Home » AbrašMEDIA » Priča o jednoj Liji

Priča o jednoj Liji

Imaš prijatelje s kojima mjesec dana ugovaraš termin za kafu. I zanimljivo je da niko ne naruči kafu kad do dogovora dođe. Višnja biva moje drugo ime, njeno nes od vanilije sa vodom. I nema ljutnje, ignorisanja, nepotrebnih tenzija, nejavljanja. Filtriranje zanimljivih priča i razmijenjivanja iskustava. Ona vrijedi čekanja.

Piše: Amela Stovrag, AbrašMEDIA

Elem, priča mi neki dan kako je čula od kolegice vrlo neprijatnu, ali ne toliko iznenađujuću priču. Kolegica je pravnica kojoj svaki dan dolaze raznovrsni profili ljudi. Od sirotinje preko licemjera, loših glumaca, pedantnih prevaranata, nepismenih metroseksualaca, uličnih kriminalaca sa tespisima oko vrata i tetovažom na vratu, do fakultetlija sa dirty denim majicama i uprljanim bijelim starkama, wannabe starleta do sasvim običnih, pristojnih i kultivisanih građana koji su obično najljubazniji i nikad ne dođu praznih ruku. Oni će odnijet “Domaćicu” keks tamo gdje treba i gdje se naviklo nosit pa makar im to bilo zadnjih dvije marke iz džepa. Zaradit će se. Ko radi, ne boji se gladi.

A kaže da su joj plaho drage one sa lisicama oko vrata i dijamantnim prstenjem, savršenom manikurom i umjetnim trepuškama u po’ bijela dana, a za žvake nisu zaradile same. Suze su im najbolje prijateljice; zaplakat’ lako, kao tebi nazvat’ “Dobar dan”. Šteta ne žive u America Latina. Uffff, skinule bi Esmeraldu sa trona.

Ulazi Lisica, stajling po pe-esu, vibrator u glasu podrhtava i suzice padaju na pod. Kolegica pravnica je nudi vodom, ne želi, ne bi ona nju da muči. Naime, Lijina sestra je njihovog brata na rubu sopstvene egzistencije gledala, pelene stavljala, njegovala danonoćno, i tako pet godina. On je pokojnik radio cilih 40 ljeta u obećanoj zemlji, radio i samo radio. Zgrn’o  basnoslovnu lovu i penziju, a nije stek’o jadničak ni kučeta ni mačeta. Im’o je ‘nakve Agate i Miriamke, ali sve kratkog daha, a bio Apolon navodno u svoj vakat. I na koncu karijere i korak do penzije zaradi karcinom prostate. Gluho bilo!

A Lija je bila starleta dok je bila mlada i lijepa. Doduše i sad pristojno izgleda sa svojih 6 banki. Ali tad su se starlete zvale pravim imenom. Bez kamuflaže i celofana. I zbog tog nije često dolazila u ex Jugu. Ono ponekad. Na sahrane i krštenja, kome je baš morala, da se mater ne crveni i ne smišlja nove laži gdje je i šta je, i kako manekenska karijera ne stagnira nego
cvate.

A jadna sestra ostala čuvat roditelje, njegovati, obilaziti, petkom dovoditi sebi na ručak, a oni će ih pomagat koliko mogu. Ali kratak štap bi da se mačku o rep priča okači.

I komšiluk joj veli kako je Lija došla jedne prilike sa kesom voća, brišući suzice duž ulice kojom je hodila ka kući kojoj je namjerila. Da svi vide koliko ona voli brata svoga. Oberlatila bolesnog brata dok je ova jadna negdje hitno morala.

Isplakala mu i Radobolju i Neretvu i on testament prepiše na nju. I to ova jadnica sazna tek neki dan, kad je ovaj crk’o. Al bukvalno. Bolovi ga ugasili.

I sad se vodi rat. Onaj najgori. Svoj na svoga. Onaj klasični balkanski. Bezobrazni, podli, bez zavlačenja karti pod tepih. Nego drito u lice, šakom o stol, oči u oči; mašući parama i papirima u lice onoj pred kojom bi trebala ustati i podići šešir. Ili lisicu makar.

Siromašna vs. Bogata sestra. Ali ne ona po suzama. Nego ona po crvenim i bijelim krvnim zrncima. Po ocu i materi. Kojima je krečila zidove, kuhala ručkove, brisala podove, peglala zavjese dok je ona uživala po bijelom svijetu. Tješila roditelje i dopuštala nikome nije da u njenom prisustvu i odsustvu o Liji govore loše.

Bilo kako bilo, ako imaš novca, pravda će pobijediti. A ako nemaš, pjevaj borbene. A pravda je samo na Nebu. A nekom je samo Nebo spas. U Njega samo vjeruje. Jer samo Nebo jeste istina.

(AbrašMEDIA)