Home » AbrašMEDIA » Povratak u (sirijsku) budućnost
Image by © Tamar Levine/Corbis

Povratak u (sirijsku) budućnost

Još kao klinac, gledajući Michael J. Foxa i povratak u budućnost, maštao sam i razmišljao kako bi bilo dobro otputovati u budućnost, otvoriti ta nepoznata vrata, i potom se vratiti nazad, u stvaran svijet, znajući šta će se desiti s nama, našim bližnjim, noseći pod pazuhom almanah sa rezultatima okončanih fudbalskih utakmica.

Piše: Darko Kiauta (AbrašMEDIA)

Te vrele oktobarske noći, na terasi hotela jednog malog turističkog grada na sjeveru Jordana, pričajući sa Saryem, proleti mi kroz glavu i Michael J. Fox, i njegov almanah, i Jugoslavija, i svih ovih 20 godina što ostadoše iza nas.

“Ne mogu da vjerujem !” – uskliknu on. “Tako dobro poznaješ stanje u mojoj zemlji kao da živiš u njoj” – reče mi taj sirijski mladić na svom grubom engleskom jeziku, dok su mu na oči navirale suze. “Ovo je prvi put otkako je počeo rat u Siriji, da nabasam na stranca koji odlično poznaje našu stvarnost”. Ništa mu ne odgovorih na to, samo slegnuh ramenima i duboko uzdahnuh. A šta da mu kažem? Da mu ispričam svu našu priču, sve što se desilo na Balkanu od 1991. godine, kako podijeliše zemlju na nekoliko pašaluka, a potom granate i snajpere zamijeniše glad, neimaština, strah i nepovjerenje među ljudima.
Nisam želio da mu ubijem nadu, možda jedino što mu je trenutačno ostalo, nego samo klimnuh glavom bez riječi.

I zaista dok je trajao naš dugosatni razgovor, često sam povlačio vezu između jugoslavenske prošlosti i sirijske sadašnjosti, i svi događaji koje bi ispričali čas on čas ja, izgledali su mi kao dijelovi jedne jedine priče.

“Ne razumijem zbog čega skrivaju ono što se stvarno  događa u mojoj zemlji!” – nastavi on. “Kad bih samo to mogao upitati sve ove svjetske diplomate i političare koji dolaze u Siriju. Volio bih da ih zamolim da polože desnu ruku na Biblije i Kur’ane prije nego započnu svoja izlaganja o situaciji u mojoj zemlji, u parlamentima njihovih država ili Ujedinjenih Nacija” – reče naivno. “Zašto govore da Bashar Al Assad ubija “svoju” djecu i omladinu? Kako je to uopšte moguće zamisliti i zašto bi on to radio sada, a ne prije, recimo, pet godina. O kakvoj demokratiji oni pričaju? Govore kako će Saudijska Arabija i Katar donijeti demokratiju u Siriju. Pa kakvu demokratiju mi mogu ponuditi zemlje u kojima osnovna ljudska prava, a naročito prava žena nisu poštovana, ili jednostavno ne postoje”.

“Hoću da ti pokažem nešto”- i stade prebirati po svom mobilnom telefonu, tražeći fotografiju svoje sestre u mini suknji ispred fakulteta. “Ali nemoj misliti da se samo hrišćanke ovako odijevaju. I muslimanske studentkinje se odjevaju na ovakav način. Kakvu slobodu našim ženama mogu donijeti ti Saudijci i Katari?”

“Vidio sam sopstvenim očima te plaćenike iz Libije i Afganistana,  i  druge vojnike koji pričaju nekim čudnim jezicima, koje nisam mogao ni razumjeti. Te ljude svijet naziva “pobunjenicima”! Pa šta oni rade u mojoj zemlji? Neka se vrate u svoje zemlje, a moju neka ostave na miru”.

“Znaš li šta rade ti „nazovipobunjenici” u Siriji?”- upita me on, i ne čekajući moj odgovor ljutito nastavi: “Napadaju sirijsku vojsku, granatiraju gradove i postavljaju bombe po naseljenim kvartovima, a onda se sakrivaju po školama i bolnicama čekajući da vojska uzvrati, a kad vojska uzvrati, cijeli svijet vidi samo tu stranu priče”. Sjetih se, u tom trenutku, prljavog rata u bivšoj Jugoslaviji i svi ovi detalji koje mi je on ispričao, činili su mi se kao “deja vu”.

Odjednom Sary naglo ustade i svuče majicu sa sebe, a na ramenu mu se ukaza istetoviran hrišćanski krst. “Ja sam hrišćanin. Ne pripadam glavnim zaraćenim  stranama”- reče, aludirajući na činjenicu da su pristalice sirijskog predsjednika mahom šiiti, dok su takozvani pobunjenici suniti. „Čak imamo tu sreću da i jedni i drugi vjeruju nama hrišćanima i ne diraju nas pošto smo manjina“. (op.a. hrišćani čine 10% ukupnog stanovništva).  “Nemam nikakvog razloga da lažem, međutim, ne bojim se reći ono što vidim. Želim da istina o Siriji ode u svijet, jer Sirija je moja zemlja i želim ostati u njoj”.

Već počinje polako da sviće. “Odoh malo da odspavam, jer već za nekoliko sati moram nazad u moj grad Homs. Par ljudi me čeka tamo da im pomognem i izbavim ih iz Sirije, kao što sam izbavio i mnoge druge. Ljudi žele da odu preko Jordana do Amerike i trećih zemalja. Mahom su hrišćani i ne žele da ostanu između zaraćenih strana”- reče on, a meni u tom trenutku zastade dah. “Ne! Ne idi po njih pomislih, jer znam njihovu sudbinu. Ako sada odu, nikad se neće vratiti na svoja ognjišta”,  u mislima mi proleti moja sopstvena životna priča, kao i priča stotine  hiljada balkanskih porodica. Ali ne rekoh mu ništa osim banalnog “sretno Sary i čuvaj se”.

Još dugo poslije našeg razgovora nisam mogao zaspati. Ležao sam i razmišljao o ovom slučajnom susretu sa sirijskim mladićem. U mislima su mi se neprekidno vrtile naše dvije priče, kao dva paralelna filma. Svaki dio naših priča, svaki detalj činili su mi se podudarni.
Jedina razliku koju sam mogao naći ležala je u tome što je “naša” priča već daleko odmakla, a “njihova”, nažalost, tek počinje.