Jugoslovenski književnik Ranko Marinković rodio se 22. februara 1913. na otoku Visu. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet. Tokom Drugog svjetskog rata u Splitu je uhapšen od strane Talijana, te je interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Nakon rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske. Potom postaje direktor Drame zagrebačkoga HNK, gdje službuje između 1946. i 1950. Godinu poslije 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje radi do penzije. Umro je 28. januara 2001. godine.
Priredila: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA
Djelo Ranka Marinkovića odlikuju semantička slojevitost, raznolikost kompozicijskih rješenja, inovativni pripovijedni postupci, brojnost asocijacija i aluzija, simbolično-groteskna i psihološko-analitička razmatranja, bogata intertekstualnost…
U vremenu kada čovječanstvo gubi moralni kompas, u vremenu pada humanističkih vrijednosti i ideala nastaje Marinkovićev roman “Kiklop”, koji predstavlja analizu te moralne i intelektualne krize.
Istovremeno, Kiklop aludira na strah koji je u prvoj polovini 20. vijeka vladao pred nemilosrdnim fašističkim terorom.
“Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera…” (Ranko Marinković, Kiklop)
“RUKE”
Gledao sam ih pred sobom prebačene na leđa, iznad zadnjice, kako se odmaraju jedna u drugoj. Lijeva se mazi u naručaju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Gotovo bih rekao i “starije” kad ne bih znao da su skupa rođene od iste majke (dakako, i od istog oca), štaviše, da su skupa i začete, da su nastale iz zajedničke želje oca i majke, koji su ih ostavili mjesto sebe da mijese od kore zemlje koru kruha.
Nastale su iz želje, iz grča, iz čudnog trabunjanja u noći, u pomračenju svijesti, i sada hodaju po svijetu zagrljene, zaljubljene, nerazdvojive. Jedna u drugoj. Desna je prstima obgrlila lijevu i nosi je pažljivo i brižno, kao što kuja nosi štene u zubima. A lijeva se mazi u zagrljaju, igra se u dokolici: skakuće palcem po vrhovima ostalih prstiju, pjevuši do-re-mi-fa… fa-mi-re-do…, zatim zabubnja po prstima marš, pjeva.
– Šta to radiš? – pita je Desna.
– Što bih radila? Pjevam – veli Lijeva.
– Pjevaš? Što pjevaš?
– Pjevam “do-re-mi-fa” i “Marširala, marširala…”
– “Marširala, marširala”? Glupost! – veli joj Desna s poučnim podsmijehom. – Kao da si ti vojnik?
– A kao da samo vojnici pjevaju “Marširala, marširala..” to pjevaju i djeca.
– Kao da si ti dijete?
– Nisam ni vojnik ni dijete, ali zašto bi bilo glupo pjevati? – veli Lijeva već srdito. – A baš ću pjevati!
Ja sam mala, ali znam
sitna slova da čitam,
znam i pisat’ slova sva,
koji uči, onaj zna.
– Pa ti ne znaš pisati? Smiješno je što se tako maziš – veli joj Desna ozbiljno.
– A što da radim? Da šutim i računam na prste kao lihvar?
– Hoćeš možda reći da sam ja lihvar?
– Ti ne računaš na prste.
– Nego što ja radim?
– Ti radiš, činiš i djeluješ, kako je već rekla jedna nepismena luda prije mene.
– Odakle ti znaš da je to rekla jedna luda? Pa ti ne znaš čitati?
– Ne znaš ni ti čitati.
– Ja znam pisati.
– Ali čitati ne znaš!
– Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak – držiš. To je sve što ti znaš. Nikad nisi zavirila u knjigu. Knjige poznaješ samo po težini, a nemaš pojma što je u njima.
– Znam i ja listati! A da je On ljevak, znala bih i pisati!
– Pisati? Da, samo kako?
– Kao i ti. A možda i bolje od tebe. Da je On ljevak, sve bih znala kao i ti, i bolje od tebe!
– Ti bi znala prstima pokretati marionete?
– Znala bih.
– I slikati bi znala?
– Znala bih i slikati.
– I naslikati tri zeca na noktu mog malog prsta?
– I tri zeca na noktu tvog malog prsta. I još k tome dva pileta! Uostalom, zašto na tvom noktu? Naslikala bih na svom noktu.
– Na svom? Glupost! To ni ja ne mogu. To nitko ne može.
– A ja bih mogla!
– Znači da bi ti sebi i nokte rezala?
– Naravno. A zar ih tebi ne režem?
– Da, meni. Ali sebi to nitko ne može.
– Opet “nitko ne može”. Ja bih mogla!
– Samo se hvališ, a ne bi znala ni buhu uloviti.
– Ph, buhu? Kao da sam samo jednu ulovila!
– A da li bi znala šivati?
– Znala bih i šivati.
– Jest, udjenuti konac u iglu? To bih ti morala ja učiniti.
– Sama bih i konac udjenula. Sve bih sama radila.
– I vezivala kravatu?
– I kravatu vezivala.
– I stavljala kapljice u oko?
– I stavljala kapljice.
– I brijala mu bradu?
– I bradu brijala.
– Ali On se ne bi dao tebi brijati.
– Zašto ne? Ja bih ga obrijala bolje od tebe.
– Ti bi mu prerezala grkljan.
– Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti.
Nastao je muk. Desna nije odgovorila; zadrhtala je na te riječi, kao da joj je žilama prostrujilo sjećanje.
– Ja sam mislila da On to ozbiljno hoće – reče zatim ponizno i s osjećanjem krivnje. – Htjela sam ga samo poslušati…
– Poslušati? On ti nije zapovjedio da ga ubiješ.
– Njegova je želja meni zapovijed. Ja sam mislila da on to iskreno želi.
– A-ha, htjela bi možda reći da je On neiskren? A, molim te, tko je tebi rekao da on to želi?
– Ja sam mislila da želi.. Bilo mu je teško. Cijelu noć nije oka sklopio. Brisala sam mu oznojeno čelo, palila mu cigaretu za cigaretom i napisala oproštajno pismo. Stenjao je, uzdisao, grizao jastuk.. Šaptao je: “Treba učiniti kraj! Ne mogu više!” Sam me odveo do britve.
– A ti si to odmah shvatila kao Njegovu želju da meni prerežeš žile?
– Nemoj me mučiti. Što sam ja mogla kad je sam govorio..
Što je govorio? Da ne može više, da treba učiniti kraj.. Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štaviše, riječima ih sakriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.
– A kako možemo znati što On želi ako ne po riječima?
– Najmanje po riječima. On je govorio da “treba učiniti kraj”, ali to nije želio. Ja sam to znala.
– Odakle tebi to znanje?
– Možda i otuda što sam nespretna, slaba i glupa. Da, i neozbiljna. Što mi je riječ tuđa kao svjetlo uhu i zvuk oku, što ne razlikujem riječ od riječi, kao ni slatko od slanog, sve su mi jednake, a nijednoj ne vjerujem…
Ja ne znam ići za riječima. Ne znam se lukavo dovijati, ne znam se elegantno gibati po kružnicama i elipsama, po parabolama i spiralama riječi, ne znam ubijati, zavijati, odvijati, “postavljati” i “razrješavati”, zibati se na ljuljalci i klizati po ledenim razgovorima, izvoditi zavodljive figure, parade, bravure, kao majmun u cirkusu, tapšati prijateljski po ramenu, diplomatski stidkati Desnicu neprijateljskoj diplomaciji, a drugu opet galantno prinositi ustima na poljubac. Ja nisam precioza, nisam cicisbea, nisam dama, nisam grand-monde, ni Akademija, ni Bifon. Ja sam Moliere.
– Moliere? I što još?
– I figa u džeou. Ili van džepa, kako hoćeš. Jer ja sam drska kao Figaro. Ja sam tvoj lakaj. Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu kao rimski rob. Ja treba da ti nosim skute, da klipsam za tobom, a ti vodiš konverzacije, ti nastupaš, ti širiš horizonte, ti gradiš svjetove; ti si neimar, genij. Demiurg. Ti si Njegov ponos, Njegova snaga, mudrost, umješnost, Njegov Smisao. Jednom riječi: ti si Ruka!
– A ti što si?
– Ja? Ja sam hvataljka. Ja sam još uvijek neko hodalo, prednja noga, ticalo, pseudopodij i slično. Ja ga vezujem za zemlju, kao i noga; ja još umijem hodati. Noću sanjam o trčanju, o veranju po stablima, o skokovima preko ponora, i tada osjećam otpornost tvari i snagu u noktima. Za mene su stvari sirove kao ilovača, tvrde, vruće, mokre kao kamen, vatra i voda, a za tebe su pečena zemlja, korintske vaze, Venere, rakete i H2O. Zato ja poznajem Njegovu želju za vodom kad je žedan, želju za veseljem kad je tužan, Njegovu čežnju za životom kad govori da treba učiniti kraj.
– Da. Ali kad je žedan, ja mu pružam vodu.
– Ti? Ne, ti samo otvaraš pipac i pokrećeš polugu na pumpi, a On iz moga dlana pije. Po meni se prosipa voda, ja osjećam njenu svježinu, njenu mokrinu, njeno klokotanje u Njegovu grlu i zatim ono blaženstvo u Njemu od gašenja žeđi.
Veliš da mu pružaš vodu kad je žedan? Ne, ti mu pružaš čašu. Ti si i žeđi dala formu, i za pijenje si pronašla stil.
Ti si se postavila između Njega i Prirode kao samozvani arbiter i cenzor, kao Meštar ceremonijala, ili, jednostavno rečeno, kao filtar. Sve što k Njemu dolazi mora se između tvojih prstiju procijediti, sve ti moraš taknuti, ispitati, sve moraš obraditi i isfrizirati po svom ukusu, bez obzira da li se to Njemu sviđa ili ne. Na sve moraš utisnuti svoj pretenciozni palac i udariti zumbu svoje ograničenosti.
– Ne želiš valjda da On brsti lišće i grize koru stabala? Priroda Njega ne mazi…
– Da. Zato si je ti – “Pobijedila”. “Izravnala si bregove” i “ukrotila vode”. “Zarobila si munje” i sada držiš u svojoj šaci strahovite snage kojima bi, kažu, mogla u jednom jedinom času uništiti svijet. Zemlja leži na tvom dlanu kao lopta, koju možeš baciti u svemir. No, pa što oklijevaš, ti – o, Svemoguća? Zašto ne baciš loptu među zvijezde da se raspline u prah? Zašto ne dovršiš svoje Veliko Djelo?
– Ja ne želim uništiti svijet.
– Ne želiš? A ima li i jednog stoljeća koje nisi rasparala noževima i izrešetala kuršumima. To nisu bile riječi, to je bilo tvojih pet prstiju na djelu.
– Bile su najprije riječi.
Da, po Ivanu Evanđelisti. I što bi učinile riječi bez tebe? Riječi bi se svađale, riječi bi lupale po riječima, padale bi pobijeđene riječi, i tko bi od toga stradao?
– Čast.
– Čast? Čija čast? Protumači mi tu vitešku riječ. Zar tvoja čast? Ti nazivaš čašću kad te zasvrbi dlan, kad ti zakuca bilo, kad ti zaigraju prsti i mahnito traže držak noža? Čast, kad na obaraču držiš spreman kažiprst? Čast kad znakom križa pozivaš milost božju da sjedne na topovsku cijev? Čast kad sa tri prsta držiš pero koje ubija?
– Pero? Kakvo pero?
– Naliv-pero suca prijekog suda. Zar si zaboravila? On je sjedio pred nama zbog nekih riječi. Ne zbog čina svojih ruku, već zbog riječi. Tebe nije zanimalo kako su mu te riječi sletjele s jezika, nego si naprosto zapisala činjenicu. Rekao i priznao, to je tebi bilo dosta. A bio ja nasmrt blijed i usne su mu drhtale kao da se smrzava. Brojio je svoje posljedne sekunde.. Gledao je u tebe sa stravom, pratio je svaki trzaj tvojih prstiju, kao da bi ga već samo to tvoje micanje moglo ubiti.
