Home » AbrašMEDIA » Razgovor sa Goranom Zorićem: Iz nacionalističkih pozicija nije moguće stvarati bolju budućnost u BiH

Razgovor sa Goranom Zorićem: Iz nacionalističkih pozicija nije moguće stvarati bolju budućnost u BiH

Protestnom šetnjom kroz glavnu gradsku ulicu i postavljanjem ruža s imenima ubijene djece na glavnom prijedorskom trgu, 31. maja obilježiti će se “Dan bijelih traka”.

Razgovarao: Husein Oručević

O Danu bijelih traka i inicijativi “Jer me se tiče” razgovarali smo sa Goranom Zorićem, aktivistom iz Prijedora.

“Ovo je već peta godina otkako se obilježava “Dan bijelih traka”. Masovno je obilježen Dan bijelih traka 2012. godine, akcijom Emira Hodžića i još nekoliko aktivista iz Prijedora, koji uglavnom dolaze iz udruga žrtava rata. Peta godina, to je već uhodana priča, način na koji ćemo obilježiti ovaj dan je kao i do sada, uz komemoraciju i protest protiv današnjeg odnosa vlasti i institucija političkog nivoa u odnosu prema događajima iz prošlosti.” Inicijativa “Jer me se tiče” okuplja aktiviste i aktivistkinje iz velikog broja gradova u Bosni i Hercegovini i u kontaktu smo sa ljudima iz Sarajeva, Zenice, Tuzle, Mostara, Banjaluke, Bijeljine. Ljudi iz ovih gradova dolaze na obilježavanje Dana bijelih traka. Ne samo da dolaze nego i osmišljavaju i učestvuju u donošenju odluka, kada se radi o aktivnostima ove inicijative. Meni je bitno napomenuti da ovaj vid djelovanja nije toliko vezan za nevladine organizacije, naravno da je uključeno nekoliko nevladinih organizacija, ali oni više služe kao infrastruktuta preko koje se organizuje događaj, dok čitava priča jeste potpuno grassroots lijeva priča koja nema veze sa bilo kakvim projektom, nema nikakve veze sa tim ustaljenim obrascima i načinima djelovanja nevladinih organizacija.

Zorić ističe kako lokalne vlasti u Prijedoru nemaju namjeru dalje djelovati po pitanju opterećujućih stvari iz prošlosti i naglašava kako to nesuočavanje ima velikog uticaja na svakodnevnicu, a i na budućnost.

“Kada se radi o lokalnim vlastima u Prijedoru, oni i dalje čvrsto stoje iza svoje negatorske pozicije i tu ne pričamo više samo o srpskom korpusu, o vlastima koje čine srpski dio, koji je naravno dominantan u Prijedoru, već pričamo i o njihovim bošnjačkim saradnicima iz različitih političkih partija. Podsjetiću da je ovaj događaj posvećen podršci inicijative roditelja ubijene djece u Prijedoru tokom posljednjeg rata za izgradnju spomenika ubijenoj djeci u Prijedoru, jer tokom 1992. i 1993. godine ubijeno je sto dvoje djece, samo zato što su se pogrešno zvali u datom momentu. Mi smo pokušali preko peticije, koja je definisana i statutom grada, to ubaciti na dnevni red u skupštinsku raspravu, nakon dugo vremena i odugovlačenja mi smo to uspjeli. Lokalne vlasti nemaju namjeru dalje djelovati po pitanju teških, opterećujućih stvari iz prošlosti, koje tako potpuno i jasno utiču na našu današnjicu, na našu svakodnevnicu, a i na našu budućnost. Kada je riječ o građanima, utisak je zaista da se tu stvari pomjeraju, što je možda puno i bitnije. Svake godine, čini mi se, da su građani spremniji, iako, isto tako moram reći, da nije veliki odaziv Prijedorčana koji dolaze iz srpskog narativa, ali svake godine polako se ljudi uključuju. Fino je vidjeti, u odnosu na prvu godinu obilježavanja, da se sada spontano gasi muzika, kada mediji intervjuišu ljude na ulici, oni uglavnom nemaju ništa protiv, nema bilo kakvih provokacija, sto i dvije ruže koje ostavimo na trgu, kao u smislu privremenog spomenika, ostanu do u kasno u noć, uglavnom ih komunalne službe sklone, niko to ne dira. Imali smo priliku i u Perspektivi gledati mlade kako govore o Danu bijelih traka, vidi se da tu ima pokušaja drugačijeg razumijevanja pristupa stvarima, što je meni onako dosta drago.”

Tekst koji je Goran Zorić napisao zajedno sa Edinom Ramulićem govori o tome kako različite nacionalističke partije i grupacije gladaju na Dan bijelih traka i pokušavaju njime manipulisati.

“Nije da smo mi angažovani samo oko tog jednog događaja, mi smo lokalno konstantno prisutni i česti i puno stvari pokušavamo problematizovati, a jedna od najbitnijih priča je suočavanje sa prošlošću. Mi smo u čitavu ovu priču ušli iz jasne ideološke pozicije, međutim, ta pozicija nekako je morala obuhvatiti i pristup koji podrazumjeva rehumanizaciju i depolitizaciju. Kada pričam o rehumanizaciji, pričam da na početku samog rata i u toku priprema za sam rat, jasno je da su svi drugi stigmatizovani, da su od njih pravljeni neljudi, da su oni bili samo meta za odstrel, bez neke opšte ideje da pričamo o ljudskim bićima. Mislim da je to u Prijedoru jako vidljivo, a pretpostavljam i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini. Nama je bilo bitno da vratimo tu humanu priču, da ne dolazimo stalno u situaciju da pričamo o nekim zlim Bošnjacima koji hoće da unište Republiku Srpsku. Opet imamo tu priču o politizaciji, gdje se konstantno vraćamo na politički i pravni karakter događaja: je li genocid; nije li genocid; vi hoćete da uništite Republiku Srpsku; vi ste genocidan narod i slično – konstantan ping-pong između nacionalnih narativa. Nama je bila ideja izaći iz tog narativa, iz tog diskursa, da probamo razgovarati jednostavno o ljudskoj patnji. To je bila donja linija iz koje smo mi polazili. Naravno, ispostavilo se da svi to koriste i koliko god vi ponavljali svoje potpuno jasne pozicije, oni vas iščitavaju kroz svoje vizure. Tako je taj srpski narativ i dalje potpuno negirajući, ali ne samo da je negirajući, on konstantno koristi događaje iz prošlosti pa tako i Dan bijelih traka kako bi tvorili atmosferu u kojoj izgleda kao da uvijek neko napada srpski narod u Bosni i Hercegovini. Pa se to onda nadovezuje na priču o reviziji presude, pa ćemo onda mi referendum, kako da kažem, konstantna je ta priča kojom se srpskom narodu nameće nešto što ne stoji. Jasna je manipulacija i zato zaista ne polazimo iz bilo kakve druge pozicije osim ove koju sam naveo. S druge strane, ovo što mi radimo je odlična prilika bošnjačkom nacionalističkom narativu da svoje viktimizirajuće nacionalističke pozicije iskoristi za ostvarivanje svojih nacionalističkih ciljeva. Tako je nama jako bitno bilo da napravimo neku distinkciju, da ustvari njih stavimo u jedan te isti koš, dok se mi, onako, razlikujemo od njih. To i jeste bila poenta tog teksta. Ako ćemo pričati o suočavanju sa prošlošću, moramo polaziti iz pozicije u kojoj ćemo stvarati neku novu i bolju budućnost u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da iz tih nacionalističkih pozicija jednostavno nije moguće, dvadeset i pet godina se vrtimo u krug, moramo tražiti način da iz tog začaranog kruga izađemo. Ja ne tvrdim da je naš način i naša pozicija najbolja, ali definitivno jeste nešto što doprinosi generisanju društvenog iskustva iz kojeg se može učiti šta je valjalo, a šta nije valjalo. Tako smo morali napraviti rez i sa bošnjačkim nacionalnim strukturama, ne samo nacionalističkim strukturama okupljenim oko raznih neformalnih grupa ili udruženja građana, već i u kontekstu političkih partija. I tu negdje moramo podvući liniju, da mi nismo na istoj strani, da mi ne doživljavamo stvari isto i da mi ne polazimo iz iste pozicije. Mi ne pričamo o Bošnjacima kao o vječitoj žrtvi, nego isključivo o bošnjačkim žrtvama i ukoliko ljudi u Sarajevu nisu spremni istovremeno pričati osim o opsadi Sarajeva, osim o Srebrenici, osim o Prijedoru, isto tako pričati i o Kazanima, Čelebićima, Dretelju ili bilo kojem mjestu stradanja mislim da mi tu zaista nemamo šta pričati.”

Cijeli intervju možete poslušati u audio prilogu: