Home » AbrašMEDIA » Polje šišmiša – putopis u nastajanju

Polje šišmiša – putopis u nastajanju

Ekskurzija u Popovo polje i Trebinjsku šumu napravljena je u sklopu projekta Zvučne razglednice Hercegovine, koji provodimo s mladim ljudima iz Stoca, Čapljine, Ljubinja, Trebinja i Mostara. Ovi zapisi nisu dio projekta. Riječ je o par skica, crtica i zareza za mogući novi hercegovački putopis.

Autor: Ronald Panza

Nisam nikad ranije bio u Popovom polju. Rad na projektu Zvučne razglednice Hercegovine uključivao je i dodatne ekskurzije s manjim brojem polaznika, tako da smo proveli one po Popovu Polju i Trebinjskoj šumi. Na putu za Trebinje više sam puta zamišljao kako bi bilo sjuriti se malim putem kroz polje i izgubiti se u njemu, ali sve donedavno nije bilo prilike za to. Dok je kombi otišao skupiti polaznike radionice, mi smo se spuštali prema sve nižim i nižim krajevima. Početno odredište za početak zvučnog putovanja mjesto je Hum, u Trebinjskoj šumi. Kišni dan ipak nam je pustio malo sunca kroz svoju sivu metalnu zdjelicu. Na samom početku stajemo jer nas pronalazi mršava i prilično uplašena crna pasica. Dajemo joj veliku količinu suhe hrane jer nas je šefica puta po običaju, pazeći da svi dobiju koliko treba, ovaj put na sreću životinje – nagradila viškovima. Čini se da smo je nahranili kako treba, barem za nekoliko sati. Pozdravljamo je, sažalijevamo i krećemo dalje kao svake privremene dobre duše. Prvi put primjećujem zatvorenost samodostatne tišine i nedirnutost prostora. Putem nas dodiruju pravilne i opuštene, sada već od sjajne jeseni u snazi, narančaste boje šikare, koje se u ravnomjernim mrežama šire svuda oko nas. Po konfiguraciji staze koja je izrasla na mjestu nekadašnjih tračnica vidimo da smo na dobrom tragu. Uredno prokopani pa nakon ukidanja pruge, nadirućom prirodom uglačani prostori na kojima su bile tračnice, postali su pravi mali i slučajni spomenici u plamenom polju. Uskoro nailazimo na prve ostatke nekadašnje poljske civilizacije koja je veću motivaciju doživjela u vrijeme jednog Ćire. Najprije samo gledamo iz automobila i dogovaramo se da svatko od nas zapamti lokacije. Prepoznajemo dobro držeće oblike stanica i polunapuštenih bijelih kamenih kuća uz cestu ili nešto više u brdu koje i dalje stoje stoički kao da upravo slušaju neka zabranjena predavanja. Uskoro prema osjećaju napipavamo puls puta do Huma. Brzo prolazimo pored nekoliko naseljenih kuća, i kada se zaustavimo, uranjamo u neku nepoznatu tišinu. Izlazimo kod očuvanog partizanskog spomenika uz koji stoji i novi spomenik s nekoliko imena poginulih u ’90-ima. Praznina zgrada i prostora je prisutna i uskoro osjećamo kao da smo upali u neki nevidljivi i jedva čujni razgovor koji ni naše mašine ne mogu zabilježiti. Tlo je mekano i taj osjećaj mekoće će nas cijelo vrijeme slijediti pri kretanju. S ostalima se susrećemo kod ostataka novije željezničke stanice. Odmah pored nje su jedva vidljivi ostaci stare. Tišina nas vodi prostorom i kada se suočimo sa ostacima prazne stambene višekatnice, postaje nam jasno da oznake na srušenim kućama znače razminirane, ali i sumnjive prostore. Tu je u isti mah utihnula svaka mogućnost nekog većeg lutanja. Rat je prigušio ovaj gradić i kao da je u njemu ostavio svoju tišinu. Ona nije samo odsustvo zvukova ili većeg broja ljudi, više je kao nešto novostvoreno, nešto što vam neprekidno šapće u uho jezikom hladne opomene. Slike i zvukovi bivšeg života još uvijek izgubljeno lutaju dvorištima, rupama gdje su bile spavaće sobe ili vibrafonom praznih balkona na zgradi, bez neke velike nade da će se obnoviti. Uvijek osjetim veliki stid pred napuštenom zgradom, iako mi razlog nije do kraja jasan. Nevoljko, ali brzo odlazimo, ovaj put prateći autom jedni druge. Nedjelja je i čini se da je i dan za lovce koji nas putem srdačno pozdravljaju. To je i znak da ima gužve u polju. Svaki put kada nas uhvati panika da nećemo moći proći, drugo se vozilo odmah miče s ceste i pušta nas. Treći put nam postaje jasno da su pripadnici poljske kulture naviknuti na propuštanje jedni drugih. I doista, kada izađemo kod prve stanice, primjećujemo proširenja na koja se nailazi svako malo. Unaprijed su dogovorena.

