Za koga glasati na novim izborima?

Izborna apstinencija je uobičajena pojava u Bosni i Hercegovini. Ona bi na narednim lokalnim izborima mogla biti još i veća, pošto je opozicija praktično iščezla. Po dvije najveće stranke iz reda sva tri naroda – SDA i SDP, SNSD i SDS, HDZ i HDZ 1990 – nalaze se u velikoj koaliciji. Stranke koje slove kao opozicione, u prvom redu PDP i Stranka za BiH, toliko su slabe i kompromitovane, da se jedva može govoriti o nekoj opoziciji.

Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA

Ostaju svi razlozi koji su na prethodnim izborima govorili u prilog apstinenciji. Teško da će se išta mijenjati u politici najvećih stranaka u narednom periodu. Iz toga bi slijedilo da je izborna apstinencija dugotrajna taktika svih onih koji su nezadovoljni političkom scenom u Bosni i Hercegovini. Ako se s tim ne možemo pomiriti, vrijeme je da razmišljamo o izbornoj alternativi. Ona se može javiti u dva oblika. Prvi je formiranje partije ljevice, koja bi bila ideološki pluralna, o čemu smo već pisali u ovoj kolumni. Drugi oblik, koji može poslužiti u periodu dok se ne stvore uslovi za prvi, jeste formiranje nezavisne izborne liste. To bi bio oblik okupljanja aktivista koji imaju sklonosti ka političkoj borbi, a mogu se okupiti oko istih ideja. Dakako, i u ovom slučaju se ne bi radilo o ideološki čvrsto ustrojenoj izbornoj listi, već političkoj grupaciji koja bi okupljala ljude različitih ideoloških orijentacija, ali sa zajedničkim političkim ciljevima.

Da bi jedna ovakva izborna lista uspjela, morala bi ispuniti nekoliko uslova. Prvi uslov tiče se njenog programskog profila. Ona mora imati beskompromisno opoziciono usmjerenje i ne smije biti sklona bilo kakvom koaliranju sa velikim partijama. Ona mora imati i jasnu ljevičarsku, antineoliberalnu orijentaciju. Njen program mora biti konkretan i precizan. Bilo bi poželjno da bude antisistemska, mada to u ovom trenutku nije naročito realno očekivati.

Drugi uslov tiče se personalnog elementa. Ko će činiti ovu izbornu listu i kako će ona izgledati? Prije svega, ona neće imati karakter političke stranke, barem ne u početku, jer njena svrha jeste da nadomjesti političku partiju ljevice, dok se ne stvore uslovi za njeno formiranje. U ovom trenutku, nije mali broj ljevičara koji nisu partijski organizovani ili su aktivni u organizacijama nepartijskog karaktera – sindikatima i različitim udruženjima. U pojedinim državama, sindikat je povremeno istupao kao politički subjekt, bilo tako što je svoje članove „posuđivao“ političkim strankama na njihove liste, bilo tako što je bio okosnica formiranja novih, laburističkih partija. Čak se i u Srbiji i Hrvatskoj pokušalo s tim. Čini se da kod nas, barem zasad, nema izgleda da se to dogodi. Sindikat Republike Srpske je izrazito režimski, kao i federalni sindikat, naročito pošto je nakon izbora prihvatio platformu koju je izradila SDP, a prihvatila SDA. Očekivati da ovi sindikati sad formiraju opozicione političke subjekte, bilo to partije ili ne, nije realno. Ovo pogotovo stoga što se sindikalni lideri upinju da prikažu sindikat kao nepolitičke organizacije, nezavisne od partija. To da sindikati treba da budu nezavisni od partija, nije sporno. Ali, da su sindikati nepolitičke organizacije, nije i ne može biti tačno. Oni su nepolitičke organizacije samo u tom smislu što se ne bore za osvajanje i vršenje državne vlasti. Samim tim što učestvuju u procesu odlučivanja (na primjer, kroz proces kolektivnog pregovaranja) i vrše pritisak na državnu vlast, oni su politički subjekti i učestvuju u političkom životu, makar to ne željeli priznati.