Tebe su tada nazivali Gvozdenom i Krvavom. Iridij na vrhu tvoga zlatnog pera bio se već izlizao od ubijanja. Ta sitna tačkica plemenitog metala šetala je blazirano po papiru, kao da se dosađuje na nekoj neinteresantnoj i zamornoj sjednici, pa prikraćuje sebi vrijeme ispisujući tobožnje kineske riječi pu-kao, cing-tao, pan-mukai i crtajući idiličnu kućicu s vrtićem i plotom, čak i s dimom što izlazi iz dimnjaka na krovu. Tvoja je tačkica iridija međutim – sve tako šećući pu-kao, cing-tao – ubijala idiličnu kućicu s vrtićem i plotom – plotunom, i od sve te idile ostajao je samo dim iz puščanih cijevi…
Već si bila uzela Parker s tri svoja famozna prsta i odlučno sjela na papir. Skočila sam na tebe, i ne znajući što bih, uzela sam ti čistiti mrlju od tinte na kažiprstu. Trljajući palcem tvoj kažiprst, govorila sam ti: “Ali što to je učinio? Pogledaj kako je blijed, sav se trese, zar ti to nije dosta? Sluša posljednje otkucaje srca i broji.. Ne prekidaj ga!”
“Otkucaje srca? On gleda kako bi se izvukao, draga moja! Kakvo srce! Pokušava nas slomiti svojim bijednim izgledom, Ti si mu već nasjela, ali ja ne. Poznajem ja taj trik!”..
Nazivala si trikom drhtanje čovjeka koji se kladio sam sa sobom da će još uspjeti nabrojati do trista…
Ponovo si uzela pero i sjela na papir.
“Sad barem zadršći! Zar ne možeš zadrhtati? Trebalo bi zadrhtati, a ti si tako mirna kao da upisuješ nedovoljno đaku na ispitu.”
“Nemam zašto drhtati. Ja vršim svoju dužnost”.
I počela si pisati, polako i pomnjivo, krasopisom, svoje poznato S, prvo slovo nasilne i zločinačke smrti.
“Čuj! Ne piši! Gledaj ga kako broji. Kako se žuri da nabroji svoje tri stotine. Ne prekidaj ga!”
“Moram ga prekinuti.”
“Zašto ga moraš prekinuti? Prekinut će se sam. Nitko ne može brojati beskonačno. To je samo razlika broja, čak i vrlo neznatna razlika u beskonačnosti.”
“Za nas je znatna. Mi ne živimo u beskonačnosti. Mi živimo na zemlji.”
Riječ beskonačnost izgovarala si s navodnim znakovima, ironično, a zemlju si spomenula s bahatim samopouzdanjem noge koja stupa vojničkim korakom.
“Upravo zato što živiš na zemlji, što imaš samo pet prstiju, a koji put ni svih pet, ostavi mu ruke, one ti ništa nisu skrivile. Ruke nisu govorile; govorio je jezik.”
“Govorile su i ruke i jezik! Sav je on govorio!”
“I ruke su govorile? Ne, to lažeš! Nisu govorile! Gledaj kako su uplašene i nevine, kako se stiskaju i grče u posljednjem zagrljaju. Opraštaju se. Sjećaju se djetinstva i plaču. Sjećaju se igara, razbijenih igračak, ptica, praćke i ozljede na staklu, prolite tinte, škara, zmaja i zemlje pod noktima. Još uvijek nisle, jadne, na vjeroučiteljevu kaznu za one sitne grijehe po skrovitim mjestima. Ostavi te ruke. Izbodi mu jezik iglom kao djetetu koje govori ružne riječi, ali ruke ne diraj. One su nevine”.
“Nevine? Ti si luda! One su najviše krive!”
“Ruke najviše krive? Zar nije jezik govorio?”
“Govorio je, a one su potvrdile…”
“Potvrdile – kako?”
“Kako? Kako? Trebalo je da ustanu na njega, zatjeraju ga u usta i drže stražu. Jednom riječi, začepiti mu gubicu! Ali one su se lukavo zavukle u džepove. Znači, slagale su se!”
“Slagale, s čim?”
“S čim? S uvredama!”
“A koga je uvrijedio?”
“Koga? Našu čast!”
“Ah, čast! Ovu, na rukavu?”
“Na rukavu? Što na rukavu?”
“Čast na rukavu.”
“Kakvu čast na rukavu?”
“A zar je to na tvom rukavu sramota? Tevatrene strelice, ta bomba, taj snop sa sjekirom, taj kukasti križ, zar je to sramota?”
“Ne, to je čast!”
“No dakle, čast na rukavu! A on je uvrijedio to čast. Rekao je da mu je dosta tig strelica i bombi, tih sjekira i križeva; da mu je svega dosta!”
“No a zar je to malo?”
“Malo je.”
“Malo je popljuvati nečiju čast?”
“Malo. Jer tvoja čast ima i strijele i bombu i sjekiru, pa čak i križ, a njegova dvije fige u džepu.”
“Njegova? Zar on ima časti?”
“A zašto ne bi on imao časti? Zar ne može imati?”
“Ne može!”
“Da, tvoja je svakako vidljiva. Tvoja je izvezena zlatom i svilom na vidnom mjestu, tvoja bahato šeta po gradu, izaziva, a njagova šeta po sobi, zarobljena, juri po kući kao luda, penje se na tavan, izlazi na krov i htjela bi vrisnuti u svijet svoju uvredu…”
“Uvredu?”
“Uvredu, koju joj nanosi tvoja Svilena i Zlatna. Ali od svega toga eto, par promrmljanih riječi i dvije fige u džepu.”
“Bogami, i ti si mi sumnjiva!”
“Sumnjiva? Ja doduše držim jednu figu, ali samo od zavisti. Uostalom, čini se da ti ona donosi sreću, kao uže obješenoga. Čuvaj, dakle, moju figu kao svoju čast.
A sada naprijed! U ime pruća sa sjekirom i kukastog križa, piši! Ubij mu ruke! Da je imao čast ne bi od njih pravio fige. Imaš pravo! Neću te zaustavljati!”
I dopisala si svome S istim krasopisom još tri slova, potrebna za Smrt. I nisi zadrhtala.
Te iste večeri (nisi se bila ni umile) mrsila si Njenu svilenu kosu i milovala joj lice, i prsti su ti drhtali od ljubavi. Ti isti prsti koji ujutro nisu mogli zadrhtati od smrti uveče su drhtali od ljubavi. Pa tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti!
– Što ti govoriš o ljubavi! Ti ne znaš što je ljubav. Ah, prvi dodir, kad se prsti traže u mraku; i odjednom se dotaknu i stresu kao da su se dotkala dva električna pola nabijena strujom..
– Da, i vrcne iskra. Kratki spoj i mrak. I gotova je ljubav! A što onda? Čast? Dužnost? Sjekira? Bomba? Zlatno pero iz koga curi smrt?
– Ti si kapriciozna i luda!
– A ti si razborita i mudra! U tome je sva razlika. Pusti me! – i Lijeva se srdito trgne, nastojeći se osloboditi zagrljaja Desne.
– Što ti je? Što luduješ odjedanput? Samo praviš skandale na ulici!
– Neka! Pusti me! Neću više da budem s tobom!
– Nego s kim ćeš? S nogama?
– Makar i s nogama! One su poštene. One su čestite kao konji, a ti si lukava i otrovna kao zmija.
– Da, i glupe su kao konji. Umiju samo hodati i vući teret. Ne možeš s njima. Ti si ipak ruka!
– Nisam ruka, i neću da budem! Stidim se što sam ruka!
– A što bi htjela biti? “Prednja noga”?
– Bilo što, samo ne ruka!
– A ipak si ruka, kao i ja.
– Kao i ti? Nikada! Pusti me!
I istrgne se. Zavuče se u džep, tamo srdito pročeprka kao da nešto traži, pa ne našavši ništa (jer ništa nije ni tražila, bila je naprosto bijesna), izađe, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima.
Desna još jedan čas ostane na leđima, prazna i zamišljena. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.
Gledam ih zavađene i ne vjerujem u tu svađu. One su kao dvije simbiotičke životinje ili biljke: jedna drugu mije.. Istinu je rekla Desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke.
Prema njima ide dvoje djece. Dječak i djevojčica. Drže se za ruku i cvrkuću. No pred njima umuknu, kao cvrčci kad im se približi čovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojčica prođe pored Desne, tiho kao da je nešto skrivila. Desna je odgojno pogladi po žutoj glavi. Djevojčica je pogleda zahvalno.
Dječak prođe pored Lijeve, smiono. Čak je i pogleda drsko, kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kažiprstom. Dječak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne šaljivo iznad dječakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne dječaka po licu. Dječak vrisne.
– Zašto si udarila dječaka? – upita je Lijeva.
– Zato što te pljunuo!
– Pljunuo je mene, a ne tebe!
– Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!
– Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.
– A on odmah mora pljuvati?
– Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna..
– Mogu zamisliti.. Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno!
– A lupati po nosu je pristojno?
– Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao.
– A što je meni otpalo od toga što me je pljunuo?
– Pljunuti nekoga je najveća uvreda!
– Časti?
– Da, časti! – odgovori Desna, već na rubu strpljivosti.
Dječak je, međutim, vrištao zbog zvučne uvrede po licu.
– Ta-ta, a-a-a.. Ma-ma, a-a-a..
Začas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se već izlila dva potočića suza i napravila poplavu.
– Gle derana, što se razdrečio! – reče Desna kao da se čudi tolikom pretjerivanju. Zatim se obrati Lijevoj: – Daj da te obrišem.
– Ne treba. Sama sam se obrisala.
– Da, o hlače.
– Ne, o kaput. – Uostalom, pazi, eto mu oca!
Otac je dojurio iz kuće, u košulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, činovničke ruke s plavim, strašljivim venama.
– Zašto ste udarili moje dijete? – upita Otac suzdržljivo, kao istražitelj koji već misli na kaznu.
– Zato što je neodgojeno i bezobrazno! – odgovori Desna izazovno.
– Što je učinilo? – ponovo pita Otac-istražitelj, već dvostruko uvrijeđen.
– Što? Pljunulo me! – reče Desna s ogorčenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo.
– Nije tebe, nego mene – reče Lijeva i uživa u svojoj pravičnosti.
– Svejedno, pljunulo je – poviče Desna autoritativno, kao starješina obitelji.
– Pljunulo, tako, iz čista mira- još uvijek pita Otac, a već zna da će se morati tući.
– Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u.. – govori Dječak plačući.
– Malo ga kvrcnula za šalu – veli Desna – a on odmah pljuje!
– Imao je pravo! Neka pljuje – drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. – Plujem i ja! -i -plju! – doista pljune. I reče – Ubojice!
Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.
Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je, drugim riječima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju šaku i uzme udarati Oca po licu.
Njemu poteče krv iz nosa. Krv je kapala po Ĺijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajući po krvavoj Očevoj maski, sva umastila krvlju.
Videći kako Očeva krv kaplje na zemlju, djevojčica uplašeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A dječak se zatrči, iz zaskoka dohvati Lijevu i čvrsto je zagrize u meso na podlaktici.
Lijeva zaurla od boli i ispusti Očevu košulju. Otac se odmah snađe i potrči, pobijeđen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.
Dječak ispusti Lijevu iz svojih zubi, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Dječak s ponosom primi udarac.
Tada se Noge, kao poslušni konji, dadu u potjeru za Ocem. No dječak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, već da bi se konji poplašili i spotakli o njega.
I doista, Lijeva i Desna nađoše se odjednom na zemlji u prašini.
– Jaoj! – zajauče Desna. Palac ju je bolio od Očeva udarca.
..Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Ležale su osramoćene na cesti, jedna do druge, nemoćne, kao odbačene rukavice.
– Prokleti deran! – procijedi Lijeva kroz prste, pridižući se.
– Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!
– Pa, zviznula sam ga!
– Jest, diletantski! – Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.
– Zar te boli?
– Užasno!
Lijeva je bila nježna, sestrinski…
Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom.
A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.
(AbrašMEDIA)