Home » AbrašMEDIA » Prostori sreće malog urbanizma

Prostori sreće malog urbanizma

Postoji nešto smirujuće u pogledu na Mostar s jednog od mjesta u okolini grada. Baš tamo gdje ga možete obuhvatiti jednim pogledom. Kasno po noći, prolaznici su vam beznačajni. Vidite jedan plan prostora. Plan koji je davno zamišljen i po kojemu je grad, koji izgleda kao kukac koji smireno spava po noći, imao svoju budućnost. Najprije je slijedio vodu, a onda se proširio i spojio s predgrađima i bregovima. Postupno i organski. Isto tako, suočeni s tim naglim skladom, shvaćate kako se uzalud trudite održati ga – taj sklad je uništen, kao u doba ratnog sukoba, s prvom mogućnosti da se uopće na grad baci neko eksplozivno sredstvo. Jer tu se slomio stid prema promišljanju. Neka druga arhitektura zamijenila je prvu. A ona koja sada preživljava, jednostavno se traži.

Piše: Ronald Panza, AbrašMEDIA

Mostar se više puta razvijao i još se razvija. Nikad nije dovoljno zadržao jedan oblik.
Bogdan Bogdanović jedan je od mislilaca arhitekture koji su gradili Mostar, ne samo preko Partizanske nekropole već i svim zahvatima vezanim za mišljenje Mostara kao grada svjesnog življenja. Prema njemu, grad se najbolje otkriva u hodanju. Treba se doista hodajući iscrpiti, kako bi se jedan grad mogao otvoriti. Gradovi se otvaraju namjernim istraživačima – hodačima. To je ta Bogdanovićeva – Sreća u gradovima.

Nemojmo zaboraviti ni Bogdanovićeva učitelja Aleksandra Deroka i njegovu intervenciju – nadgrobni spomenik Osmanu Đikiću. Mjesta gdje zastajete – te nježne prepreke stvaraju osjećaj intime u javnom prostoru. Vi u njih i ona u vas mogu pogledati hiljadu puta. Veliki hrvatski modernisti Drago Ibler i Ivan Vitić također su dali svoj doprinos. Drago Ibler sagradio je današnji Dom zdravlja skoro prema čistom bauhaus duhu. Ispred njega je fontana koja je do samog rata uvijek imala naseljenike, dok se danas više promišlja o njenoj funkciji (u međuvremenu, zagušena je auspuhom novog, duplo većeg broja automobila). Ivan Vitić nije gradio, ali je brojnim pobjedama ili osvojenim visokim mjestima na natječajima te mišljenjem utjecao na formiranje urbane zone grada. Osim toga, koloriti i socijalni balkoni na zgradama Zgona i Radićeve podsjećaju na njegove mentalne rasporede.

Mali urbanizam nema problema s time što je mali. On ne namjerava odrasti i u tome je i neki oblik njegovog otpora prema svemu što ima velike šablone. Mali urbanizam vještina je kontakta. Trenutačno prelijevanje plastičnosti u nešto konkretniji oblik. Upravo ono mjesto gdje se ne možemo jednostavno odlučiti da li grad postoji bez ljudi ili su samo ljudi ti koji ga čine. Svakako da ga oni koji su ga osvojili ili prisvojili – narušavaju. Upravo zato jer ne posjeduju ili ne znaju ništa o njemu kao vještini. Grad nije mjesto za preživljavanje. Preživljava se u prirodi. Umijeće je mišljenja koje omogućuje stvaranja prostora. Stvaranje prostora prije svega je mentalna osobina i ona isključuje sebičnost. Nisu svi mentalni javni prostori betonski. Da bi se živjelo, potrebno je oblikovati. Mentalni prostori, dakle, prostori su nade.

Mali urbanizam upravo je mjera ukusa. Ako se jedan grad ne razvija baveći se urbanizmom, ostaje bez ukusa. Ono je umijeće živoga u onome što je tvrdo, a što jednim dobrim dijelom nastaje u razmjeni. Ako su prostori oko nas postali isključivo korisni ili beskorisni, oni su već samim tim beznačajni, jer niti projiciraju, a još manje introjektiraju neki sadržaj koji može postati priča. Jednostavno, ne znače baš ništa. Bez ovoga mi već živimo u nekom obliku “sanatoriuma”, gdje sociologija nije glavna potreba. Drugim riječima, treba dopustiti postojanje različitim oblicima života, kako bi grad mogao imati pravo i biti sposoban za dijalektički proces u kojem stvari nikada nisu dovršene i nisu samo ono što se vidi ili koristi i u kojem se cjelina ostvaruje tek skupom dijelova, a ne obožavanjem ili razumijevanjem samo jednog njegovog dijela. Tako nastaju prostori – sintezom mogućih slaganja. Bogdanović ih naziva – “malim senzacijama”. Pravi grad ima svoju poeziju koja se mora obnavljati čak i onda kada je onemogućena različitim oblicima polucije. Pravi grad je zapravo jedan neprestano raspremljeni poeta.

