Home » Kolumne » Dolores Veledar-Perić » Vildana Milavić: Ako radim na sebi, sve okolo će se posložiti

Vildana Milavić: Ako radim na sebi, sve okolo će se posložiti

Vilda je moja školska kolegica. Išle smo zajedno u Srednju medicinsku školu i čitavo školovanje ona je sjedila tik ispred mene. Mogu se zakleti da još uvijek ima na leđima udubljenja od olovki, kojim sam je redovno bockala – da joj nešto kažem! Zapravo čitav naš red bio je „veseo“ i često smo kolektivno „letili sa časa“. Učili smo dobro i smijali se bez obzira na trulo i sivo postratno društvo, u kojem smo odrastali. Svoje intervjue sa zanimljivim mostarskim ženama koncipiram kao jedan obični dogovor za jutarnju kafu – pa tako i ovaj. Nismo  se dugo „pričale“, pa imam osjećaj da sam tokom intervjua više govorila ja nego ona, a pričale smo dosta i dugo. Sjećam se da me jednom prilikom iznenadila rođendanskim poklonom, onda kada su svi na to zaboravili. Vildana je snažna i neobično hrabra žena, a opet tako jednostavna i nježna. Između svojih polariteta niže jake niti. Svestrana je. Svoje je potencijalne nedostatke znala pretvoriti u prednosti.

Razgovarala: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA

Vildana, znam da si svestrana, pokušaj nam objasniti čime se baviš? Šta su to tvoje preokupacije?

Vildana Milavić: Onako, pojednostavljeno rečeno – ja sam psiholog dijagnostičar, te zumba trener. Ljudi koji me poznaju dobro sada bi rekli da tu ima još dosta toga, ali da je Vildi lijeno pričati. Radim u Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Sarajevu. Radim uz tim ljekara kao psiholog  koji ocjenjuje radnu sposobnost ljudi, bilo da su to već deklarisani invalidi – ratni ili neratni ili ljudi koji su dugo na bolovanju, pa im se procjenjuje psihičko stanje. Drugi dio mog posla, koji jednako volim kao i ovaj prvi, je posao zumba, fitnes i aerobik instruktorice.

Odakle interes za posao trenerice, pričaj mi malo o tome?

Vildana Milavić: Još od osnovne škole bavila sam se plesom, a godinama sam igrala folklor u Umjetničko – kulturnom društvu Kamarad, od 98 sam bila članica plesne skupine Flesh u MC Pavarotti. Obzirom da sam patila od težeg oblika skolioze kičme i morala redovno primjenjivati određene vježbe istezanja, te iste vježbe sam počela raditi sa ostalim tadašnjim članicama grupe Flash. Tako je, u stvari, počelo. Zapravo, ovaj posao je sasvim slučajno proistekao iz moje potrebe da se na najbolji mogući način iznesem sa zdravstvenim problemom koji sam imala. Naime, rečeno mi je da nešto ne mogu i to je bio poticaj. Frustracija mi je zapravo bila poticaj. U četvrtom osnovne su mi dijagnosticirali ozbiljnu skoliozu kičme, koja je trebala i da se operativno rješava. U devetoj godini sam već bila u Beogradu na banjicama, na liječenju. Nosila sam korzete, patila zbog toga i imala komplekse. U školi su mi nastavnici govorili da ne mogu na fizičkom raditi vježbe, jer sam „deformisana“, a zapravo fizička aktivnost mi je bila jedini spas. Govorili su mi da se ne mogu baviti plesom koji sam obožavala, jer je to prenaporno za mene. Ja sam u tridesetoj godini shvatila da sam ja iz te svoje frustracije iz djetinjstva postala aerobik instruktorica – znači, neko ko promoviše jedan takav način življenja. Nedavno sam išla doktoru i radila snimak pluća. Doktorica koja mi je na rentgen snimku vidjela kičmu pitala me je jesam li sigurna da je to moj nalaz, obzirom na dobro držanje tijela koje imam. Moja mama je hodala za mnom dok sam bila djevojčica i vječno govorila – Ispravi se Vildana – poslušala sam je. Morala sam da revnosno vježbam da moje stanje ne bi bilo još gore i to mi je postalo profesija. Kasnije sam krenula na dalje školovanje u ovom polju u Sarajevo i u Split. 12 sezona sam vodila u MC Pavarotti Aerobik studio  – Forma, te privatne časove u još nekim institucijama u gradu. Jedan dio ovoga razdoblja sam i pararelno studirala psihologiju. Između ostalog, radila sam kao vanjski suradnik za časopis Zdravlje i ljepota. Radila sam vježbe i pravila fotografije i tako su nastajali prilozi. Ta jako lijepa  suradnja sa časopisom trajala je dvije godine. Što se tiče moga zvanja – diplomiranog psihologa, – jedno vrijeme sam radila u nevladinom sektoru za  organizaciju, koja se bavila pomaganjem žrtvama trafikinga, te kao asistent na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Nakon završenog magistarskog radim u Sarajevu, gdje sam upisala i edukaciju za  realitetnog psihoterapeuta, te edukaciju za certificiranje za zumba trenera. Ta dva moja svijeta uvjek su išla i razvijala se nekako paralelno. Za mene posao trenerice ne spada isključivo u sportski aspekt života. U sali gdje radim kao trenerica nastojim da provučem psihologiju kad god je prikladno. Energija koju tamo uzmem ne može se uporediti ni sa čim. Kažem da uzmem energiju, jer tako i osjećam. Tjelesno se umaram skupa s grupom, ali jedni s drugima dijelimo pozitivne vibracije. Ja svoj čas zumbe  osmislim kao antistres radionicu i ne bih mogla da zamislim kraj radnog dana bez vježbanja.

