Home » Društvo » Analiza i kritika » Nova mladost radijskog formata: Razgovor s Hajrudinom Hromadžićem

Nova mladost radijskog formata: Razgovor s Hajrudinom Hromadžićem

O presjeku razvoja radija, o njegovoj ulozi nekad i danas, razgovarali smo s Hajrudinom Hromadžićem, teoretičarem medija, docentom Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjeka za kulturalne studije, te suradnikom Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Razgovor vodio: Nikola Bojanić
Izvor: MAZ

Recite nam, za početak, nešto o nastanku radija? Kako se radio pojavio?

Možemo govoriti o povijesti radija kao tehnologije, odnosno cijelog onog skupa izuma koji sežu duboko u XIX stoljeće, a koji će biti oblikovani u ranu radijsku tehnologiju. Točnije, vežemo ga uz ime Guglielma Marconija, koji je 1896. sa gomilom izuma došao u Veliku Britaniju. Bio je vrlo poduzetan. Već 1897. osnovao je kompaniju koja se posvetila proizvodnji ranih bežičnih aparata – glavni naručitelji bile su vladine institucije. Moram reći da je u ranoj povijesti radija i izuma koji su oblikovali radio, veliku ulogu odigrao i Nikola Tesla, iako se to često zaboravlja. Marconi je nekako isplivao u prvi plan.

Kad nastaju prve radio stanice?

Ako govorimo o povijesti radija, govorimo o dva velika modela, kao i kod svih ostalih medija. Govorimo o javnom medijskom servisu i o komercijalnim medijima. Javni medijski radijski servis vežemo uz Veliku Britaniju, a komercijalni model uz SAD. 1922. započinje s radom British Broadcasting Company (BBC), koji figurira kao paradigma javnih medijskih servisa u globalnim razmerama, a koji je službeno postao javna medijska kompanija 1. siječnja 1927. Važno je, u ovom kontekstu, istaći ime i djelo John Wrighta, kojeg udžbenici najčešće označavaju kao oca javnog medijskog servisa. To je veoma važna osoba u ranoj povijesti radija – on je definirao visoke standarde javnog radijskog medijskog servisa. Tu dolazimo i do pitanja monopola. Wright je bio zagovaratelj politike monopola, jer je smatrao da se jedan tako vrijedan i skupocen resurs, kakav je bio radio u ranoj fazi, naprosto ne smije prepustiti prostituiranju (kako je govorio), već ga je neophodno iskoristiti u tri svrhe, a to su informiranje, obrazovanje i kvalitetna zabava. Na tragu toga, Wright je bazirao cijelu politiku monopola BBC-a. Smatrao je da, ukoliko bi se stvorili uvjeti da se pojavi konkurencija BBC-u na radijskom tržištu, takva bi konkurencija dovela do utrke za slušateljima, što bi vodilo utrci prema oglašivačima, te bi nužno slijedila komercijalizacija programa. Na kraju bi sve to rezultiralo padom kvalitete.

Dakle, on je to anticipirao još dvadesetih godina?

Anticipirao je, nije bilo teško. Istovremeno u Americi imamo potpuno drugu paradigmu.

Ne bih još da odemo sa BBC-a. Mene zanima kako je Velika Britanija, u tom trenutku imperija u kojoj Sunce nikad ne zalazi, kapitalistička država par excellence, uopšte prihvatila taj model? Bila je dovoljno otvorena da prihvati model radija kao edukativnog i nekomercijalnog medija?

Da, očigledno je postojala podrška tom konceptu. Treba znati da u ranim dvadesetim godinama tadašnji američki predsednik Hoover, u rano Wrightovo vrijeme, također govori o radiju na sličan način. Krajem dvadesetih, u Americi, diskurs o radiju se mijenja, dok u Britaniji to nije slučaj – možda zahvaljujući tome što je Wright precizno istaknuo četiri načela na kojima počiva BBC. Uspostavilo se nešto što je do danas ostao standard produkcije BBC-ja, čak i u vremenu kad se pojavljuju televizija i sve ostale platforme. To je BBC-jeva Povelja rada, jedan vrlo opsežan, važan dokument, desetogodišnje smjernice koje se formiraju nakon dugotrajnih pregovaranja, procjena, analiza na visokim razinama britanske države. BBC-jeva Povelja rada istovremeno je dokument preko kojeg možemo isčitavati i puno složenije aspekte britanske politike, ne samo javno-medijske. Iako je BBC, znamo, 1950. službeno izgubio monopol i tada se britansko tržište otvara, taj proces komercijalizacije tekao je puno sporije nego u SAD-u.

Ja bih se ponovo vratio na dvadesete. Da li je BBC imao jedan kanal, ili su postojali BBC 2, BBC 3?

Bilo je više kanala, recimo znameniti Radio 4, koji je postao paradigma javnog radija kakvog mi poznajemo u nekadašnjem Trećem programu Hrvatskog radija.

BBC je odigrao veliku ulogu i za vreme II svetskog rata. Svaki slobodoljubivi Evropljanin je krišom nameštao Radio London…

Da, to su bile godine u kojima je BBC odigrao važnu ulogu u širenju demokratskih načela, u vrijeme otvorene konfrontacije sa nacizmom i fašizmom. Taj je period, koji neposredno prethodi II svjetskom ratu, 30-te godine XX stoljeća, vrijeme kada je radio na svojim vrhuncima…to je tzv. “zlatno doba” radija, 30-tih i 40-tih godina, prije nego što će se pojaviti televizija. Radio je imao jaku propagandnu funkciju, i tu se također ističatavaju dva modela. Jedan je radikalno propagandni model koji se razvijao u nacional-socijalističkom okruženju. Goebbels u radiju prepoznaje potencijal da realizira onu svoju čuvenu – “triput ponovljena laž postaje istina”. On je otvoreno govorio – “radio je oružje koje imamo u rukama, to je ono što je tisak bio u XIX stoljeću”. Oni su doista na svojim nacional-socijalističkim mimohodima koristili radio kao neki oblik megafona. Hitler je, kao što znamo, bio izuzetno vješt, markantan govornik i tu je radio bio prijemčiv model. Ali, u tridesetim godinama, s druge strane, u SAD-u, imamo čuvena Rooseveltova “Ćaskanja uz kamin” (Fireside chats) koja su postavili standard demokratskog modela, a koji je pandan nacional-socijalističkom korištenju radija. Roosevelt je, kao izuzetan govornik, doista iskoristio radio na najbolji mogući način u širenju američkih demokratskih načela.

Ja bih se ponovo vratio na Evropu. U svim važnim evropskim prestonicama osnivaju se radio stanice koje kontriraju sve jačem dometu nemačkih?

Takođe i ruskih. I Staljin koristi radio u propagandne svrhe. To su oni čuveni prizori, koje danas prepoznajemo preko snimaka ili fotografija, masovnog slušanja radija na trgovima. Radijski snimci su “obraćanje glasa s onu stranu”, glasa koji intelpelira mase u određeni tip političkog diskursa ili ideologije.

Konačno, šta se, u to doba, dešava s druge strane Atlantika?

S druge strane imamo, kao što sam spomenuo, Rooseveltova “Ćaskanja uz kamin”. Prva emisija kreće 1933. godine. Izuzetno je precizno koncipirana. Te emisije nikada nisu trajale kraće od 10 minuta i nikada duže od 20 minuta. Bila je procjena da je to idealan vremenski okvir za obraćanja masi slušatelja, a radi se o milijunima ljudi. Radio je tridesetih godina u Americi masovni medij. Za razliku od Evrope, u SAD-u je u upotrebi već desetina milijuna radijskih aparata. Radio se jako sluša.

Na kom radiju su emitovana „Ćaskanja uz kamin“?

U pitanju je NBC (National Broadcasting Company). To je bila, vrlo uvjetno rečeno, neka američka verzina BBC-a (imamo dvije rane radijske medijske institucije u SAD-u, druga je CBS – Columbia Broadcasting System). Emisija je emitirana u 22 sata po vremenu američke istočne obale i u 19 časova po vremenu zapadne obale, da bi se dostigla široka populacija. Također se računalo i na ruralne dijelove Amerike. Koreografija je fantastična, onaj osjećaj topline, obiteljskog doma, gdje vam predsjednik dolazi u dom i obraća vam se gotovo očinski, patronažno…u pozadini pucketa vatrica. Jedna, dakle, toplina susreta s predsjednikom koja govori o društveno – relevantnim, prijepornim, političkim pitanjima. Smatra se da su neke emisije, kao npr. emisija iz travnja 1940. odigrale presudnu ulogu – tada je Roosevelt govorio o tome da Amerika nema prava na povlačenje iz II svjetskog rata, na defetizam, kako je govorio. To je odigralo presudnu ulogu u promjeni američkog javnog mnjenja po pitanju podrške otvorenog ulaska u Amerike u konflikt II svjetskog rata. To će odrediti daljnji tok povijesti.

