Pod vodstvom akademskog glumca Zorana Josića polaznici ove radionice upoznaju se s osnovama dramske umjetnosti, glume i drugih scenskih vještina te teorijom i praksom scenografije i kostimografije. Program radionice odvija se u Mramornoj dvorani nekadašnje Guvernerove palače. Ovaj program jedinstvenim čini njegova sadržajna povezanost s poviješću grada Rijeke, Primorsko-goranske županije te s djelatnošću Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, čija se građa koristi kao dramska inspiracija i scenografija. Polaznici dramske radionice krajem svake školske godine održavaju predstavu u svečanoj Mramornoj dvorani. Dramci iz Guvera djeluju od 2014. godine, a do sada su igrali dvije autorske predstave, “Pričam ti priču o čaši” i “Adamćevi svjedoci”.
Razgovarao: Husein Oručević, AbrašMEDIA
Tu smo u društvu mostarskih studenata i studentica, Tanjom Slavić, dramskom pedagoginjom, koja je to završila u Mostaru i Zoranom Josićem, glumcem, koji je svoj zanat stekao takođe u Mostaru. Ne bez razloga danas govorimo o vrlo zanimljivom umjetničko – obrazovnom projektu koji se dešava ovdje u Rijeci. Muzej povezan sa teatarskom umjetnošću. Kako ustvari mlade ljude dovesti u muzej, kako ih vratiti tamo gdje su gotovo zaboravili dolaziti? Mislim da je način na koji to činite vrlo specifičan. Uspjeli ste povezati historiju Rijeke sa teatrom, i kroz historiju Rijeke i teatar uvesti mlade ljude ponovo u muzej. Zašto je to uopće važno?
Zoran: Važno je, prije svega, da se djeci i mladim ljudima približi, na neki način, i povijest grada Rijeke i muzejska građa kao takva i to na jedan način da se igraju sva ta događanja. Inspiriramo se određenim predmetima unutar muzeja, kroz kazalište nešto što je, možda i ne tako interesantno, pogotovo djeci i mladima, postaje interesantno zato što se dešava kroz igru.
U cijelom svijetu nekako jeste trend da ljudi ponovno počinju dolaziti u muzeje da ih posjećuju, da, na neki način, nauče o historiji svoga mjesta, svoje države, ali i cijeloga svijeta. Tanja, odabrali ste teatarsku umjetnost, koja je, na neki način, medij kontakt sa postavkama u muzeju. Kako izgleda izbor takvih priča, kako ste došli do ovih prvih vaših radova?
Tanja: Prije svega konsultiramo se sa muzejom. U principu viša kustosica daje nam na raspolaganje muzejsku građu, da li je to neka muzejska riznica monografija… Oni su sami u principu predložili šta bi željeli predočiti riječkoj publici, tako da smo radili i Adamićeve „Svjedoke“, radili smo i priču o čaši, koja govori kako je nastao prvi muzej u Rijeci. Sad radimo duhove muzeja, što se na toj monografiji isto temelji. Sto dvadeset godina kontinuiranog rada muzeja pa su izabrali stotinu dvadest predmeta, koje smo mi dramatizirali u suradnji s djecom i to predočili publici. Evo, sad uskoro ide premijera.
Nekako smo uopšteno sada porazgovarali o tome što činite, ali vratimo se na teatar i rad sa mladim ljudima. Kroz taj umjetnički akt obrazujete mlade ljude, ali ih i učite mnogim stvarima: ponašanju u teatru, ponašanju na sceni i razumijevanju muzejske građe.