Ako sindikalni lideri i lideri ostalih udruženja nisu u stanju da stvore novi politički subjekt, možda se treba obratiti aktivistima iz sindikata i nevladinog sektora. Riječ je o ljudima koji iza sebe imaju godine iskustva i raznovrsnih aktivnosti, uglavnom lokalnih i prikrivenih od očiju javnosti. I oni su „političke ličnosti“, koje imaju svoje političke stavove, makar se međusobno razlikovali. Nema nikoga ko bi ove aktiviste mogao ideološki unifikovati i „natjerati“ da stvore ideološki jedinstven politički subjekt. Ali, ako političke razlike između njih nisu suviše velike, bilo bi moguće da se oni okupe na jednoj izbornoj listi.

Zašto bi ovi aktivisti prešli na politički teren? Zato što svojim dosadašnjim djelovanjem nisu uspjeli da ostvare bilo kakve promjene na globalnom društvenom nivou, niti je to moguće bez njihove uzajamne povezanosti. Djelovanje u lokalnim nevladinim organizacijama ili lokalnim sindikatima ima svoju svrhu, ali nije dovoljno za društvene promjene. Osim toga, to što je neko sindikalni ili drugi aktivist ne isključuje njegovu političku aktivnost. Čak je politička aktivnost korisna, a ponekad i nužna, dopuna sindikalne ili druge društvene aktivnosti.

Dosad se dešavalo da sindikati ili druga udruženja (na primjer, penzionerska) daju prednost pojedinim velikim strankama, ili da dopuštaju svojim članovima, čak i liderima, da budu kandidati na listama velikih partija. Od toga su koristi imale te partije i ti kandidati. Ova udruženja i njihovi članovi nisu imali bilo kakvu korist, jer jedan ili nekolicina kandidata, čak i da su izabrani, nisu mogli uticati na politiku partije na čijoj listi su se nalazili. Jednostavno, oni su predstavljali magnet za privlačenje glasača. Nova politička snaga, koja bi zaista predstavljala interese potlačenih, može biti formirana samo od strane tih istih potlačenih. Stoga savezništvo sindikalnih i drugih aktivista sa postojećim partijskim elitama ne može dati bilo kakve pozitivne rezultate.

Lokalni izbori su dobar test za ostvarenje ove ideje upravo zato što se jedinstvena lista može uspostaviti u samo jednoj opštini ili njihovom manjem broju. Taj proces svakako ne može biti brz. Čini se da politički potencijal „u bazi“ postoji, jer su aktivisti već prikupili izvjesno iskustvo nužno za početak, a i infrastruktura nije sasvim odsutna. Osim toga, oni već imaju iskustvo sa velikim političkim strankama i njihovom politikom, pa imaju izvjesne ideje o tome za šta se treba boriti. Zapravo, ako ćemo biti sasvim iskreni, oni više znaju šta neće nego šta hoće, pošto je formulisanje političkog programa uvijek teže od protivljenja programu koji se sprovodi u praksi.

Prostor za ljevicu postoji. Tačnije, on je potpuno upražnjen, ako ne računamo vrlo sitne grupe koje postoje i djeluju međusobno nepovezane. U tom prostoru treba tražiti i izbornu alternativu. Ne može se očekivati da se odjednom pojave novi ljudi koji će ući u izbornu borbu. Realnije je raditi na tome da se okupe i povežu aktivisti koji već djeluju na terenu, u svojim lokalnim nestranačkim organizacijama i zajedno istupe na izborima. Ubijediti aktiviste u nužnost ovog poduhvata nije lako, zato što se nova politička organizacija, makar u početku imala karakter samo izborne liste, stvara ni iz čega, od samog početka. Lako je djelovati u velikim političkim strankama, koje imaju dosta novca, kadrova i infrastrukturu. Stvarati potpuno nov politički subjekt, vrlo je teško. Ali, kako su postojeće političke stranke duboko kompromitovane, očigledno je da ćemo se, prije ili kasnije, morati latiti ovog teškog zadatka.