Emisija je emitovana jednom sedmično?

Nedjeljom uveče. Treba reći da masa Amerikanaca u to vrijeme nije znala da je njihov predsjednik invalid – čovjek sa posebnim potrebama. Ide se toliko daleko da se smatra da Roosevelt, bez obzira na svoje političke i govorničke sposobnosti, ne bi bio moguć u razdoblju televizije. Televizija je tražila jednog Kennedyja, jednu “kenovsku” figuru. Roosevelt je bio moguć u vremenu radija – harizmatična govornička figura kojoj nedostaje slika. Emisija je bila otvorena za komentare slušatelja. Milijuni ili stotine tisuća ljudi, da ne pretjeram, slali su pisma u kojima se komentiralo, ulazilo u neki oblik rasprave. Analize tih pisama su iskorištene za prve ozbiljnije analize stavova publike po određenim pitanjima, društvenim i političkim.

Da li su i naredni američki predsednici nastavili trend radio obraćanja?

Trend se nastavio do ranih šestdesetih. U razdoblju Kenedija i Nixona, potpuno se mijenja dominantna medijska platforma. Radio ulazi u fazu povlačenja, ali žilavo i do danas ostaje vrlo bitan medij.

Radio je odigrao i veliku ulogu u širenju popularne kulture?

Dobro je da to spominjete. Zanimljiv aspekt popularne kulture, opet na tragu propagandnih utjecaja, znamenit je Wellsov “Rat svjetova” iz 1938. To je jako važna epizoda iz povjesti radija. 30. listopada 1938. Wells emitira čuvenu emisiju o invaziji Marsovaca. Danas kad to slušamo, ja to znam nekad pustiti na nastavi, to zvuči dosta smiješno. Ali, moramo se pokušati uživjeti u kontekst tog vremena i shvatiti da je emisija napravljena po relativno visokim produkcijskim standardima, za to vrijeme. Ali Wells gotovo da je htio poručiti između redaka – ovo je šala. Emisija je emitirana na Noć vještica – Halloween, što je već samo po sebi indikativno. Međutim, prema izvještajima mnogih, pa čak i New York Times-a, dominantnog tiska tog vremena, tisuće Amerikanaca su doista povjerovale da se invazija Marsovaca desila. Lokacija navodne invazije smještena je negdje u državi New Jersey. Tamo je bio navodni reporter sa lica mjesta. Tisuće ljudi je reagiralo tako da su počeli evakuaciju, bježati iz svojih domova. Nastala je panika. Premda, intonacija je bila takva da se moglo prepoznati da se radi o šali.

Da, to je dakle prvi ili najočitiji primer manipulacije!

Imamo mi zanimljiv slučaj, vrlo srodan ovome, ranije, na Radio Zagrebu. 1927. emitirana je radio drama “Vatra” Ive Šretela, koja na žalost nije sačuvana, a koja je iscenirala sličnu priču – o vatri u Zagrebu. Po nekim svjedočenjima i tragovima, reakcije su bile slične. Tražilo se izvorište vatre u gradu – naravno, radilo se o šali.

Vi ste docent na Filozofskog fakultetu i teoretičar medija, ali ste i vodili emisiju “Okrugli stol” na Trećem programu Hrvatskog radija?

Imao sam tu priliku i zadovoljstvo, dvije i pol godine biti jedan od troje ljudi koji su radili tu emisiju, uz tadašnjeg urednika Trećeg programa Hrvatskog radija Bojana Munjina, koji nas je i okupio.

Spomenuli ste mi da ste u Sarajevu bili u redakciji “Večernjaka” i da ste uglavnom imali novinska iskustva, a da je radio ostao… kao neka neostvarena želja?

Da, dugo vremena sam nekako želio dobiti priliku da nešto radim na radiju, i kad se pojavio ovaj poziv, doista sam bio presretan. Naravno, prihvatio sam odmah. I evo, dvije i pol godine jednog, mogu reći, jako lijepog iskustva – 38 emisija, 110-120 gostiju i gošći. Izuzetno dobra suradnja sa Bojanom Munjinom, potpuna uređivačka sloboda i po pitanju odabira tema i gostiju…baš onako dobro iskustvo.

Taj angažman je, nažalost, sada gotov?

Da, okolnosti na HRT-u su se mijenjale s promjenom vlasti, kako to obično biva. Ova 2016. neće ostati u lijepom sjećanju u pogledu načina kako se ta suradnja završila, u proljeće ove godine. Ali, eto, tako je moralo biti. Nadam se da ću opet imati priliku raditi nešto na radiju. Volim taj medij.

Vratimo se na opštije teme. Radio danas, radio sutra? Posle tog “zlatnog doba” radija dvadesetih i tridesetih godina, i onda invazije televizije, sada je na delu renesansa radija?

Radio je, nisam usamljen u tom mišljenju, medij koji je ponajbolje iskoristio potencijale interneta. Radio je živio svoj život, ali nekako u sjeni velikog brata – televizije, kao sveprisutnog medija. A onda dolaze devedesete – s komercijalizacijom interneta stvara se nova paradigma. Znamo da je internet stariji od devedesetih godina, ali mi ga poznajemo kroz komercijalne verzije iz tog desetljeća, svih unaprijeđenih platformi, tzv. web 2.0 modela. Tada se stvaraju tehnološke pretpostavke za ono što teorija obično zove medijskom remedijacijom – neke starije medijske forme, tisak, radio i televizija dobijaju priliku da na novoj digitalnoj, multumedijalnoj platformi započnu živjeti novi život. I među svim tim klasičnim masovnim medijima, meni se čini, radio je ponajbolje iskoristio nove potencijale. Govorimo upravo radijskom streamu. Radio je naprosto nadišao svoja “prirodna” ograničenja, ona koja su krasila klasični radio, ograničen na određeni frekvencijski spektar. Ovaj put, radio se emitira preko intenet multimedijalnog digitalnog streama – sada svoj radio nosimo bilo gdje sa sobom. Možemo svoj omiljeni lokalni radio slušati na Novom Zelandu, što je potpuno novi format! Općenito, pitanje radijskog formata je pitanje koje dosad nismo dotakli.

Recite nam onda nešto i o format radiju?

Format radio pojavljuje se kao forma se 70-tih godina, na žalost, prvenstveno u komercijalne svrhe. Radijski programi stvaraju se tako da oblikuju tipskog slušatelja, kojeg je potom moguće izručiti potencijalnim oglašivačima kao potrošačku skupinu. Počinjemo govoriti o, primjerice, radiju koji preferira ono što se zove rolling news – radiju koji neprestano vrti vijesti, pojavljuje se i music radio, koji također traži, targetira određenu publiku. Kada je uspije definirati – izručuje je potencijalnim komercijalnim oglašivačima.

Na suprotnom kraju medijskog spektra, deluju i ilegalne radio stanice?

Cijelo vrijeme imamo i jako dinamičnu, paralelnu povijest radija. Potovo u SAD-u, oblikovanju klasičnih prvih radijskih institucija, radijskih postaja, prethode vrlo razgranate mreže radijskih amatera. Radio amaterizam je također nešto što je bitno odredilo povijest radija. Taj ilegalni radio ili piratski radio, paralelni radio je do danas ostao relevantan faktor. To i dalje postoji, imamo o tome ozbiljne studije.

Budućnost radija je svijetla?

Ja bih rekao da radio definitivno živi svoju novu mladost. Radio se pokazao kao izuzetno žilav medij. Jako je bitan, po pitanju identiteta, za lokalne zajednice. Recimo, u Hrvatskoj, pokazuje se da je za manje sredine, za male gradove domaći radio i dalje ključan medij. To sa sobom nosi i neke ne tako dobre konotacije. Često su takve radio stanice na udaru lokalnih političara, takav radio je ucijenjen i uvjetovan raznoraznim politikama da vodi ovaj ili onaj uređivački profil. Sve je to vezano, naravno, uz oblike financiranja. U tom smislu, pojavljuje se i onaj zanimljiv efekt koji prati definiciju i percepciju radija – radio kao šum iz pozadine. Nešto što je i dan-danas kod mnogih od nas prisutna praksa slušanja radija – sa radijom nikad niste sami. Radio je glas koji vam, i kad ste sami, stvara iluziju da ste u nekoj vrsti komunikacije. Mnogima je to i dalje važna pozadinska audio kulisa u obavljanju svakodnevnih životnih djelatnosti.