Prva stanica je kao srednje velika kuća. Propuh koji kroz nju probija ima glas boje čaja. Miris je već nešto manje suptilniji. Sve stoji. Kasnije će se potvrditi praktična multifunkcionalnost ovih prostora. Netko ovdje ponekad prespava, a ponekad se i drži stoka. Djeca snimaju podrum i slijede tragove promaje. Na tavanicu ih ipak ne puštamo – iako su stepenice očuvane, sve je prekriveno nepovjerljivom memlom i djeluje trulo. U jednoj prostoriji ošamućena propuhom zuji posivjela pčela – usporeno se pokušava stopiti sa zidom i ostaje nepomična. Kada ih konačno skupimo na jedno mjesto, nastavljamo dalje. Iako ovdje puše topli vjetar i sunce prisutno grije, dan se ipak stanjio, a raspored je motoričan, ambiciozan. Istresli smo se pored najveće stanice. U brdima se nalazi mali samostan i napuštena, ali očuvana velika i duga zgrada, slična arsenalima. Ne razmišljamo previše o prošlosti i zato nas ona iznenađuje na svakom koraku. Dostupna nam je još jedna manja zgrada skoro iste veličine kao ona prva koju smo posjetili. Ova je iznutra puno urušenija i ispunjena ostacima krova pa je više snimamo izvana, kroz otvore u zidu veličine dlana. Tu pronalazim opet samo jednu pčelu, ovaj put napolju – kroz proreze pokušava ući, ali je vjetar ometa. Zar je to ona ista pčela? Olovkom urezani natpis – vojna policija – koji biljke nekako skrivaju, ne ulijeva nam previše hrabrosti, a ni volje za istraživanje. Udaljavamo se od stanice prateći dvorište kuće koja djeluje kao da je naseljena. Najprije uzimamo zvuk poklopca čatrnje, kako bi se najavili, ali nitko se ne pojavljuje. Kuća i okućnica su uređivane, tu su alatke za obradu zemlje, vidljivo nedavno korištene, ali nikoga nije bilo. I onda nam se samo od sebe pojašnjava stanje stvari. U trećoj prostoriji u dvorištu bez ograde, gdje se kameni vjetar pripija uz svaki oblik, pronalazimo drvene obrise izvrsno očuvane Ćirine blagajne. Plave boje, ispunjena memlom, sačuvala je svoj blagi lik, a drveni dlan na koji se stavljao novac i dalje je ispružen. Tad nam je postalo jasno da su ljudi ugradili staru Ćirinu infrastrukturu u svakodnevni život. Sistem stalnih dolazaka i odlazaka na kraju je ostao ugrađen u ono nepomično što ga je na kraju i gurnulo u samoću. Vjerojatno se ovako priroda i čovjek sretnu i nakon povlačenja nekog jezera, gdje tragovi vode i dalje postoje u životu. Ova napuštena kuća istovremeno i nije napuštena, jer je ovako otvorenu koriste ljudi koji dolaze okopavati zemlju ili loviti duboko u polju. Pored slupanih starih stolova i stolica ponovno primjećujemo ostatke slame na kojoj su očito spavale neke životinje. Pronalazimo još jedan očuvani manji partizanski spomenik, a preko puta ulice netko je ostavio kadu u kojoj spuštamo mikrofon. Na slušalicama hvatamo svu jeku svijeta koja se utrkuje i struji u nekim pravcima nečujnim uhu koje samo sluša. Ponovno se trpamo u kombi i auto i odlazimo prema špilji Vjetrenici koju ćemo ovaj put ipak morati preskočiti jer ona iziskuje jedan zaseban izlet dok je nama još preostao susret s tunelom šišmiša, malo prije Ravnog. Uostalom, ambiciozniji pristup pećini u kasnu jesen i zimi zbog sigurnosti i nije moguć. Zaustavljamo se kod muzeja i stižemo upravo na predavanje koje sluša jedna grupa. Hvatamo ga snimačima. Tek sada otkrivam koliko sam malo znao i o pećini