pogled, izgleda da se novim zakonom žele otkloniti teške posljedice ekonomske krize. Vlada i poslodavci će reći da je potrebno rasteretiti privredu, uvesti fleksibilnije odnose između poslodavaca i zaposlenih, i sl. Ovaj argument uvijek može izgledati primamljivo. Naime, pošto je za izlazak iz ekonomske krize potrebno izvjesno vrijeme, koje se ne može unaprijed precizirati, vlada jednostavno može da pozove radnike na stezanje kaiša, kao njihov doprinos izlasku iz krize. A kad radnici shvate da izlazak iz krize ne zavisi od toga kakva je sadržina Zakona o radu, biće kasno. Ekonomsko stanje u društvu primarno nije uslovljeno prirodom radnih odnosa već ekonomskog sistema, ekonomske politike i ekonomskih interesa vladajuće klase. S druge strane, važeći Zakon o radu je umnogome kršen od strane poslodavaca i dosad, njegove norme su primjenjivane „fleksibilno“, pa nas to nije spasilo od ekonomske krize.

Donošenje novog Zakona o radu predstavljaće jedno od najkrupnijih sistemskih pitanja, koja će baciti u sjenu i Sejdića i Fincija zajedno, i otcjepljenje Republike Srpske, i prenos nadležnosti, i sva druga sudbinska pitanja. Radni odnosi su slika i prilika cjelokupnih društvenih odnosa. Oni kao na dlanu pokazuju prirodu društvenog sistema, a posebno prirodu ekonomskog sistema. Trenutno važeći Zakon o radu, koji ima svoje nedostatke, ipak je na izvjestan način „neprirodan“, jer ne odgovara karakteru društvenog sistema. U njemu ima određenih socijalističkih tragova, koje treba ukloniti ne zato što oni nekome smetaju iz ideoloških razloga, već zato što smetaju ostvarivanju ekonomskih interesa vladajuće klase. Upravo zato vladajuća koalicija i vladajuća klasa zagovaraju donošenje novog zakona. I, upravo zato se ovaj zakon tako često nekažnjeno krši.

Donošenje novog zakona u ovom trenutku nije samo posljedica zahtjeva MMF-a već i pokušaj ublažavanja ekonomske krize prebacivanjem njenog tereta na leđa radničke klase. Zato se o ovom zakonu govori baš u ovom trenutku. Pošto je radnička klasa slaba, očekivano je da vladajuća klasa pokušava ublažiti krizu ugrožavanjem radničkih prava. Čak ni izbori naredne godine neće spriječiti vladajuću koaliciju da donese novi zakon. Slični zakoni su donošeni širom Evrope, bez obzira na to koliko su bili nepopularni. Partije su gubile izbore zato što su njihove vlade donosile nepopularne, antinarodne i antiradničke zakone. Ti zakoni su proizlazili iz prirode društvenog sistema i interesa vladajuće klase, pa ih partije nisu mogle zaobići, ma koliko bile svjesne njihove nepopularnosti. Tako će postupiti i „naša“ vlada. Ovdje se ne radi o tome da li je taktički opravdano donijeti nepopularan zakon uoči izbora. Radi se o tome da je ovaj zakon u interesu vladajuće klase i da zato mora biti donesen.

Opozicija se nalazi u vrlo lagodnoj poziciji. Lagodnijoj nego ikad. Ona može kritikovati novi zakon, čak i glasati protiv njega, iako to sigurno ne bi učinila da je na vlasti. Ne bi, jer i opozicija predstavlja vladajuću klasu, a dok je opozicija, nema nikakve odgovornosti, pa može taktizirati u pogledu svog glasanja u skupštini. Opoziciju ništa ne košta da se prikaže socijalno odgovornom u ovom slučaju.

Ostaje jedino da sindikat mobiliše sve svoje snage u borbi protiv ovog zakona. Zaista, biće mu potrebno mnogo snage i odlučnosti ako želi izvojevati barem djelimičan uspjeh. Jer, sindikat se može boriti protiv novog zakona samo i isključivo generalnim štrajkom. Vlada neće odustati od svog plana, jer kad se radi o ovako krupnim sistemskim zakonima, ne smije dopustiti da je bilo šta pokoleba. Zato, moguća su tri ishoda: 1) da sindikat doživi potpun poraz i da zakon bude usvojen u cijelosti onako kako je vladajuća koalicija naumila; 2) da bude postignuta neka vrsta kompromisa; 3) da zakon uopšte ne bude usvojen. Sindikat može relativno pouzdano procjenjivati da vladajuća koalicija neće moći potpuno ignorisati njegove zahtjeve. To je kako zbog toga što sindikat ipak ima izvjesnu snagu, koja se ne može ignorisati, tako i zbog blizine izbora. Iako izbori neće spriječiti vladajuću koaliciju da donese zakon, njoj sigurno neće odgovarati dugotrajan i iscrpljujući štrajk u vrijeme kada se izborna kampanja zahuktava. Da li će štrajka biti, koliko će trajati i kakvi će biti njegovi rezultati, zavisiće prvenstveno od sindikalnog vođstva. Ono će izgubiti sav legitimitet ako ne organizuje štrajk. Zato se može očekivati da će ga ono sigurno započeti. Neizvjesno je koliki će biti obim štrajka i kako će on teći, pošto su dosadašnji štrajkovi pokazali da ni radnici ni sindikalno vođstvo nemaju štrajkačke kondicije.

Rješavanje pitanja o tome da li će zakon biti donesen i kakav će biti njegov sadržaj, pokazatelj je da se najkrupnija sistemska pitanja ne rješavaju u predstavničkim organima vlasti, već da ona služe samo za to da verifikuju odluke donesene u vaninstitucionalnim centrima moći. Višepartijska skupština je dobra za razmjenu otrovnih strelica između partijskih prvaka, ali ona ne može zaista samostalno odlučivati o prirodi radnih odnosa, pošto krupni kapital neće dopustiti poslanicima izabranim na stranačkim listama da određuju njegovu sudbinu prema njihovom viđenju stvari. Zakon o radu će odlično poslužiti svima kao lekcija koju krupni kapital daje o tome kakva je stvarno predstavnička demokratija koju živimo. Zakon će biti onoliko dobar odnosno loš koliko radnička klasa bude sposobna da se mobiliše protiv njega.