Home » AbrašMEDIA » Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi

Svijet kao neprijateljski dom: Ženska strana rata u ranoj Selimovićevoj prozi

Meša Selimović je u više navrata opisivao žene, kako sam kaže u Sjećanjima, one su takve zapamćene još iz sjećanja djetinjstva i mladosti, to su mahalske žene koje je poznavao iz rodnog grada Tuzle. Lik majke pojavljuje se u mnogo navrata. Ona je tiha, povučena, zatvorena u kućni i mahalski život, uvijek odana mužu, čiji muški princip postoji u vidu patijarhalnog sistema mišljenja. Majku je na ovakav način Selimović opisao u romanu Tvrđava. U Tišinama protagonista romana doziva u sjećanju i obnavlja unutar svijesti razgovor sa majkom, mrtvu majku oživljava sjećanje, koje je bitan motiv za razvoj svakog od Selimovićevih romana. Sjećanje je, također, veoma bitan i moderan postupak pri struktuiranju djela.

Piše: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA

Izdvojićemo odlomak iz romana Tišine u kojem je kroz sjećanje opisan odnos pripovjedača i majke, njene majčinske ljubavi i brige za djecu koju „ždere“ rat:

U trenu sagledam majčinu izrađenu ruku kako lebdi nad mojim čelom, bilo je davno, u noći, u snu, i taj zaštitnički pokret, izazvan brigom, ostao je u meni kao njen znak. Zatvarao sam oči da ponovo osjetim umirujući dodir mekanog dlana i nespokojnih prstiju, da se skrijem iza te moćne brane.

Spavaj, kaže, spavaj.

Zašto me budiš, ljutio sam se.

Spavaj, ne boj se.

Ne bojim se.

Znam. Spavaj.

Oh, ne znaš. Bojim se. Ostani. Nisam joj to rekao. Nisam to ni mislio tada.
Bio sam joj zahvalan, zbog te stalne zaštite, zbog tihog bdijenja nad nama, zbog ispucalih ruku i rano ostarjelih očiju. Bio sam zahvalan i pažljiv.
Bio sam pažljiv, bio sam pažljiv, pažljiv – šaptao sam u zaleđenu noć. – Mnogo radiš, govorio sam ponekad, raznježen njenim izmučenim licem što se teško smiješilo. – Kad se zaposlim, nećeš ništa raditi.
Obećavao sam, kao što obećavaju sva djeca. Poslije zaborave. Ja ne bih zaboravio.
Bila je najbolja majka na svijetu, volio sam je i bio pažljiv.

Žena kod Selimovića u prvom planu predstavlja majku i materinstvo, ona predstavlja opšti pojam ženskosti, njene brige za dijete, ženski strah pred ratom koji unštava ono što majka rađa, rat je protiv njene prirode i njenog ženskog principa:

Kamo sreće da je tako. Volio sam je, da. Ali bio sam bezobziran kao sva djeca. Bezobziran, i surov. Nisam mislio da treba da budem bar malo nježan, nikad nisam rekao: mnogo radiš. To sada kažem, namirujem propušteno. Išao sam svojim putem, nevidljivim za nju. Znam kako me ispratila u rat. Dugo sam krio od sebe očevidnu istinu i stvorio laž o uplakanoj raznježenosti kojom je ispraćala sina ratnika. Bila mi je potrebna zbog nečega slika junačke majke iz rodoljubivih priča. U stvari, bila je opora. Naslutila je da se spremam, ne znam po čemu, ne znam kako, instinktom, materinskim strahom, jer se ničim nisam odavao. Brata je već nestalo, bilo bi neugodno da se objašnjavam. – Odlaziš? I ti? – rekla je tihim glasom, istim i kad se ljuti i kad se raduje. Ruke su joj plave, s nabreklim izukrštanim venama, pogled gorak. – Otišao bi bez oproštaja? Bojiš se prigovora? – pitala je umorno, neugodno otvorena. – Djeca sve kriju od roditelja, i učine uvijek ono što hoće. I ti ćeš učiniti, što god mi rekli. Tvojoj odluci možemo da suprotstavimo samo svoju ljubav i strah, ali nećemo, bilo bi uzaludno.

To je ujedno i simbolika uloge majčinstva, a protagonista oblikom ispovijednog monologa govori o majci, koja je ubijena u ratu, prenosi dijalog putem sjećanja o majčinom ispraćaju u rat.