i o kulturi Popova polja. Dok slušam i gledam slike na panoima koji mi pokazuju imena – kaverne, estaveli, ponikve, otkrivam da Vjetrenica nije jedina spilja te ih zajedno s Trebinjskom šumom i granicom zapravo ima dvadesetak. Cijeli ovaj prostor živio je i rastao s podzemnim svijetom. Osluškivali su ga i plašili se, navodnjavali njive i kućno blago. Cijeli svijet zvukova, jedva vidljivih bezopasnih životinja i organizama prodirao je u ove kuće i ispod njih. Dobijamo upute za naše zadnje odredište – tunel šišmiša na putu za Ravno. Krenuli smo ubrzano s namjerom da se za dana dokopamo mjesta, što i nije bilo baš lako. Trebalo nam je neko vrijeme da shvatimo kako ne znamo gdje treba skrenuti s glavne ceste prema terasama koje su nekad bile probijene za Ćiru. I ovdje opet samoća psa igra važnu ulogu. Vrteći se u prostoru otkrili smo zaselak u kojem nas pronalazi jedan lijepi žuti lovački pas. Ovaj je pas dobro uhranjen, ali mi se čini da mu nedostaje pažnje, da je jednostavno usamljen. Cviljenje i lavež privlače pažnju njegove gazdarice čije nas upute konačno odvode na pravo mjesto za tunel, jednu serpentinu niže. Neobična svježina izbija iz njega. Iako je u potpunom mraku, točka svjetla koja označava izlaz s druge strane djeluje pitomo i primamljivo. Krećemo polako unutra podijeljeni u trojke, put osvjetljavamo mobitelima. Cijelo je vrijeme nepodnošljivo mračno, mekano i svježe. Krećemo se bez zastajanja, ali i bez žurbe – kako netko sprijeda odmakne, drugi ga u tišini slijede. Osjećamo prisustvo šišmiša, ali ih još uvijek ne vidimo. Zato posvuda curi voda i suglasje njenog šuma osjećamo još jasnije u slušalicama. Netko je pronašao prvog šišmiša i prizor je neobičan. Šišmiš djeluje odvojeno od svog grozda jer ne visi sa stropa već sa strane, u rupi zida, malen kao loptica. Kao da je odbačen ili zaboravljen. Na svakom je mjestu po jedna usamljena životinja. Prva grupa dolazi skoro do druge strane, ali dojavljuju kako upadaju sve dublje u nešto mekano. I doista, noge su sada već prekrivene tim neobično zgusnutim i mokrim prahom. Počinje se širiti nelagoda od zatrpanih rupa pa odlučujemo zaustaviti koračanje. Pričamo o toj mekanosti i shvaćamo da je to izmet šišmiša. Osjećaj je čudan, bezmirisan, ali neka neodrediva panika tjera nas da ga doživimo kao laganu oštrinu. Iako ih i dalje ne vidimo, čini se da smo se pronašli sa šišmišima. Mora da su s grozdovima dosta visoko. Polako se okrećemo i vraćamo nazad, ispunjeni senzacijama i dojmovima.

Nismo osjećali razočarenje što nismo prošli na drugu stranu. Na kraju nije uopće loše neke stvari ostaviti neostvarenima. Barem ostavlja potrebu da se oko nečega i potrudimo. Napolju, na svjetlu, dočekuje nas još jednom topla raširenost Popovog polja i dana koji se udaljava. Osjećamo zadovoljstvo gledajući možda jedini prizor divlje Hercegovine iz našeg djetinjstva koji je ostao netaknut. On je svoju promjenu doživio ukidanjem Ćirine trase. Okrećemo se polako prema našim automobilima dok sjene onih koji čekaju vlak ili koji silaze na stanicama prolaze svojim putem preko tihog polja. Odlazimo polako svojim kućama bez ikakve napetosti, jer sad nam je posve jasno da su jedino sigurno u ovom životu upravo ti dolasci i odlasci, dok se u mraku kroz polje i ponore širi paučina naših zvukova koje prenose šišmiši.