Jedno od brojnih zanimljivih događanja održanih u sklopu Street Arts Festivala Mostar, uz ocrtavanje fasada i različite performanse, bila je i radionica teatarske klaunerije. Razgovarali smo sa voditeljicom radionice, profesionalnom klaunicom Petrom Bokić.
Razgovarao: Ronald Panza
Petra će nam reći nešto više o samom pojmu klaun, jer sam primjetio da se zapravo ta riječ pojavljuje kao neki oblik osobne imenice.
Ja sam Petra Bokić, došla sam iz Zagreba. Bavim se klaunerijom zadnjih deset godina. Teatrom se bavim dvadeset godina i moment kad je klaun ušao u moj život je jedan trenutak kad se krenulo događati nešto revolucionarno za mene. Tad još potiho, a sad već mogu reći da je to jedan moment koji je doprinjeo da budem tu gdje sam sada, mom kvalitetu života, odnosu prema ljudima, prirodi i stvarima, pojavama, bićima oko mene. Razlika između teatra i klauna je ta što u teatru imamo taj četvrti zid, znači, moment gdje je glumac na pozornici, i direktno ne dijeli svoj svijet sa publikom, svoje emocije, svoje doživljaje, dok klaun taj četvrti zid nema. Klaun je jedno biće koje leži u svakome od nas pa i u tebi slušaoče. Kada ga prepoznaš, oslobodiš, ti postaješ njegov pilot. Vas dvoje zajedno surfate po valovima slobode. Klaun je biće koje na neki način nema ni prošlost niti budućnost, nego, jednostavno, to je biće koje živi u trenutku. Živi tu i sada i vrlo je prisutan. To je taj moment koji je meni došao u život i promijenio ga. Mislim da imam još puno za raditi i da nikad neću ni stati, jer kad čovjek stane učiti, može se onda prestati baviti ovim, jer ovo je konstantno otkrivanje. Klaun je neko naše unutarnje dijete, koje stalno propitkuje, stalno je znatiželjno, otvoreno. Ima veliko srce, nema predrasuda, nema toliko cinizma, sarkazma, nego istražuje, isprobava, govori svemu da. Probaće se popeti na stolicu na sve moguće načine i padaće, ali prihvatiće taj pad i ići će dalje. I to je taj trenutak koji čovjek treba osloboditi u sebi, što nije lako. Zato što kako odrastamo nameću nam se ograde, obrasci ponašanja. Budi fin, budi kulturan, pozdravi, ne gledaj, ne uzimaj, reci hvala, reci doviđenja… I sa svim tim, hajmo reći, priučenim stvarima, kulturnim, malo smo se tu odmakli od samih sebe, zatomili svoju slobodu, a klaun je, s jedne strane, što meni jako paše, anarhista. Klaun je jedan anarhista.
Kako je izgledala radionica u Mostaru i koliko si zadovoljna sa mladim Mostarcima, koji su uporno radili tri dana? Nije im bilo lako, u pozitivnom smislu. Morali su iskoristiti vrijeme, kog nije bilo na bacanje.
Da, radionica je bila trodnevna. Morala sam malo opustiti control freaka u sebi, prilagoditi se uvjetima ljudi ovdje, jer sam ja došla u njihov prostor, ljudi imaju posla, obaveza, svega, tako da smo malo sa tajmingom improvizirali. Ja nisam hjtela improvizirati u radu, htjela sam im dati da što više dožive, da se oslobode u nekim trenucima. Možda su došli sa nekakvom pretpostavkom da je to, staviću nos, ovo-ono, izaću, glupiraću se i to je to. To nije to. Ta mala, najmanja maskica na svijetu, staviš nos, u stvari je moment kad trebaš skinuti sve ostale maske.
Cijeli razgovor poslušajte na AbrašRadiju.