Home » AbrašMEDIA » Razgovor sa Mišom Marićem (3. dio): Demokratija nije uvozno dobro, ona mora biti rođena iznutra

Razgovor sa Mišom Marićem (3. dio): Demokratija nije uvozno dobro, ona mora biti rođena iznutra

Starijim Mostarcima nije potrebno predstavljati Mišu Marića, on je svoju dušu odavno stopio sa ovim gradom i njegovim ljudima. Njegove pjesme, proza, novinski članci i TV reportaže trajno su obilježile život jedne generacije.

Razgovarali: Osvit Seferović i Robert Jandrić, AbrašMEDIA

U zadnjih dvadesetak godina proživjeli smo dosta ružnih stvari. Kako vidite godine koje dolaze? Imamo li razloga za optimizam?

Ne mislim da će to biti brz proces. Ja u konačnicu vjerujem, ali da će proces biti brz, neće. Ima ona John Donneova, koju je iskoristio Hemingway, „Kome zvono zvoni“. Zavisi od odnosa snaga svjetskih sila. Vidite da se još uvijek ratuje, ubija. Vidite da je to jedna užasna pohlepa. Pred rat sam u jednom Dnevniku izgovorio „doći će vrijeme trbuhozboraca“. Postoje oni ljudi koji umiju govoriti iz stomaka. Još narod nije progovorio iz stomaka, a gladan je. Kad progovori iz stomaka, onda će, kao u knjizi onaj moj Franjo Federman, što je čistio od Hita do Musale, pojaviće se i počeće se čistiti. Rekao sam da u Mostaru fali Imšir. Ne znate vi Imšira, vi ste mladi. Imšir je radio u Higijesnkom zavodu i vozio prvo bicikl. Kad se pojave pacovi u podrumima ili se pojave žohari, onda zoveš Imšira. Dođe Imšir i sredi posao. Poslije je imao fiću. Kad se pojavi gamad on to sredi, čas posla. Ovom gradu treba Imšir. E sad, koliko ja vidim, trebaće Imšira više. Drugo je vrijeme, toga se nakotilo. Nije bilo kontrole, pravna država ne funkcioniše. Pred sami rat, već su ubili nekoga momka gore, Alić se on zvao, jadan, on se vozio i ubili su ga gore kad se ide od Kino Partizana, gore na Bulevaru, već na Rondou ona trafika svako jutro je opljačkana. Već su u Mostaru eksplozije.

Kazneno popravni zavod Mostar, poznat kao Ćelovina

I ja dođem u zatvor, s kamerom, i kod upravnika. Tada je mostarski zatvor pokrivao 17 hercegovačkih opština i općina, a pored njih Livno. Slikali smo malo vani, uđemo kod upravnika, primi nas čovjek, pitam ga koliko ljudi u zatvoru imaš, a sve se to događa, puca se, kaže jednog. Šta je taj radio? Kaže, napio se. Po tome bih ja trebao odležati 20 doživotnih i više (smijeh). Na izlazu kažem ja Emiru – Emire, gotovo je. Nema pravne države, ne funkcioniše pravna država. Na slobodi su kriminalci. I danas to ne funkcioniše. Evo čujem sad da je ovdje u komšiluk došao ovaj Glavaš, lijep vam je komšiluk (smijeh).

Vi ste čovjek riječi, a riječi koje danas slušamo na ulici pa i u medijima, često se mogu podvesti pod govor mržnje. Čini se da je, pod izgovorom slobode govora, danas dopušteno diskriminirati, širiti mržnju, vrijeđati druge i drugačije. 

Kad je Platon sjedio u Ateni, prije 2000 godina, sa nekim svojim društvancem, zobali su neko grožđe, kad je on pomenuo riječ demokratija. Tad je Atena imala otprilike 40.000 stanovnika. Vidi šta se sad događa u Ateni, a sve su izmislili. Od drame, matematike, pa nadalje, sve. I kad je prvi put on pomenuo riječ demokratija, nije mislio na to. Sa demokratijom je u pitanju stvar upotrebe. Kad ti se servira za ručak nož i viljuška, predviđeno je da s tim fino razrežeš meso, međutim, ako ti uzmeš taj nož i nekoga zbodeš… U pitanju je upotreba, kako se upotrebljava ta demokratija. Kod nas je demokratija shvaćena u jednom najnegativnijem smislu. Još tad sam to govorio. Ja ne mogu shvatiti da je sa demokratijom izboreno pravo na mržnju, a meni zabranjeno na ljubav. To što sam ja volio i osjećao se Jugoslovenom, kako se osjećam i danas, naravno, ja sam to smatrao prednošću. Ja sam bio u svakom kraju Jugoslavije, u svakom kraju Jugoslavije sam imao svoje prijatelje. Bila je jedna velika kuća. Pod tim krovom su živjeli ljudi u prijateljstvu, u ljubavi ili toleranciji. Hajde da živimo u toleranciji. Ovaj svijet je opstao na toleranciji. Ne moramo se voljeti, ali možemo li živjeti kao dobri susjedi, dobre komšije, možemo li se tolerisati? Sad tu dolazi ono veliko Prosperovo pitanje, „kako tolerisati netolerantne“?