Mira (roman Tišine)je djevojka koju je pripovjedač-protaginista upoznao odmah nakon povratka iz rata, ona je imlala granicu do koje se predaje, nezavisnost, svoju odlučnu pobunu samostalnosti protiv svođenja na ono što ona ne može da bude:

– Zašto si krio? Zašto mi nisi sve rekao?
– Šta sam to krio? Šta je trebalo da kažem?
– Da su svi tvoji stradali. Da si ostao sam.
Eto, rečeno je, prvi put. Nikome nisam o tome govorio, nisam se usuđivao.
Plašio sam se ovog trenutka, ovih riječi, ma ko ih izrekao, nisam znao da će biti ona, nisam znao šta će se desiti, odgađao sam ih, kao da sam odgađao smrt. Kao da će tek tada postati činjenica: bio sam svjestan svega, ali sam konačni udar očekivao kad sve iziđe iz tame ćutanja, kad se saopšti. U meni je tutnjalo kao strah, kao prepast pred konačnom samoćom, prikrivao sam i odgađao, a riješiće se evo sad.
Duboko je uzbuđena željom da mi nadoknadi sve što sam izgubio i da me okruži ljubavlju. Ja više nisam bio važan. Možda je trebalo da prihvatim, možda bi bilo lijepo, sigurno bi pažljivo gajila svoju vlastitu žrtvu i svoj podvig, čuvala bi ljepotu svoga plemenitog davanja. Ali nisam to mogao da primim. Da se nije ponudila, osudio bih je; kad mi je pružila ruku, odbio sam. Primala je moju tugu, ne mene.

Kada su se suočili sa istinom zakopanom u tišinama, o stradanju njegove porodice, kada su „mrtvi oživjeli“, ona je spremna da se žrtvuje i da ga prihvati, da primi njegovu tugu umjesto njega.

U Tišinama tetka Bika ironično govori o junacima, o junaštvu koje i ne postoji, jer u ratu nema junaka i jedino su junaci oni koji prežive: Njegova nedorasla žena se glasno smije tetkinoj priči o mužu pukovniku i sinu rezervnom potporučniku koji su četrdeset prve ponosni otišli u rat, s velikim nadama i krupnim riječima o slavi, a uskoro se vratili bez slave i bez sabalja, prljavi i unezvjereni. – Hodite moji junaci – rekla im je ova strašna žena koja se smijala svemu – skinite to sa sebe, sigurno ste i vašljivi, okupajte se, pa da vas sakrijem.

Roman Magla i mjesečina predstavlja odraz atmosfere u vremenu, događaji u romanu su unutrašnje projekcije. Rat je dat i kao društvena pozadina romana, ali i kao rat u čovjeku, jer su ovdje u pitanju ljudska iskušenja u nemirnim vremenima, gdje se u svijesti likova romana odvija unutrašnji sukob.

Ljuba (roman Magla i mjesečina) se susreće sa uspomenom iz mladosti, kada je pričanje mršavag mladića, ranjenog vojnika podsjetilo na grad, na Srećka kojeg je voljela, to pričanje je bilo hašiš, nadoknada, sjećanje, osveta zbog muža koji ćuti, zbog čovjeka kojeg je voljela, zbog pažnje koju je izazivala jer se osjećala zapostavljena, zbog mržnje i zavisti koju od nje nisu krili a ona obilato vraćala svakome, zbog njegove gradske rečenice što je drukčije zvonila i mirisala nego tvrdi seljački govor… A možda je u svemu najcrnje što se pouzdavala u mrtva čovjek da je izbavi, kao da tone u živom blatu i doziva, čekajući nekog ko ne postoji. I on je podržava u tome, nema snage da kaže, u iskušenju je samo kad je zla, a trebalo bi reći, zdrava je, živi joj se, našla bi nešto što nije mogla.

Kroz cijeli roman ispripovjedano je sjećanje, dva lika, Ljuba i mladić razgovaraju o sebi, ona o voljenom mladiću, a on o djetinjstvu u gradu, dolasku okupatorske vojske i svom odlasku u partizane. Lik Ljube nije statičan, ona pravi planove o „mogućem životu“, raspituje se, traži, a unutrašnja drama stvara priču.

Najprije mu je oprala kosu, bila je siva i ulijepljena blatom, teško ga je poznala, skidala je s njega ovu noć što ga je izmijenila i obezličila, jedva su se ukazale svijetle vlasi bez života, čistila je zemlju iz očiju, iz kože, iz usta, i pljuvačka mu je blatnjava, sinoć mu je lice bilo blijedo i svijetlo, sad je potamnjelo, mladići idu u rat, niko ih zadržati ne može, a trebalo bi starce slati, manje bi jurili i manje bi bili surovi, vraćali bi se živi i zdravi a i kad ne bi, žalost ne bi bila velika, a ovi nedozreli ne žale sebe ni nas što ih žalimo, jer sve u životu što vrijedi to su oni, ne misle ni o sebi ni o nama i zato ih volimo i grdimo što su takvi, volimo ih što su neuhvatljivi uzlud želeći da ih zadržimo, i ne znamo gdje je šta u toj igri, koja je željenje. Ako nije to, onda je muka.

Likovi Magle i mjesečine su u svijetu, ali nisu sa svijetom. Oni su svakako sastavni dio toga svijeta, teških ratnih godina, ali su istovremeno od toga svijeta udaljeni, nisu u njemu, izlaze iz njegovih okvira. A i kada su u svijetu i sa svijetom, kako naglašava Prohić, uvučeni su u njega kao u neprijateljski dom, oni su, također, u još jednom svom unutrašnjem, na čemu počiva unutrašnji tok priče, životne drame likova romana.

Magla i mjesečina je roman koji je za razliku od ostalih Selimovićevih djela odstupio od „zokružene cjeline“ kraja kao početka, završava se mukom tišine, bezglasjem, ali i praznim prostorom, dakle „prazan prostor“ koz cio roman, na kraju najprazniji, uskraćen i za mogućnost ožvljavanja sjećanja na mogući bolji život, koji se ispostavio kao trpljenje-življenje:

Ušla je u močvaru, prvo će starijeg, upala je do gležanja u blatnu vodu, ne odvaja ih, sad su joj jednaki, već što je teži, noga se zdržavala na ljigavim podvodnim žilama sličnim zmijama, s njim će se već namučiti, blizu njega je propala dublje i uhvatila mu se za rame da se zadrži, sve više je tonula, gusto blato je dopiralo do listova, do potkoljenica, do koljena, ne zna koliko je vremena stajala i tonula, ne zna kako ga je izvukla na suho, ponekad joj se činilo da će potonuti ona sama, ili da će ih močvara upiti oboje, pa ga je vukla, vukla, bio je bos, cipele su mu ostale u blatištu, vukla i puštala, puštala i povraćala, mučno joj je bilo što su ćutali a nije htjela da govori, bilo bi strašno kao ludilo, vikaka bi, šta bilo, brojeve, dječije brojanice, psovke, a nije mogla, zbog grla stegnutog kao žicom, pa je plakala samo da nije gluho, da ubije i sakrije tišinu, ništa više nije bilo osim tišine na svijetu, i drugog je vukla i nije plakala, nije više mogla, ostavila ih je u polju da leže zajedno dok je donijela ašov i plitko ih zakopala, u istu raku.

– Slušaš li me? Treba da se skloniš, ne možeš ostati sama. Napšćemo ih večeras.

– Večeras je svejedno. Večeras je kasno.

– Idi kod svojih, vrati se sutra, vrati se kad ovo prođe. Potražiću te.

– Potražićeš me zbog djeteta.

– Potražiću te.

– I ti možeš da pogineš večeras. Svi možete da izginete večeras.

– Idi okolo, preko polja, ne prilazi selu.

– Je li magla na polju?

– Nije magla na polju. Zar ti se čini da je magla?

– Ne znam.

– Idi.

Ustala je i pošla polako u mrak, u noć, u samoću, a željela je da ostane i da se isplače pred ovim čovjekom što će noćas poginuti.

Roman Magla i mjesečina posjeduje više tokova fabule, kao prvo tu je osnovna priča društvena pozadina rata, dok se na unutrašnjem planu odvijaju još tri uporedne priče protagonista romana, a u vidu psiholoških drama i previranja.

Za Selimovićevo stvaranje Milivoj Marković je istakao da nije pravio impresionističke portrete, njega je zanimala atmosfera, istraživao je duh vremena, njegovu egezistencijalnu i filozofsku dimenziju, rastvarao je moralne karakteristike ljudi, shvatio je rat kao dijalektičku prekretnicu, kao posljedicu nagomilanih suprotnosti u bližoj i daljoj istorijskoj realnosti… On, dakle, polazi iz bića, iz njegove suštine, jer je svjestan da se istorija i svi ljudski odnosi zbivaju u misaonoj i emotivnoj čovjekovoj sferi.

Literatura:
 
Prohić, Kasim, Eseji, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.
Selimović, Meša, Magla i mjesečina, Izdavačko preduzeće Sloboda, Beograd, 1977.
Selimović, Meša, Sjećanja, Izdavačka organizacija Sloboda, Beograd, 1979.
Selimović, Meša, Tišine, Beogradski grafičko-izdavački zavod, OOUR Grafička djelatnost, Beograd, 1983.