Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška

Statement of Hate je nastao 2009. godine, pod nazivom “Carnage”. U početku su svirali obrade bendova poput Pantere, Sepulture i sličnih. 2010. godine dolazi do promjene u sastavu.  Za bubanj sjeda Dino Alijagić (95th Divison), okreću se stvaranju autorske muzike, mijenjaju  ime u Statement  Of Hate  i sviraju HC. Krajem 2012. godine ulaze u studio, snimaju prvi album, a spletom okolnosti Dino napušta bend i njegovo mjesto popunjava Žarko Jež (As I Fall). Konačno u aprilu 2013. izbacuju  album pod nazivom „Ogromna količina balkanske mržnje“  i do kraja iste promovišu ga širom BiH. U Mostaru nastupaju na Antifa Festu, gdje je i snimljeno live izdanje istoimenog albuma. Bitno je još  pomenuti  da se njihova pjesma “Udarac ulice” našla na “I LOVE MOSH Heavyweight Compilation No.2”,  uz mnoštvo fenomenalnih bendova iz cijelog svijeta, kao i to da su 2014. započeli žestoko, sa novim singlom “Tone”, koji  je ujedno i promo za EP. Na pitanja odgovarali Milan Šironjić i Savo Kekerović.

Razgovarao: Robert Jandrić, AbrašMEDIA

Prvo izdanje Statement of Hate nazvali ste “Ogromna količina balkanske mržnje”. Koliko se ljudi zaista mrze u današnjoj BiH i zašto? Kome tolika količina balkanske mržnje odgovara?

Ime albuma, kao i samo ime benda, je u kontrastu sa našim željama, težnjama i svrhom benda, njegovom porukom. Bend se zove „Izjava mržnje“, album se zove „Ogromna količina balkanske mržnje“, ali ono što je poruka u tekstovima je upravo opozit. NE mržnja! Govorimo o gradu, urbanom području i devijacijama u ponašanju određenih konfliktnih strana u njemu, koje tako već duže vrijeme truju cijeli Balkan. Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška. Narod Balkana tone u svaku vrstu krize, od emocionalne, moralne, etičke do ekonomske. Hrane se mržnjom, tuđom nesrećom, zavisti prema drugome, najnižim društvenim dnevno političkim potrebama. Ne treba ni pominjati kome odgovara takva situacija, to svi već dobro znamo, a i imamo mogućnosti da se to promjeni ako se osvjestimo i iz porodice koja je temelj svake zajednice, počenemo da rješavamo probleme.

Hardcore je između ostalog tu da povezuje i zbližava ljude. Ima li nacionalizma na hc punk sceni? Da li ste ikada na svirci imali neugodnosti zato što dolazite iz Banjaluke?

Nikad nismo imali neugodnosti na nastupima zbog toga odakle dolazimo ili ko smo, šta smo i nadamo se da ih neće ni biti. Generalno mislim da je situacija po tom pitanju malo bolja nego prije i da je ljudima sada interesantnije čuti kako se svira i kako uopšte funkcioniše život u drugim krajevima države ili o drugim državama iz komšiluka. Sa druge strane, nacionalizma će uvijek biti, kao u svim sferama života tako i u muzici, na žalost…

U drugoj polovini devedesetih, pa i nešto kasnije, Banjaluka je koncertno bila mnogo aktivnija i zanimljivija nego danas. Vlasti su ugasile i Dom omladine. Gdje se trenutno u Banjaluci održavaju svirke, koliko manjak prostora za žive svirke utječe na vaš rad?

Uh, Banjaluka je jako komplikovana. Pošto sam neka srednja generacija, mogu da pričam o periodu od 2006. pa na ovamo. Bilo je stvarno sjajnih svirki, koncerata, od metal karavana, metal festivala i možda i najvećeg takvog događaja, koncerta Paul Di’Anna, prvog  pjevača Iron Maidena u banjalučkom Music Hall-u. Lokalnih svirki koliko hoćeš, uz to 3-4 prostora za takve svirke, sve je ličilo na scenu, osim naravno publike koja je naravno standardno hladna, ali ruku na srce i da nije, nema je puno. Dom Omladine je organizovao bezbroj svirki kao i DFK (Demo fest klub), bio je tu i čuveni Geto… Svi ugašeni zbog ekonomske neodrživosti. Sada je tu jedino DKC Incel, novi prostor, tek 2-3 svirke iza sebe imaju i nadam se da će opstati i istrajati. Mi imamo prostor za vježbanje što nam je najbitnije, a svirke će doći,  njihov nedostatak nam samo daje veću želju za nastupom.

Kakva je situacija na banjalučkoj muzičkoj sceni? Koji su bendovi trenutno aktivni i zanimljivi za preporučiti?

Banjaluka je prepuna bendova svih žanrova, ali malo ih je aktivnih koncertno. “Tanker” i “As I Fall” već godinama snimaju albume  i očekujem da će biti vrhunski, tu je i My Last Suicide, takođe zanimljiv. Jedan od aktivnijih bendova je Cornix – thrash metal. U  svakom slučaju, ima tu dosta bendova  za spomenuti Neuro, Charna, Deer in the Headlights…

Poznato je da na našoj sceni nema novca, da HC i srodni pravci odavno nisu “popularni”. Dakle, jedini motiv vam može biti ljubav prema toj muzici. Šta bi voljeli postići sa S.O.H.?

Ovo je vjerovatno najteže pitanje, pa ne znam…, recimo 10 godina benda da proslavimo svirkom sa istim žarom i nabojem koji sad osjećamo, i da obiđemo što više gradova u regionu, upoznamo dosta dobrih ljudi, popijemo dosta piva, i ajde eto, neka budu barem 3 albuma iza nas.

Imate li neku poruku za mlade koji čitaju ovaj intervju? Statistike kažu da 7 od 10 njih koji ovo čitaju nisu zaposleni i da bi ih isto toliko napustilo zemlju samo da može.

Na žalost, teško da će ovdje ikada biti bolje, ako  je jedini način da se zaposle i osnuju porodicu odlazak u drugu zemlju neka idu, sretno im. Ako imaju šansu da rade ovde i da možda malo nešto promjene neka ostanu i bore se. To je Hardkor! Veliki pozdrav za sve od SOH-a!

(AbrašMEDIA)

Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA

Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.

Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo

Luka Marijanović: Crustalno Jasno bi trebao biti odgovor na sve ono što nas muči

Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici

Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte

FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati

Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

Maske, Monte Paradiso: Opstajemo zato što smo ostali isti, otvoreni prema ljudima i prijateljski raspoloženi

95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro

Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…

Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva

Ženevski dekret: Lajali smo, kritikovali sistem, a nismo bili svjesni koliko nam je fino bilo u odnosu na ono što nas je čekalo

Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu

Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“

Moca i biznismeni: Socijalni protesti u BiH su najprogresivnije društveno dešavanje u zadnjih 20 godina

Nervni slom: Feminizam je itekako potreban sceni

Pank Flojd: Trebamo se držati zajedno i reći ne nacionalizmu!