Kako izgleda jedan tvoj radni dan?

Vildana Milavić: Odem na posao, tamo radim sa pacjentima na dijagnostici i procjeni i oni se kod mene ne zadržavaju duže od pola sata, ali ja uvijek nastojim da im se u tom relativno kratkom vremenu posvetim, dam im i informacije na koje resurse se mogu dalje osloniti u smislu primanja pomoći vezane uz unaprjeđenje mentalnog zdravlja. Sretna sam kada vidim da sam nekome od ljudi koji mi dolaze uljepšala dan i osjećam ljudsku potrebu da im pomognem onoliko koliko je to u mojoj moći. Ja još nisam terapeut, u procesu sam edukacije, ali zadovoljna sam i sretna kad im kroz razgovor i slušanje onoga što imaju reći pomognem da razbistre neke svoje vidike. Nakon posla vratim se kući i kuham nešto zdravo, ja jako volim da kuham, a zatim pripremam zumba koreografije. Poslje toga idem na treninge. Na kraju dana sam već relativno iscrpljena, ali tada se obično pripremam za psihoterapijsku edukaciju. Čitam knjge iz teorije izbora i realitetne terapije. Teoretske postavke iz teorije izbora uspoređujem sa ličnim iskustvima, kroz svoju percepciju, tzv. filter, te tako doživljenu i opisanu teoriju šaljem na superviziju svojoj edukatorici. Izlazim samo vikendom.

Odakle interes za psihologiju?

Vildana Milavić: Psihologija je, zapravo, bila moj drugi izbor, nakon što nisam uspjela upisati stomatologiju, ali sam se kroz studij u potpunosti „našla“ u toj oblasti. Za mene psihologija, u nekoj mojoj viziji  tada nije značila testiranja i bijeli mantil, već  toplinu i tople razgovore, ugodu i pomaganje. U dubini moga sebstva, ta vizija je i sada ono što me motivira.

Tvoje viđenje Mostara?

Vildana Milavić: Činjenica je da ako neko ovdje nešto krene da uradi drugačije,ima neku ideju, rečenice koje krenu da ga prate su: „Šta će on?!“, „Šta ćemo mi?!“, „Šta će budućnost?!“, „Od toga ništa nema, ma nemoj ni pokušavat’, ne može se to“… Odlazak iz Mostara i život u drugom gradu dao mi je novu bolju perspektivu na stvari koje se u njemu dešavaju ili ne dešavaju. Grad je sve tužniji i njime vlada kolektivna depresija. Ova sredina teško oprašta nečiji uspjeh. To je generalno karakteristika balkanskih prostora, ali Mostar kao da je prototip takvog stava. Mostar je grad koji ima potencijal, ova Neretva, ovaj krajolik i klima su zaista nešto iznimno. Zbog toga se Mostaru uvijek vraćam – zbog neke „duše“ koju grad ima, zbog neponovljivog mirisa zraka, zbog čiste boje neba koje nigdje drugo nema. Ta zlatna svjetlost u Starom gradu, zvuk zrikavaca ljeti, miris Neretve i ljetnog povjetarca, miris lipa u maju, to su stvari nematerijalne prirode, one se ne mogu kupiti.
Ali, osjeti se negativna energija kod ljudi i to mene, također, nanovo tjera na „bijeg“ odavde. U Mostaru se osjećam kao u loncu koji kuha, a tako je jer se ljudi kolektivno ne bore da to promijene. To je neka vrsta naučene bespomoćnosti. Čini mi se da starije generacije imaju još uvijek taj neki žar i energiju, a da  smo mi mlađi u letargiji. Ovo je sredina bez dinamike. Ljudi ako su sretni i da imaju nekakav posao, gdje možda nisu ni osigurani, a nemaju niti finansijsku satisfakciju za svoj trud. O promjeni radnog mjesta zbog dosade ili čisto želje za promjenom i napretkom da i ne govorimo. Toga ovdje nema. Međutim, ljudi se ovdje ipak trude i postižu uspjehe, i taj trud ima veću težinu zbog ovdašnjih teških okolnosti. Međutim, mostarski, lokalni smisao za humor je nešto iznimno.

Odakle dolazi sva ta tvoja energija,odakle poticaj?

Vildana Milavić: Zvučiti će čudno, ali neka inicijalna frustracija je poticaj za sve što radim. U zadnje vrijeme pišem i neke tekstove, koje za sada objavljujem samo na facebooku i često je nezadovoljstvo nečim poticaj za pisanje i djelovanje. Najveće inspiracije za bilo kakvo djelovanje dešavale su mi se kada sam osjećala da sam skroz sama – u smislu da nemam nikakvu ljubavnu vezu, a ljubav je ono što me zaista inspiriše. Kad se osjećam skroz ogoljeno onda dolazi ta neka snaga skroz iznutra i najjači pokretač. Motiviše me i uspjeh drugih ljudi, onih koji su za mene autoritet. Ja imam jednu filozofiju, a to je “Ako može neko onda mogu i ja“.To mi daje krila. Zapravo inspiracija je djelo koje se desi. Nikada me nije demoralisao tuđi uspjeh.

Tvoji gušti?

Vildana Milavić: Učili su me da je kad se pije kafa satima i puši da je to gušt. Onda sam skontala da su moji gušti možda malo drugačiji. Moj gušt je kuhanje. Tu sam istovremeno kreativna i moćna. To me iznimno opušta. Trudim se da vodim zdrav život i kuhanje zdrave hrane ide s tim u paketu. Radim sa ljudima koji često plaču u prostoriji gdje radim, ljudima koji imaju probleme sa mentalnim zdravljem – to je ok, ja sam odabrala taj posao, ali nakon posla ja moram uraditi nešto sa svom tom ponekad teškom energijom  i ja tada idem šetati po pijaci. Pijace su mi skoro pa fetiš. Godi mi svo to šarenilo i to me iznimno opušta. Tamo je gužva, ali to mi ne smeta. Posmatram ljude koji tu rade iz neke druge perspektive. Posmatram ih, slušam šta pričaju. Kad je zima oni se tu smrzavaju, ali imaju i neku tu euforiju. Nakon svog tog šarenila kao da doživim neko prosvjetljenje. Sličnu senzaciju mi proizvode i drogerije. Ja samo prođem kroz to neko šarenilo, kroz kreme, parfeme i karmine možda uzmem i neku sitnicu  i to je moj gušt. Gušt su mi i spremanja za trening. Zumba je specijalna, zahtijeva određeno “šarenilo”, ja kombinujem boje i stavim puno narukvica. Pravim frizure sa pletenicama, oblačim jarke boje i potpuno se depersonaliziram. Iz bijelog sterilnog mantila i naočala pređem u neku skroz drugačiju ulogu. Preobrazim se.

Postoje li periodi kada ti manjka energije?

Vildana Milavić: Pred kraj radne sezone negdje pred ljeto postoji određeno zasićenje. Tada nema strukture. Radim šta stignem. To je dio nekog balansa i to je ok.

Sjećam se da sam te vidjela i na televiziji…

Vildana Milavić: To se desilo potpuno spontano. Dala sam intervju kao prolaznik na ulici jednog zimskog tmurnog decenbarskog dana. Dala sam jedan komentar na pitanje “Da li biste radi ljubavi otišli u inostranstvo?” Zamolili su me da im kažem šta sam po zanimanju i kada sam rekla da sam psiholog. Ljudi sa kamerama iz OBN televizije pitali su zatim mogu li dobiti moj broj telefona. Nakon par dana nazvala me je Dejana, producentica Dejana talk show-a i ponudila mi da dođem na snimanje emisije. Tako je krenula naša saradnja koja traje već dvije godine. Posebno mi je bila interesantna emisija kada je tema bila “Mišići ili obline“, gdje sam imala priliku govoriti o ove dvije moje velike ljubavi -psihologiji i mojim treninzima.

Planovi za budućnost?

Vildana Milavić: S vremenom sam shvatila da se neki planovi ne mogu realizirati iz jednostavnog razloga, jer sve stvari ne zavise samo od nas samih. Moj plan je biti svaki naredni dan bolja nego prethodni. Biti sebi bolja. Ako radim na sebi, sve okolo će se posložiti. Ja nisam “pravolinijska” osoba i imam izražene određene svoje “polarnosti“. Dobro je posmatrati, sagledati  stvari  iz različitih uglova.