Momčilo Krajišnik se vratio na Pale. Dodik mu je dao helikopter, da se ne muči po našim krivinama, koje je već zaboravio, a SDS mu je na Palama priredila doček. Tako funkcioniše koalicija dvije najveće stranke u Republici Srpskoj. Doček nije bio naročito veličanstven, pogotovo ako se ima u vidu da to nije bio doček građana Pala već da se SDS potrudila da dovede pristalice iz znatnog dijela jugoistočne Republike Srpske. Ipak, ovaj potez SDS-a ponovo je uzburkao strasti u Bosni i Hercegovini, jer je podsjetio na ratnu prošlost i činjenicu da nema odstupanja od utvrđenih „istina“ o ratu.
Piše: Goran Marković
Možemo ukratko sumirati te „istine“: „naša“ strana nije kriva za rat nego je bila primorana da se brani; oni drugi su rat planirali i počeli, želeći da „nam“ nametnu svoju hegemoniju; u ratu nije bilo planskih zločina sa „naše“ strane, nego je sve posljedica prirode građanskog rata, u kome mora doći do „preseljenja“ stanovništva druge nacionalnosti; pošto je Haški tribunal pristrasan, njegove presude ne mogu se smatrati relevantnim, pa je nebitno šta on kaže, nego je važno samo ono što „mi“ mislimo o samima sebi. Ovakva linija razmišljanja prisutna je svugdje u Bosni i Hercegovini, radilo se o Krajišniku, Prliću ili Oriću. Samo, ovaj put je ona ponovo aktivirana na primjeru Krajišnika. Srpski nacionalisti iskoristili su Krajišnika na dva načina. Prvo, iskoristila ga je SDS da podsjeti na svoju „slavnu“ i „patriotsku“ prošlost, što joj je neophodno u borbi sa Dodikom za ulogu nacionalističkog barjaktara. Drugo, iskoristio ga je Dodik, da pokaže kako njegova vlada brine za osvjedočene „srpske državnike“.
Teško je reći koliko je obično srpsko javno mnjenje napredovalo u razumijevanju ratnih događaja. Ono što je sigurno postalo manje-više prihvaćeno jeste da je SDS tokom rata stvorila sistem ratnog profiterstva, koje sigurno nije imalo karakter sporadičnog lopovluka (zato i kažemo „sistem“) i koje je predstavljalo jedan od osnova društva koje se upravo stvaralo u ratu. Tada je došlo do prožimanja političke elite i nove buržoazije – ratnih profitera, a često su to bili isti ljudi. Krajišnikova uloga u stvaranju takvog sistema bila je ogromna, jer je on bio jedan od prvih ljudi dominantne stranke i režima. Problem je u tome što je dio naroda spreman da mu to oprosti, jer smatra da je daleko važnije ono što je radio kao predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske i jedan od vođa SDS-a. Dio naroda, dakle, i dalje drži da je stvaranje društveno-ekonomskog sistema zasnovanog na pljački društvenog bogatstva manje važno i da se može opravdati vršenjem važnog „nacionalnog zadatka“ stvaranja nacionalne države.
Daleko veći problem je prihvatanje Krajišnikove uloge u onome za šta je osuđen u Hagu, a to je etničko čišćenje, koje je sprovedeno na cjelokupnoj teritoriji koju je SDS kontrolisala tokom rata. To etničko čišćenje očigledno nije bilo spontano, slučajno, eksces koji se dogodio zato što su neodgovorne grupe terorisale građane drugih nacija ili zato što su ljudi bježali od rata, pa su napuštali svoje domove. Ono je imalo karakter osmišljene aktivnosti, koja je sistematski sprovođena, imajući za cilj stvaranje jednonacionalne države, što je bila ideja vodilja tog režima. Krajišnikova uloga u tome je bila nezaobilazna, jer je bio u najužem vrhu političke elite koji je o svemu odlučivao. Da biste protjerali skoro sve Bošnjake i Hrvate, a potom srušili sve džamije i stvorili atmosferu u kojoj će se ljudi masovno pokrštavati da ne bi bili protjerani, morate imati sistem: vojsku, policiju, medije, institucije, crkvu. A sve njih neko mora da kontroliše. Taj neko bila je jedina i vladajuća stranka, gospodar života i smrti. Drugim riječima, prava priroda rata bila je u ovom: stvoriti novi društveno-ekonomski i politički sistem u kome će privatna svojina, stvorena pljačkom, grabežom i eksploatacijom, predstavljati ekonomski temelj, dok će nacionalna stranka dominirati političkim životom tako što će eksploatisati tezu o tome da je ona pozvana da štiti nacionalne interese. A sve to u državnim granicama jednonacionalnih država, „očišćenih“ od „manjinskih“ i nepoželjnih naroda.
Nije najvažnije što je Haški sud rekao da se dogodilo upravo to. Najvažnije je što svi znamo da su stvari tekle upravo tako. Samo, to skoro niko neće priznati, jer onda dovodi u pitanje samu prirodu i karakter rata u Bosni i Hercegovini. A, kao i Bošnjaci i Hrvati, i Srbi hoće da vjeruju da su oni jedine žrtve i da su najviše stradali u ratu koji nisu željeli i započeli. Tako nas dočeci poput ovog ponovo vraćaju na pitanje prirode i uzroka rata, na pitanje na koje još nismo našli zajednički odgovor.
Nakon više od dvadeset godina, u Bosni i Hercegovini je došlo do osvještenja barem u tolikoj mjeri da se priznaje da se sve to dogodilo. Niko razuman više ne negira zločine. Samo negira njihove uzroke i nosioce. U tome osvještavanje još nije daleko odmaklo. Međunacionalni odnosi i stav tzv. međunarodne zajednice u tome igraju krupnu ulogu. Kao što je SDS bila gospodar života i smrti na „svojim“ teritorijama, tako su to bile SDA i HDZ na „svojim“. Kao što je SDS stvorila sistem etničkog čišćenja na teritorijama koje je kontrolisala, tako su to uradile i SDA i HDZ na teritorijama pod svojom kontrolom. Srbi, čak i da su dovoljno svjesni svega toga, neće to priznati, jer vjeruju da time nipodaštavaju svoju borbu, istovremeno postavljajući pitanje: „Zašto da mi priznamo svoje zločine, kad Bošnjaci i Hrvati neće svoje?“. Stvar se, naravno, posmatra nadrealno, jer je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj će jedna nacija, ma koja to bila, postati svjesna potrebe da osudi zločine svojih vođa, dok druge dvije nacije toga neće biti svjesne. Tako nešto je nemoguće dokle god je nacionalizam dominantna ideologija, jer se on hrani nacionalnim mitovima, pogotovo onim iz prošlog rata, i igra na kartu nacionalističke homogenizacije. Priznati zločine vlastitih vođa, značilo bi političku smrt za nacionalizam. I, zato, svako štiti svoje nacionalne vođe, dijelom zato što vjeruje da su oni zaista imali pozitivnu ulogu, a dijelom samo i isključivo „iz inata“ – ako oni drugi štite i opravdavaju svoje vođe, onda treba da štitimo i opravdavamo svoje. Tako jedan nacionalizam hrani, jača i opravdava drugi. Dokle god se svako kreće u svom „toru“, niko neće biti spreman da se suoči sa ratnom prošlošću i ratni sukobi će se nastavljati, samo drugim sredstvima.