Zoran: Za sad su osnovnoškolci, ali pripremam sljedeće godine jednu srednjoškolsku grupu, koja će malo, uvjetno rečeno, obraditi teže sadržaje. Trebalo je proći neko vrijeme da se djeca zainteresiraju za povijest grada Rijeke i povijest vezanu za muzej, muzejsku građu. To sve radimo kroz igru. Evo kako u praksi to izgleda. Mi se prvo učimo kazališnoj umjetnosti. Znači, ja njih podučavam, prvi semestar, kazališnoj umjetnosti i svim elementima koji čine kazališnu umjetnost. Nakon toga, prolazimo obuku u smislu glumačkih tehnika, znači, prolazimo scenski govor, scenski pokret, i malo po malo ih konstantno upućujem da sve ono što ćemo kasnije raditi kroz vježbe improvizacije, zapravo je vezano sadržajem da li za neki predmet ili za nešto vezano za povijest. Kreću razigravanja. Na taj način ja prikupljam materijal, onda se priključi Tanja i sve to što su ponudili na neki način sroči se u jedno dramsko pismo, koje u zadnjoj fazi, pred kraj školske godine, postavljamo na scenu.
Kako to izgleda u samom procesu? Rekli ste da ste do sada imali tri predstave, jedna se zasnivala na priči kako je nastao muzej u Rijeci, druga priča je bila o riječkom bogatašu, koji je na specifičan način doveo Riječane na stub srama i treća koja nastaje. Recite nam nešto o ovoj čaši, o nastanku muzealne postavke u Rijeci.
Zoran: Ja samo mogu reći kako smo mi to radili. Da smo se inspirirali određenim predmetom u muzeju, istažili cijelu priču i onda ju krenuli improvizirati i na taj način je nastao taj dramski tekst, koji je Tanja kasnije napisala. Šta se u povijesti dogodilo vezano za tu čašu i kako je nastao muzej u gradu Rijeci.
Tanja: Radi se o tome da je ta čaša bila putna čaša, koju su carevi i ostali visoki dužnosnici nosili sa sobom zbog straha da se ne otruju kod drugih ljudi u gostima pa je tako i car Josip II, tada car Austrije, nosio tu svoju putnu čašu i u znak zahvale je dao tom generalu Nicolòu de Lumage de Millekronu. On je tu čašu čuvao sav sretan i ponosan. Međutim, za sto godina, kada je došao potomak Josipa II, odnosno Josip I, u posjetu Rijeci i nekom rođaku tog generala, koji je njemu pokazao sav sretan, evo šta ja imam, šta ja čuvam, šta nam je poklonio vaš predak. I ovaj se sav oduševio i rekao da to moraju svi građani vidjeti, da bi bilo lijepo da se negdje ta čaša izloži i tako je prvotno nastao Museo Civico i poslije toga i Pomorski i povijesni muzej grada Rijeke i hrvatskog primorja.
Čini mi se da se još nešto desilo sa tom čašom. Ona je izvučena iz prašine i šta je sad s njom?
Zoran: Kako mi tu djecu podučavamo svim tim stvarima, također, ona djeca koja dolaze to gledati budu na neki način educirana više, na taj kazališni način, što se sve zapravo događa i što sve ima u muzeju. Neke nastavnice koje su vodile tu djecu nisu znale da priča o čaši uopće postoji, da je to jedan od prvih motiva zbog kojih je nastao prvi muzej u Rijeci. Tako da je ta čaša sad izvučena, nije bila u fundusu muzeja, već onako negdje sa strane zabačena. Sad je već na samom ulazu u muzej. Izložena je kao ključni eksponat muzejske građe i, više-manje, Riječani sad upravo preko te predstave koju smo pripremili, znaju više kako je zapravo nastao prvi muzej u Rijeci.
Tanja, druga priča je vezana za bogataša Adamića, koji je takođe živio u Rijeci. Možeš li tu priču predočiti našim čitateljima i čitateljicama?
