Home » AbrašMEDIA » Zvukovi protiv gluposti
XXI Jazz Fest Sarajevo, Foto: Vanja Čerimagić

Zvukovi protiv gluposti

Uz doživljaje prve večeri XX1 Sarajevo jazz festivala i nastupa John Zorn’s Improv night te nastupa Matsa Gustafssona i Hamida Drakea

Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA

Ugoda je uvijek oblik pasivnosti koji prijeti ovladati tijelom i namjerama. Kao što i sablasti odjekuju uzdasima nekih gradova, poput ostataka budućih i prošlih ambicija. Put prema Sarajevu na Sarajevo Jazz Festival i premijerne nastupe Johna Zorna te kasnije Matsa Gustafssona i Hamida Drakea prolazi uz iznenađenost pustarom obično znanom kao Jablaničko jezero. Vode sada nema, kao ni mogućnosti da se vrijeme vožnje troši u promatranju te lijepe površine. Vlakova je u posljednje vrijeme malo, tako da izostaje i izvjestan dojam sporosti okoline kojom još uvijek odjekuje nedostižnost vrhova Prenja nad Jablanicom. Iskušenje vode ovog puta nije dostupno pa umorni ljudi ispražnjenih džepova i diskutabilnog povjerenja gledaju kroz prozore oblikujući svojim dahovima ostatke toplijih i možda vedrijih dana. Ovaj automobilski i željeznički put trasa je dragih uspomena koje svakim danom nestaju kao note koje izbjegavaju teme.

Iako se u grlu osjeti miris zime, u Sarajevu je još uvijek jesen u zraku. Čim udahnete, pokrene vam se potreba za cirkularnim disanjem. Hladno je i karakteristično promrzla ruka gura svoje oštre prste u ždrijelo. To je onaj potez koji jazz saksofoniste čini tako zanimljivima. Bivši dah još se drži u zraku dok se drugi uvlači. Zato su to muzičari kojima treba dopustiti žeđ za slobodom budući da ne umiju varati. Svirati ili znaju ili ne znaju.

John Zorn je jako dugo putovao u Sarajevo. Možda cijeli naš život. Međutim, ne postoji grad koji više prijanja uz njegovu muziku, osim samog New Yorka. Pozicioniran na neprestano mijenjajućim i ponekad čudno prijetećim brjegovima koji samo što se nisu prevalili i koji i dalje balansiraju prema svojoj dolini. Nisam imao sreću da se detaljnije upoznam s ovim gradom kao što sam imao sreću da ga neozlijeđen napustim u prvim danima sukoba ’90-ih i onaj mogući dublji čin susreta uvijek će mi nedostajati. Zapravo, dok hodam njegovim ulicama, osjećam nedostajanje svih onih trenutaka koji se nisu ni dogodili. Praznina mi donosi komade izlomljenog, nikad dovršenog pripovijedanja. Razmišljam kako je naša generacija uvijek maštala ili se ponašala kao da živi u New Yorku ili nekom drugom američkom gradu što mi se sada čini i pomalo smiješno neskromnim pred, recimo, stotinama Zornovih notnih zapisa. Zvučnih rukopisa samo jednog čovjeka čiji nastup pokušavamo doživjeti. Zornov koncert i koncerti njegovih muzičara koji će trajati prva tri dana Festivala pokrivaju nastup vezan uglavnom uz tematiku njegovog The Stonea. To je klub koji se nalazi na uglu jedne ulice, a sada se prelijeva po sarajevskim ulicama. Neprofitan je, što znači da ne traži ničije donacije, osim onih koji muziku slušaju i koji tako plaćaju muzičare. Kroz prozore se vide čudni oblici prozora na tavanicama na koje više nitko ne obraća pažnju. Sarajevo je puno starih austrougarskih kuća koje svojom iznenadnom i često krivom pojavom, uglavljenom pod različitim uglovima i različitim usponima, uglavnom usporavaju kretanje. Pokraj svake stanete i slušate je. Kroz prozore se vide čudni oblici prozora na tavanicama na koje više nitko ne obraća pažnju. Nisam baš siguran da ljudi baš razumiju sve ove kuće koje usporavaju, klize i prizivaju.

Zorn treba svirati u Domu policije. Sam naziv zavarava, tako su se isto prekrasni koncerti održavali u Mostaru u nekadašnjem Domu JNA gdje je ponekad, uz Neretvu, svirao simfonijski orkestar. Zgrada Doma policije puna je starih zvukova, klepeta topline koji izlazi iz parketa i klimavih stolica. Na prvoj festivalskoj večeri, onoj koja ga otvara, uglavnom nastupaju svi izvođači koji će svirati Zorna narednih dana u sklopu odvojenih samostalnih koncerata. Ova večer nazvana je John Zorn’s Improv Night.

Zorn predvodi ceremoniju svojim alt saksofonom, ne ističući se previše. Lakoća kojom povezuje onkyo talase Ikue Mori s Medeskijevim orguljama i ritam sekcijom je zadivljujuća. Ovo je neprekinuti niz muzike koji se nastavlja ovdje u Sarajevu. Postave se ritmično mijenjaju u kratkim dinamičnim i, moram reći, brutalno vještim baratanjima instrumenata. Večer je posvećena improvizaciji i u njoj nema suvišnih tonova, nema ni pretjerane buke, sve je nekako zadržano, tek onoliko koliko treba. Poznati post-klezmerijanski akordi Zornovih Masade i Barkokhbe, kao i brojne muzičke knjige anđela, osjećaju se negdje u blizini, više u arhitekturi, dok je improvizacija glavna tema večeri. Ona završava nakon jednog neprekinutog sata zvuka gdje se sve smiruje u zajedničkom nastupu orgulja, klavira, kontrabasa, dvaju bubnjeva, gitara, elektronike, alt saksofona prizivajući tako svojom odmjerenom izvedbom najbolje trenutke kvartovskih, društvenih nastupa free jazza postava Ornetta Colemana. Ovakav pristup ne uči se ni na kakvim muzičkim tematskim večerima, ovo su muzičari koji su naprije svladali osnove svojih instrumenata da bi ih prestali svirati i počeli komunicirati sa svijetom u sebi i oko njih.

Dok je prvi koncert o kojem pišem zvučna egzorcistička parada, drugi je pravi storytelling putem kombinacije govora i instrumenata. Čikaški bubnjar Hamid Drake i švedski saksofonist Mats Gustafsson ponovno su se sreli pri snimanju drugog live albuma, ovog puta u Sarajevu. Najprije je izišao Gustafsson, nečim vidno iznerviran, s obzirom da je koncert posvetio “nikad dovršenoj borbi protiv gluposti”. Nakon toga je učinio nešto neobično. Svoju nervozu dalje nije adresirao na publiku, već se preko svog instrumenta – smirivao. Borio se tako energični Mats cijeli svoj set. A taj set nije nimalo lagan. Mats je majstor cirkularnog disanja i saksofon koristi kao površinu za govor. Cijeli nastup sastoji se od disanja i izmjene daha s viškom pljuvačke koji pokreću lim saksofona na odgovor. Tako se stvara dojam limenog, metalnog jezika. Prilikom prelaska na drugi instrument, njegov ručni spoj alt saksofona s običnom cijevi najavio je “posvetu sarajevskim ulicama i njihovoj borbi s gluposti”. Gustafsson je dio svog solo nastupa završio improvizacijom na jedan komad Dona Cherrya. Ostatak večeri pripasti će imenu ovog velikana free jazza. Na bisu je potom najavio i izveo jedan improvizirani joik komad, podvukavši važnost svoje veze sa Suomi narodom. Nakon njega, opušteno i nasmijano, bos i s majicom na kojoj je John Coltrane u obličju sveca (ovo je bila neobična prikaza u zemlji u kojoj na svakom koraku imate prisutnost nekog šutljivog sveca ili svetišta) doslovce veliki Hamid Drake. Legendardni čikaški free jazz majstor-bubnjar započinje svoju posvetu nedavno preminulom pijanistu Muhalu Ricahardu Abramsu, podsjećajući na golemi utjecaj koji su on i saksofonist Anthony Braxton imali u njegovom glazbenom odrastanju. Hamid je kompletni bubnjar. Visok je i nadvisuje set bubnjeva što njegovim dugim rukama omogućuje cjelinu njihovog korištenja. On svira cijelom površinom bubnjeva, kožom i okvirima, stavljenim podlogama, kao i palicama koje stavlja u trenje promatrajući reakciju na površini instrumenta. Osim palicama, služi se batićima, ali i svojim dlanovima te laktovima, nikada ne narušavajući osnovni ritam dok dodani udarci samo podvlače govor. U njegovom bubnjanju cijela je mreža usvojenih utjecaja – od afričkih yoruba ritmova do eksperimenata Maxa Roacha. Kasnije prelazi na frame drum – ručni bubanj, kombinirajući vokalne sufističke napjeve s afričkim improvizacijama. Gustafssonov punk saksofon bez oklijevanja se ujedinjuje sa sufističkim harmonijama, odvodeći stvar u smjeru koji kod nas i nije baš previše poznat. Mi smo poznati po oklijevanjima i sve nam mora biti opipljivo i korisno. Nakon ovog prvog dueta upoznaju nas s činjenicom koliko ih je zadužio Don Cherry. Na ovaj spoj improvizacije i etničke muzike Cherry ih je naviknuo svirajući s njima dok su još bili mladi muzičari. Potrudio se da oni sami, na svoj način i pronalezći vlastiti jezik, odgovore svom učitelju. Dvadeset i dvije godine, neposredno nakon njegove smrti, snimili su prvi album s njegovim kompozicijama. Sada je u Sarajevu snimljen i drugi. Tako je zajedno s nama na ovom koncertu, oblikovan svim tim dahovima, ritmovima i ostalim zvukovima i sam mogao prisustvovati. Na kraju, svi su zaželjeli dobro zdravlje Williamu Parkeru, još jednom velikom free jazz kontrabasistu i pedagogu (i Parker je osnovao centar u kojem mlade ljude od ovisnosti i siromaštva liječi jazzom), koji je bio najavljen u duetu s Drakeom, ali su visoke godine i narušeno zdravlje onemogućili njegov dolazak. Nakon koncerta, ustali smo se s nekom neodređenom toplinom i neko vrijeme odbijali napustiti prostor. Napolju, gdje nas je dočekala kiša, toplina se i dalje zadržavala, bili smo opušteni i ulicama je jedino prolazio mir.

Sljedeće jutro, putujući nazad autobusom, gledajući po tko zna koji put siromašne i uznemirene su-građane, prolazeći pored kombinacija očite ljepote vode i planina pomiješanih s neizvjesnim stanjem ljudi i njihovih ulica i kuća, opet sam osjetio da nam ne trebaju zvučne forme iz prošlosti ili jedino bjegovi u bolje jučer ili kojekakvi hedonistički oblici tematskih večeri. Kao da se muzika može naučiti prema uputama. Jedino se može učiti transferom slobode. Ponovno nam treba sloboda, a ne vakumirano vrijeme. Treba nam pjesma protiv gluposti. Alat za smirenje i promjenu. Treba nam free jazz.