Home » AbrašMEDIA » Trešerijat: Radon i dvije čarobne kese
Ilustracija

Trešerijat: Radon i dvije čarobne kese

Nekada davno, u maloj tugoslovenskoj kneževini Crnoj Mori, živio jedan siromašni telal po imenu Radon. Radon bijaše na izmaku snage, i prijetila mu je smrt od gladi. Od babovog nasljedstva ostao mu je još samo jedan zlatni dukat, koji je skrio u komad suha kruha i sve skupa stavio u džep.

Odlučio je svoju sreću okušati u velikom šeher gradu Sarajevu, u Posni i Gladovini, obližnjoj kneževini ili pašaluku, u zavisnosti od toga “Su kim se razgovaraš, jal’ je naš, nji’ov il’ oni treći”, rekao bi njegov mudri babo.

Posna i Gladovina bila je poznata po dobru. Njome je upravljala Troglava Aždaja. Svaka glava morala je paziti šta i kako rade druge dvije glave, da ne bi kojim slučajem sve tri skupa kičmu slomile.

Prešavši planinu koja dijeli dvije kneževine, negdje u bespućima Istočne Gladovine, Radon na regionalnom makadamskom putu, znanom još i kao „zelena transverzala“, sretne staru nenu u dimijama.
„Đe si poš’o mlad junače?“, upita ga nena.
„Idem iz Crne More majko, u šeher Sarajevo, bježim od gladi.“
„Allahu dragi, pa zar naša čeljad moraju gola i bosa hodati makadamom tražeći sreću! Treba nama demoracke izbore uvesti, pa da vidiš kako će se asvaltirati putevi, moraće, reć’e narod šta ste radili. Nego, imaš li ti sine šta para, da ti se u putu nađe?“
„Para nemam, imam samo ovu porodičnu uspomenu, babov zlatni dukat. Čuvam ga, prodaću ga na Bašvašeru u šeher Sarajevu“, odgovori Radon. „Slabo ti dukati danas u šeheru vrijede, bolje bi kuburu na čaršiji prod’o. A što bi je vala i prodav’o, kubura glavu čuva, a šubara ne valja ni u cipelama. Kod nas ti je taki vakat doš’o da i aždaji svaka glava u drugom pravcu gleda. Jednu su od njih, dok su druge dvije spavale, vidjeli đe šubaru na glavu meće, a obnoć druga glava crnu kapu stavlja.“

„Metnuće treća, ako Allah dragi da, crven fesić nano!“, samouvjereno reče Radon.
„Jašta, ako, ako! Dobro i veliš. Bistar si ti i pristao mladić. Nena će tebi sine pomoći. Ja se zovem se Ezdeada. Deder ti sine neni taj zlatni dukat, a nena će tebi dati dvije čarobne kese, koje će ti sve želje ispuniti, ali tek kad stigneš u šeher Sarajevo“.

Babov zlatni dukat za dvije obične kese? Pa nisam glavom kreča miješ’o!, razmišljao je Radon u sebi. Ipak se kao opčinjen zamisli i shvati kako možda ima mudrosti u njenim riječima. Osjetio je da ga stara nena neće prevariti. Šta je i jedan dukat, ‘vala i nije nešto. Ko zna šta je u neninim kesama, možda ima luka i pogače, da me glad ne oprhva? Možda par opanaka i jelek od ovčije kože, da mi stopala ne krvare i da me planiski vjetrovi Gladovine usput ne pokose. Uostalom, ko ne riskira taj i ne profitira, zaključi na kraju izgladnjeli Radon i izvuče neni dukat iz komada suhog hljeba.

„Allah će ti stostruko platiti, visoko ćeš dogurati, visoko, upamti to! Samo, upamti da u kese do Sarajeva ne smiješ zavirivati. U šeheru ima jedna kula, čim stigneš popni se na nju. Tude će ti se sve kazati kako ćeš dalje“, reče nena Ezdeada i nestade s dukatom.

Pomalo razočaran što kese ne smije odmah otvoriti, ipak odluči da neće gubiti nadu u njene riječi. Nastavio je put i s nestrpljenjem jedva čekao da stigne.
Nakon devetog dana putovanja „zelenom trasnverzalom“, Radon je krvavih stopala, ruke su mu još bile prilično čiste, oprao ih je na potoku, stigao pred šeher Sarajevo.

Najprije se bio izgubio. Nakon rodnog sela našao se u betonskom lavirintu. Lutao je neko vrijeme, dok ne nabasa na visoku kulu, o kojoj mu je nena govorila. Na njoj, uspravnoj kano Durmitor planina, crvenim slovima pisaše „Oslobođenje“.

Pomno pazeći na šuštanje kesa, krišom se prokrijumčario portiru iza leđa i popeo se uz željezne stepenice na vrh kule.

Gladan, zbunjen i ošamućen još uvijek je bio živ. Disao je teško, jedući posljednji kukavni komad hljeba uprljan končićima i dlačicama iz džepa. Jeo je, ali se nimalo nije veselio. Ali, da li je njegov duh slomljen, da li je izgubio nadu? Ne. Prijetila mu je smrt od gladi, a on je imao samo dvije plastične kese.

U daljini se čulo skandiranje mase: „Volim sve Posno, volim sve Posno“. Zagledao se u svjetla grada ispod sebe i nagnuvši se nad ivicu, osjetio neku jezivu mješavinu straha i moći. Iza njegovih leđa, iz mraka 1991. godine, začu se dobroćudni starački glas: „Siehst du diese Stadt, das ist Dschungel“.
„Nijesam ja ništa želio ometati, samo gledam“, rekao je preplašeni Radon, ustuknuvši pred stranim glasom i jezikom.
„Ne boj se“, nastavio je nepoznati glas. “Zovem se Alijaš Zelenbegović. Ezdeada me je poslala iz štaba, ja ću ti pomoći. Znam da su te kese koje kriješ čarobne. Baci ih sa Kule i svi će se puti za te otvoriti. ”
„Neću kesa bacat’“, ne dade se Radon. „Dukat sam babov za njih dao, ako kese bacim, šta će meni meni ostat’“, zavapi. „Ja ti za megdana nijesam, ali kesa ne dam“.
„Ne boj se megdana, jer za megdan je potrebno dvoje, a ja ga neću“, zborio je starac Alijaš Zelenbegović, dodavši: „budi spreman žrtvovati kese za sreću, ali ne i sreću za kese“.

Starčeve riječi uliše Radonu povjerenje. Kao hipnotisan uzeo je prvu kesu i samo je ispustio iz ruke sa vrha kule, a zatim uze drugu, te prisjećajući se kako je kao dječak bacao kamena s ramena, zamahnu svom snagom i baci je daleko, u pravcu iz koga je dopirao zvuk lokomotive.
Radon nije mogao vjerovati šta se u tom trenutku zbivalo pred negovim očima. Kao da su Alijaš i Ezdeada pročitali njegove najintimnije želje, želje Radona telala.

Iz svake kese je, kao u bajci nikao Toranj.

Autor: Robert Jandrić, AbrašMEDIA