Tanja: Simeon Adamić je bio poznati riječki veletrgovac i jedan od glavnih pokretača tvornice papira. On je prvi izgradio kazalište, Adamićevo kazalište, međutim, nažalost, to je bilo srušeno, prije sto i nešto godina je napravljeno novo. Puno je davao i građanima svog grada i zapošljavao radnike, međutim, našao se na piku nekih zavidnih ljudi koji su lažno svjedočili da je on zatajio neki porez, da nije dao caru i da je našao neku škrinju s blagom, u toj nekoj uvali Martinščica. Četrnaest svjedoka se javno očitovalo da želi svjedočiti protiv njega, kako su oni to vidjeli da je zatajio taj porez. Na kraju se ispostavilo da ništa nije točno, da to nije istina i on je u inat tim svjedocima napravio kamene stupiće, koje je stavio ispred svoje kuće na Fiumari, di je prvobitno bila glavna luka u Rijeci, i prvo što je neko vidio kad je došao su ti stupići srama, tih ljudi što su lažno svjedočili. Sada su ti stupići svi preseljeni ispred muzeja Pomorskog i povijesnog, odnosno Guvernerove palače, gdje se mogu pogledati i danas.
Zoran: A djeca sad to sve igraju. Da bi savladali tu lekciju iz povijesti, oni igraju sve te likove. Radnja ove predstave kreće u samoj sudnici. Imamo odvjetnika, imamo suca, imamo Adamića, tih četrnaest svjedoka, koji lažno protiv njega svjedoče, da bi na kraju imali i tu moralnu poruku, što djeca uvijek vole, kako ne valja lagati jer možeš biti osramoćen.
Ne mogu da zaobiđem ono što si maloprije spomenuo, a to je učenje djece vokabularu koji susreću u samom muzeju, koji nosi muzejsku priču, ali i radu u teatru. To su dvije ozbiljne stvari, gdje se mladi ljudi prvi put susreću sa vrlo specifičnim jezikom, vrlo specifičnim pojmovima.
Zoran: Meni je to zapravo najzanimljiviji dio tog proces rada s tom djecom. Neki su došli raditi sa mnom kad su imali sedam, osam godina. S nekima sam učio i čitati. Sad neki imaju već i dvanaest godina, u prosjeku je to jedna grupa, sad pričam isključivo o grupi Dramci iz Guvera, tako ih nazivamo, u prosjeku ta djeca imaju desetak godina. Interesantno je to što ja sad, nakon tri, četiri godine rada s njima mogu zadati temu, izaći van iz prostora, sa scene i zadati njima temu da sami naprave improvizaciju. Oni između sebe, ta dječica, već dijele uloge, prave improvizaciju, prave jednu malu scenu, što je interesantno. Kasnije kada razgovaramo o tome što je dobro, a što nije, oni već praktički počinju koristiti kazališne termine. Recimo, mizanscenski mi je bilo „prljavo“. Mislim meni je to fantastično kad to čujem od djeteta od deset godina. Ili recimo, mogli smo malo bolje razviti tekstualno nešto. U toj grupi od njih petnaest počinju se izdvajati neki za koje sad vidim da će imati više redateljskih aspiracija. Onda to dvoje, troje pustim da vode te improvizacije i oni kao redateljski tu nešto slažu. Oni su već pomalo svjesni šta je tekst, šta je gluma, dobra gluma, šta je loša gluma, šta znači biti glumački uvjerljiv i angažiran, u smislu zadatka. Šta je točno scenografija, šta je kostimografija, čemu ona služi, koja je funkcija upravo tih elemenata. Režijom se nešto malo bave unutar postavljanja tih scena improvizacije. Ja na početku svake godina moram malo osvježiti te termine, ali malo po malo počinju pričati kazališnim jezikom. Već pomalo razlikuju šta je lirska pjesma, šta je proza i šta je drama kao rod koji je namijenjen za izvođenje na sceni. Ovo su prvi neki dramski komadi koje oni čitaju, ovi koje je Tanja napisala, ali nadam se da će to ostati za budućnost. Da će više nego što im se nudi u školama čitati dramsku literaturu. To je isto meni negdje cilj rada sa tom djecom.
Cijeli intervju možete poslušati na AbrašRadiju.