Home » Featured » Nova stranica istorije

Nova stranica istorije

Svi dosadašnji pokušaji sindikalaca u Bosni i Hercegovini da organizuju masovne radničke proteste završavali su neuspješno. Ne pamtimo da se nekad okupilo više od par stotina radnika na jednom mjestu. Sindikalni protesti održani u Banjoj Luci 30. novembra predstavljaju veliku prekretnicu i pokazuju značajne promjene u radničkoj svijesti. Na protestima koje je organizovao Savez sindikata Republike Srpske (SSRS) učestvovalo je oko 10.000 radnika iz cijele Republike. Prema zvaničnim procjenama MUP-a, koje su uvijek ublažena verzija stvarnog stanja, na skupu je učestvovalo do 9.000 radnika. Očevici se slažu da taj broj nije mogao biti ispod 10.000. Rijeke autobusa došle su iz svih krajeva Republike Srpske. Ovaj put protestovali su samo budžetski korisnici, kojima u ovom trenutku prijeti najveća opasnost drastičnog ugrožavanja životnog standarda.

Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA

Neposredan povod za organizovanje protesta je najava Vlade Republike Srpske da će umanjiti plate budžetskim korisnicima za 10 %. Ovo bi trebalo da se dogodi nakon usvajanja budžeta Republike Srpske za 2013. godinu. Ovaj budžet je logičan element ekonomske politike za 2013. godinu, koju je Vlada već „osmislila“ i namjerava je provesti uprkos jednodušnom otporu organizovane radničke klase. Najava smanjenja plata samo je vrh ledenog brijega, a radničko nezadovoljstvo je izraz nagomilanog nezadovoljstva, ponižavanja od strane jedne bahate vlade, čiji ministri bezočno gaze radnička prava.

Radnici su dosad zahtijevali veće plate i poštovanje osnovnih prava. Ovo je možda prvi put da je smanjenje plata samo povod, koji je izbacio na površinu dugo gomilano nezadovoljstvo radničke klase svojom obespravljenošću. Dugo zadržavanje na vlasti iste klike, koja je pokazala krajnju nezainteresovanost za radničke probleme, sada je postalo nepodnošljivo. Vlada kojom dominiraju dvije socijaldemokratske partije – SNSD i Socijalistička partija – nije ni jednog trenutka osjetila potrebu da definiše takvu ekonomsku i socijalnu politiku koja bi vodila poboljšanju položaja radničke klase. Naprotiv, ona je stalno prebacivala teret krize na leđa radničke klase. Kaže se da nedostaje 100 miliona KM u budžetu i taj novac se misli obezbijediti tako što će plate biti smanjene za 10 %. Čak i kad bi smanjenje plata bilo opravdano, a ono nije, trebalo bi ga sprovesti na drugi način – progresivno. Ako je u nekoj djelatnosti najniža plata 400 KM a najviša 4.000 KM, duboko je nepravedno da plata svakome bude smanjena za 10 %.

Zašto kažemo da je smanjenje plata neopravdano, ma kako bilo vršeno i u ma kom iznosu? Zato što je jednoj buržoaskoj vladi najlakše da udari na klasu koja ima najmanje moći, a to je radnička klasa. Da je vlada buržoaska, što po svom sastavu, što po ideologiji, vidimo iz činjenice da u važnim segmentima svoje politike tjera vodu na mlin buržoazije, iako bi logika izlaska iz krize nalagala suprotno. Uzmimo nekoliko ključnih stvari: poresku politiku, poresku evaziju i problem uvoza. U svim ovim segmentima, vlada ide na ruku krupnom privatnom kapitalu. Ona nema namjeru da barem umanji poresku evaziju, odnosno da natjera privatni kapital da ispunjava svoje zakonske obaveze i uplaćuje porez u punom iznosu. Tako se događa da milijarde maraka završavaju na privatnim računima umjesto u budžetu. Vlada je odgovorna za uvođenje poreske discipline. Dok to ne uradi, nema pravo da tvrdi da novca nema. Koliko je budžet teško napuniti, pokazuje činjenica da se država odlučila obračunati sa pojedinim privatnicima koji mjesecima, možda i godinama, vrše utaju poreza. Ali, ovdje se radi o sitnim privatnicima, koji zapošljavaju po nekoliko radnika i čiji kapital je smiješno mali u poređenju sa kapitalom krupnih tajkuna. Vlada, dakle, želi napuniti budžet na račun sitnih privatnika. Dakako, i njih treba oporezovati, jer to što je neko privatnik, makar i sitni, ne daje mu pravo da krši poreske zakone. Međutim, ostaje nedirnut krupni privatni kapital, koji je mnogim nitima povezan sa vladajućim strankama i državnim aparatom. Dok se njih ne satjera u ćošak, vlada nema pravo uzeti ni marke od radnika.

Drugo krupno pitanje je poreski sistem. Ovaj sistem, kojeg je uvela koaliciona vlada SDS-a i PDP-a, zadržale su obje vlade SNSD-a i Socijalističke partije. Riječ je o antiradničkom, regresivnom poreskom sistemu, koji izrazito favorizuje vlasnike privatnog kapitala. Progresivnog poreza skoro uopšte nema, osim u bijednim tragovima. Koliki god prihod, imovinu ili kapital imali, plaćate porez po istoj poreskoj stopi. Time je privilegovan krupni privatni kapital. Vlada će reći da ovakav poreski sistem treba da podstakne ulaganja i privredni rast. No, dobro, a da li se to dogodilo? Ako i jeste, mi to ne vidimo i ne osjećamo. Jedino do čega je ovaj poreski sistem doveo bilo je daljnje bogaćenje buržoazije. Ona svoj profit nije upotrijebila da bi ga dalje investirala, otvorila nova radna mjesta, stimulisala proizvodnju i time pomogla da se društvo izvuče iz bijede. Ekonomski, dakle, poreski sistem nije se pokazao kao opravdan. Socijalno, on je duboko nepravedan, jer doprinosi koncentraciji ekonomskog bogatstva u rukama malog broja ljudi. Društveno bogatstvo se pretvara u privatno i time postaje protraćeno sa stanovišta potrebe društva da se izvuče iz krize i bijede. Onime što stvara velika većina, raspolaže neznatna manjina pripadnika društva.

Zapadne zemlje su u decenijama nakon Drugog svjetskog rata odlučno uvodile sistem progresivnog oporezivanja. Njime su punjeni budžeti, smanjivane socijalne razlike i otklanjana barem najveća socijalna zla. Radnički pokret je insistirao na progresivnom oporezivanju, jer je to bio najpouzdaniji način da se dio bogatstva privatnih kapitalista zagrabi i upotrijebi u opštem, društvenom interesu. Prema tome, radi se o oprobanom metodu. Vladi Republike Srpske ne pada na pamet da primijeni ovaj sistem. Umjesto da zavuče ruku u džep privatnih kapitalista, ona će je zavući u radnički džep. Samo, ovaj put treba da vodi računa da ne ostane bez te ruke!

Kad su sindikati najavili proteste, vladajuće stranke su odmah lansirale „patriotsku“ retoriku – svako ko protestuje, ugrožava Republiku. Da, tako je, ako se Republika poistovijeti sa vladajućom oligarhijom. Vlada strelovito gubi legitimitet i koristi posljednje sredstvo odbrane – nacionalističke parole o ugroženosti Republike. Samo, ovaj put je ne ugrožavaju Bošnjaci i Hrvati, nego vlastiti narod.

Sindikat je konačno najavio da ima konkretne prijedloge za izlazak iz krize. Time je postao konstruktivna opozicija. Dosad je samo bio protiv socijalnih rezova. To, naravno, nije dovoljno, jer se takva pozicija lako pretvara u kritizerstvo. Sindikat sad predlaže konkretne mjere za prevazilaženje krize, ali ne na teret radničke klase. Vlada će nastojati da, koliko god može, ignoriše te zahtjeve. Ona se bavi praznom demagogijom. Kaže da je u pitanju svjetska ekonomska kriza, kojoj niko ne može odoljeti. Međutim, kod nas vlada nije preduzela ni one mjere koje su na Zapadu davno preduzete i koje sprečavaju da kriza dovede do socijalne eksplozije. Iz tog ugla posmatrano, „naša“ vlada ima dosta manevarskog prostora.

Banjalučki protesti su pokazali da se u radničkoj klasi javlja spremnost za ozbiljne akcije većih razmjera. Potencijal za otpor postoji. Zanimljivo je da ni sindikalci ni radnici nijednom riječju nisu pokazali da gaje bilo kakve nade u opoziciju. To ne znači da su radnici apolitični, već da traže neku drugu alternativu. Ta alternativa mora biti politička, ali ne mora nužno, bar u ovom trenutku, biti partijska. Nije isključeno da sindikat bude okosnica neke nove političke alternative, kao što su u mnogim zemljama Zapada sindikati uključeni u političku aktivnost. Istina, sindikalno vođstvo je dosad tvrdilo da je apolitično, u smislu da ne podržava nijednu partiju i da nema političke ambicije. Ali, čim sindikat odluči da bude konstruktivna a ne kritizerska opozicija, on nužno postaje politički faktor, bez obzira da li na bilo koji način učestvuje u izbornim borbama. Jer, politika je znatno šira od izbora. I ako sindikalno vođstvo bude protiv stvaranja radničke političke alternative ili bude indiferentno prema njoj, nije isključeno da u njoj učestvuje jedan broj sindikalnih aktivista.

Ovi protesti su velika obaveza za sindikalno vođstvo. Ono treba da: 1) promoviše zahtjeve sindikata za izlazak iz ekonomske i socijalne krize, kako bi se vidjelo da sindikat zna da misli zrelo i u interesu velike većine pripadnika društva; 2) osmisli efikasne metode borbe, za koju mnogi radnici misle da je u petak, 30. novembra tek počela; 3) oživi sindikalnu bazu, kako bi radnici-članovi sindikata mogli aktivno učestvovati u radu organizacije.

Protesti su pokazali da je Vlada otuđena od naroda i neosjetljiva na stvarnost. Ona tvrdoglavo sprovodi neoliberalnu politiku, kojoj se dosad skoro niko nije suprotstavljao. Protesti su pokazali koliki jaz postoji između vladajuće oligarhije i naroda. Čak je i policija masovno protestovala. No, to što je Vlada otuđena, ne znači da će prekinuti sa dosadašnjom politikom. Jedan protest je ne može primorati na to. Značaj ovog protesta nije u tome što će politika vladajuće koalicije biti promijenjena. Njegov značaj je u tome što je pokazano da je radnički pokret počeo dobijati ozbiljne konture i što je velika masa radnika spremna da aktivno, a ne više u četiri zida i četiri oka, izražava svoje nezadovoljstvo. Ako se nastavi ova tendencija, vladajuća oligarhija će u radničkom pokretu dobiti vrlo ozbiljnog protivnika. Uostalom, nije se protestovalo samo u Banjaluci, nego je jednosatni štrajk upozorenja bio sproveden širom Republike Srpske.

Ostaje da vidimo da li će sindikalno vođstvo, koje ima mnogo razloga za zadovoljstvo, ostati samo na riječima ili će preduzeti nove akcije. Radnici čekaju da ih neko pozove u borbu. Ako sindikalno vođstvo propusti ovu priliku, potpuno će izgubiti legitimitet i moraće da se povuče ili da tavori u vlastitoj samozadovoljnosti i izolaciji od radnika. Ako bude spremno da osmisli i sprovede nove oblike borbe u najbližoj budućnosti, biće u stanju da ozbiljno utiče na oblikovanje ekonomske i socijalne politike. Kocka je bačena.