Mali urbanizam stvara poeziju misleći o malim potezima. Slika u malim potezima poput japanskih slikara koji uvijek računaju s praznim prostorom na svojim slikama. Možda očekuju da se na njih prelije dojam, odmah uključuju onoga koji promatra. On vodi računa o osjećanju mjere, o oblicima i crtežima. Ornamenti i fasade, fontane, česme, drvoredi, izlozi, stolnjaci kafana, oluci, spomenici, pločnici, kaldrme, smjerokazi, gromobrani, satovi, naznačenost slijepih ulica, kićenost šahtova, žive ograde, kapije bašta između većih zgrada, prolazi i igrališta između većih zgrada pa i neizgrađena, zaboravljena mjesta – sve ono vidljivo – istovremeno su i umjetnička djela koja ostaju prostoru i za prostor, poput skulptura. Tamo gdje možete popiti vodu, vjerovati kazaljkama, naći neki poseban zvuk, sakriti se od kiše ili sunca – tamo je gdje ste sigurni. Ova se mjesta danas spominju kao izdvojena tema, i to u kontekstu urednosti, korisnosti i sl. Ali, zapravo, radi se o jeziku.

Puno i previše slušamo o prošlosti. No čini se da je u njoj, ako ništa drugo, ostalo nešto više stila. Strogi centar Mostara spominje neki vlak koji je uvodio dinamizam, još jednu bolnicu, tvornicu šećera, više javnih česmi, više fontana, parkove, pekare… Mogli ste se zaljubiti u klavir slušajući neki sat, ili miješanje više zvukova stojeći na platou ispred Muzičke škole u predvečerje, kada se svi ostali zvukovi smiruju. Taj javni, kaotični, ali smisleni koncert u javnosti mogao je utjecati na vaše raspoloženje.

Ona nekad poznata mostarska ulična komunikacija koja je danas završila u podbadanju i kritizerstvu zapravo je nastala kao podrška među onima koji su jedino vlasnici svoga života. Između ljudi koji se prehranjuju, idu na posao, brinu za javni prostor… ovo je isto mali urbanizam. Omogućavao je da se ljudi obraćaju jedni drugima na ulici – da uopće osjete potrebu i da se realiziraju kroz znakove odjeće, načina hoda, male skromne poteze… Sada ispada da je život s preprekama zapravo život sa stilom. Jer treba živjeti u svakom trenutku, a to je jako teško. Ta je komunikacija bila iskazivanje brige, kao i podrška, dok je u danas uglavnom izvor kritike i ruganja…

Česme, fontane, pekare, parkove, tvornice i željeznice te zvukove živih škola u centru grada zamijenile su poluobnovljene zgrade, živi leševi srušenih zgrada koje se još ne pomiču, fasade crne od roja automobila, ugašene fontane koje su služile kao mjesto vode u ubrzanoj poslovnosti (nitko ne misli o tome koliko se ovdje pulseva smirilo dok su danas neprestano u jednom ritmu), nove zgrade čudnih gabarita s još čudnijim bojama fasada koje kao da se inate skladu, zapravo skup privatnih priča koje izgleda baš ne žele nikome ništa dugovati. A tek komunicirati. Nema potrebe za stilom.

U što će izrasti djeca koja svaki dan prolaze pored mrtvih zgrada – ostataka robnih kuća, nakalemljenih radnji na tijelu avenija ili bulevara? Ostaje sa strepnjom iščekivati odgovor. Oni okreću glavu od fenomena i iz njih teško mogu da dožive jednu sadržajniju sreću. Samoprezir koji sve više zaokuplja ljude počinje u urbanizmu. Ili njegovom nedostatku.

Nekadašnji mostarski redikuli, čiji je broj danas sveden na simboličnu brojku, nisu samo nestali jer se život ubrzao i, za neke, olakšao. Njihovo opadanje vezano je i za propadanje tehnika malog urbanizma – jer su i oni sami zapravo bili ti dopušteni homo saceri kroz koje je jednim dijelom prolazio stil jednog grada. Uporni u jednom življenju sa stilom. Ti ljudi koji su nosili teret gradova danas više ne postoje, jer je grad kroz njih aplicirao svoju bol onima koji nisu imali vremena ni hrabrosti za govor o njoj i na nju ih podsjećao. To su bili istinski psihogeografi. Naši mali ornamenti. U današnjem svijetu oni mjesta baš i nemaju. Kao ni zvuk vode u gradu kojem vjerujete. Različito usmjerena oblikom fontana, voda se zabavlja. Svojim različitim tempom upozorava na nemir kretanja. Jedna velika rijeka koja je zaštitni lik grada uvijek ima svoju manju koja protiče ispod kuća. Zimske klupe. Lastavice koje žive u kućama. Mene i tebe koji hodamo s radio prijemnikom u glavama.