Što bi rekao Viktor Ivančić, kako voditi dijalog s nekim, ko vas pljuje?

Prvo, ne radimo na istim talasnim dužinama. Mi ovdje za stolom možemo emitovati bilo kakvu dobru namjeru, plemenitost, dobrotu, ali ako onaj koji te sluša ne radi na istim frekvencijama, šta onda? Ne mislim da je ovo demokratija. Ovo danas je karikatura od demokratije. Nedavno sam u engleskim novinama rekao, zapadna demokratija je laž na početku, krv i zločin u sredini, i profit i bruka na kraju. To je zapadna demokratija danas pa neka pričaju šta god hoće. Taj model, u jednom najprimitivnijem smislu, funkcioniše ovdje. Ja ne mogu shvatiti demokratiju, koju ovog časa uvode u Libiji, sa 30.000 metara i bombama od 1000 kila. Ili, raketna demokratija iz Sredozmnog mora, Tomahawk raketama. Demokratija dolazi iznutra. To nije uvozno dobro. Ona mora biti rođena iznutra. Ovo što sad zovu demokratija, to jedna podvala, opšta laž, prozirna laž. Ko ima tri čiste u glavi jasno mu je da ovo nema blage veze s onim što je Platon, sjedeći na trgu prije 2000 godina, izgovorio „demos kratos“, vlast naroda. Pet para ovi ne daju za narod. Da daju pet para za narod, ne bi me srelo pet prosjaka i ne bi pola Mostara bilo vani, u Skandinaviji. To sam ja nazvao „Veležova sjeverna tribina“. Velež nikada nije imao sjevernu tribinu. Na sjeveru je bio Mehin golubinjak i spomenik 77 palih Veležovaca, od kojih je bilo sedam narodnih heroja.

Stadion pod Bijelim Brijegom

Ja sam to formulisao u monografiji Veležu, da je to sve sedam prvih timova sa sedam kapitena. Nikad nije bila sjeverna tribina. Sad Velež ima sjevernu tribinu. I to su najvatreniji Veležovci. Gore u Skandinaviji, oni jadni još uvijek gledaju, čitaju, onda mene zovu, pobijedio Velež. Dragan Čilac, Nenad Golub, sva ta raja. Mostar je deficitaran Mostarcima. Mostaru najviše fali Mostaraca. Ja sam bio došlo, koji je pokušao da stekne pravo građanstva u ovome gradu. Radom. Dva puta sam osjetio da sam Mosarac. Kad sam napisao Veležovu himnu, Kemica je komponovao, a ja je u Olimpiku napisao. Nisam napisao, ja to prepisao iz mostarske raje. Ono „rođeni, rođeni…“. Dao Kemici u Radio Sarajevu. On uzeo onaj tekst i udara po stolu prstima, „hej Miške, gotova je“, kaže. I sad je snimljena. Hamo Lizde, konobar na Rondou, ja mu donio kasetu, na obje strane samo himna, i on je gurnuo gore. A nedjelja je, igra se utakmica, ja sjedim tamo, igram šaha sa svojom rajom, i otuda ide Neđa Babović, iz Liske, i oni bubnjevi, svi su oni u crvenom, crveni se ona Liska do dna dolje, oni pjevaju, i vide me, a ide himna. Veče prije toga je bila na televiziji i već svi znaju. Vide me i uzmu me sa stolicom i dignu me, a meni neprijatno, i strah me hoću li pasti sa one stolice. Hodaju okolo, pjevaju himnu i skandiraju „Mišo Marić“. Tad i kad sam nakon miniranja Partizanskog spomenika govorio, bilo je sigurno 50.000 ljudi. Kako su reagovali, tad sam shvatio da sam ja definitivno upisan u Mostarce, što je bilo veoma teško. Moraš dobro zapeti, iz petnih žila, da budeš Mostarac. Ali vrijedilo je.

Razgovor vođen u ljeto 2011. godine.

Pročitajte još:

Razgovor sa Mišom Marićem (1. dio): Prva linija odbrane ovoga grada bili su mrtvi

Razgovor sa Mišom Marićem (2. dio): Kad preživi Abrašević, ima nade za sve ostale