Ležao sam na patosu u prostranoj sobi tobutske škole. Nisam mogao da zaspim, iako sam bio veoma umoran od današnjeg marša. Razmišljao sam kako su prije devet mjeseci sa ovog mjesta krenuli četnici Steve Damjanovića i Radivoja Kerovića da napadnu štab Majevičkog partizanskog odreda koji se nalazio u obližnjem selu Vukosavcima. U tom napadu poginuo je, pored ostalih naših drugova, Fadil Jahić, politički komesar odreda.
Fadil Jahić je bio stolarski radnik. Sreli smo se prvi put 1932. godine u Bijeljini, nekako prvih dana poslije mog izlaska s robije. Prišao mi je na ulici – bio je stasit, lijep momak – i pomalo se snebivajući, pitao me je šta bi trebalo da čita. Tada se u njemu budio borac koji je tražio svoj put. Nekoliko godina docnije, u ranu jesen 1937. sreo sam se s njim u španskom selu Kasas Ibanjez. Bio je ponosan što je član naše partije i što je došao u Španiju da se bori protiv fašizma. Tada je bio snajper Republikanske armije.
Prvih dana rata, aprila mjeseca 1941. godine, banuo je mojoj kući u Bijeljini, dolazeći iz Njemačke. To je već bio zreo čovjek i iskusan borac, koji je u Španiji ne samo postao oficir nego se i politički uzdigao. Prošao je logore i tvrđave Daladjeove Francuske, fabrike Hitlerove Njemačke – to su bile etape na putu iz Španije u domovinu – i našao se u rodnom gradu, oran za borbu.
Kad su započele pripreme za ustanak, Fadil je bio među organizatorima ustanka u Semberiji i na Majevici. On je bio sposoban da pokrene i vodi ljude; majevički seljaci, partizani, voljeli su svog Španca, neustrašivog komesara koga su u pjesmama opjevali.
Prije devet mjeseci pao je Fadil izrešetan kuršumima četničkih izdajnika, i svojom krvlju obojio snijeg na prtini kod sela Vukosavaca. Tako je završio svoj život u tridesetoj godini taj bosanski proleter koga je digla i vaspitala naša Partija, osposobila ga da u surovom našem vremenu postane rukovodilac naoružanog naroda u njegovoj borbi na život i smrt. Sutra ćemo pored njegova groba na Lopare. Naši plotuni na neprijatelja biće počasna paljba i za njega, i za Irca, i za sve koji su prije vremena pali junačkom smrću za slobodu svoga naroda.
Autor: Rodoljub Čolaković
Zapisi iz oslobodilačkog rata IV, str. 51-51
Izdavači: Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Kultura – Beograd
Sarajevo, 1966.
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Rodoljub Čolaković: Ljubljana u NOB-u
Rodoljub Čolaković: Pogibija Ive Lole Ribara
Rodoljub Čolaković: Delegacija iz Hercegovine na drugom zasjedanju AVNOJ-a
Rodoljub Čolaković o ZAVNOBIH-u: Borba za status BiH u budućoj federaciji
Proboj na Sutjesci: Razgovor sa Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske