Mostar je ’70-ih i ’80-ih godina 20. st. pokušavao pratiti estetiku i poetiku avangardnog, eksperimentalnog ili kako se tada običavalo nazivati – studentskog kazališta, s obzirom da se na studente uvijek gledalo kao na nemir ideje i mijenu svijeta.
Razgovarali: Ronald Panza i Husein Oručević, AbrašMEDIA
Bila su to udruženja poput Mostarskog teatra mladih, Privremenog pozorišta, a nešto kasnije i Teatra Lik. Elementi rada ovih grupa nastali su pod utjecajima brechtijanske didaktičke scenske političnosti, kao i artaudovskog anticivizilizacijskog naboja, što ih je povezivalo sa sličnim pojavama iz regije kao što su bili (ili jesu) Kugla glumište i Coccolemocco iz Zagreba, Daska iz Siska, Pinkleci iz Čakovca, Inat iz Pule, Studentsko eksperimentalno pozorište iz Beograda i Pozorišna grupa iz Ljubljane… Uz ove impulse bio je snažan i prisutan utjecaj kazališta happeninga (The Living theatre, Bread and Puppet i Tadeusz Kantor), kao i ne tako neposrednog, ali oslobađajućeg utjecaja siromašnog, a predanog pozorišta Jerzya Grotowskog. Ove su grupe izazivale dominantnu uhodanu estetiku kulturne sredine preko predstava koje su, prije svega, propitivale tradicionalni kazališni prostor te posvećenost glumaca i publike u njemu. Kroz ova eksperimentiranja reflektirale su želju za ispitivanjem vlastitog društvenog prostora, njegove spremnosti i mogućnosti za ono drugo ili čak drugačije.
Privremeno pozorište nastalo je iz Mostarskog teatra mladih, odvajanjem skupine ljudi i umjetnika koji su odlučili da nastave s eksperimentiranjem. Oni su polako pretvarali grad u pozornicu, pripremajući i otkrivajući nova i netipična mjesta za izvedbe. Privremeno pozorište oduvijek je činila poveća skupina ljudi povezana zajedničkim čitanjem tekstova i knjiga te sklonošću za provociranjem i provođenjem diskusija na probama i u promišljanju i postavci scena. Skupina je to koja je obilježavala i dinamizirala jedan prostor, prije svega preko svoga stvarnog i scenskog prijateljstva u stalnoj borbi za kontinuitetom.
Početke ovog teatra čine predstave Buzdovan i Pax Americana, koje su napravljene pod okriljem MTM-a, ali koje se nastavljaju igrati i kao dio PP-a. Uslijedile su predstave Ekumena, Mit o postanku svijeta i Pasji proces. Važno je naglasiti da je ova teatarska grupa radila u stalno promjenjivim radnim uvjetima, bez institucionalne podrške, štoviše, uz izrazito lokalno ignoriranje, što je onemogućilo realiziranje većeg broja naslova. Svaka od ovih predstava, pak, posebice sagledana iz današnje perspektive, može se smatrati pravim presedanom.
Pored velikog broja sudionika u radu na spomenutim predstavama, izdvaja se Salko Šarić, redatelj i/ili autorski voditelj predstava… Upravo je njegovo iskustvo studenta režije te člana talijanskih teatara i polaznika škole ulične umjetnosti dalo kvalitativni zamah ovoj skupini mladih umjetnika. Svijet ovih predstava postaje namjenski vizualan, a ton pripovijedanja arhetipski.
U Ekumeni se govori o kolebljivosti i apsurdu ljudske situacije na ogoljenoj sceni. Estetika komedije dell’arte miješa se s artudovskim strepnjama i žestinom. Vizualni dodir, oslobođen suvišnih riječi, zaokuplja pažnju i izvođače. U Ekumeni se slike redaju u slobodnoj asocijaciji vizualne dramaturgije i fizičkog pokreta koja stalno čovjeka postavlja u negativno. S ovom predstavom, pobjedničkom na međunarodnim festivalima i pozivanoj na europske turneje i američke nastupe, koja je odgovarala kako estetskom avangardnom trenutku tako i društvenoj situaciji, mostarska je scena dobila pažnju kakvu zaslužuje. Njen je uspjeh mogao dugoročnije osigurati budućnost mostarskoj kulturi, ali to nije prepoznato niti je bilo dobre volje da se na tome nešto gradi. Kontinuitet istraživanja i napredovanja uvijek je najveći izazov. Ovaj je kazališni impuls, nekad uglavnom posvećen istraživanju, danas nezaobilazan u poetici aktualnog svjetskog teatarskog trenutka. Zbog njegova prekida i danas se osjećaju posljedice. Neovisno o ratnim razaranjima koja su uslijedila.
Razgovor poslušajte na: