Jo\u0161 uvijek je \u017eiva slika u sje\u0107anju dok mi je vezala tzv. “palmu na glavi”. Gumica kojom mi je vezala taj \u0161armantni repi\u0107 bila je roze boje sa motivima tre\u0161nje koju sam dobila od njene prijateljice, drage teta Jasne. Poslala nam je paket iz Danske, davne 1995.g. Bilo je svega i sva\u010dega. Od svakojakih ku\u0107nih potrep\u0161tina do \u0161arenih igra\u010daka i za mene i za brata. Ali biciklisti\u010dke su prosto nezaboravne! Sje\u0107am se da sam dobila pet komada istih, u svim jarkim bojama, ba\u0161 za djevoj\u010dice. Bile su apsolutni hit u mojoj ulici.<\/p>\n

Bri\u017eljivo \u010de\u0161ljaju\u0107i kosu i popravljaju\u0107i kragnu po nekoliko puta, gledala me blagim pogledom i ponavljala da moram da se \u010duvam. Da moram biti jaka. Da moram biti uvijek nasmijana. I kad nisi dobre volje – govorila je, na ulici uvijek imaj osmijeh na licu, a mami ka\u017ei sve \u0161to te mu\u010di.<\/p>\n

“U\u010di da ima\u0161 svoj hljeb!” To je nekad imalo smisla i pravilan redoslijed vrijednosti i vrednovanja autoriteta. U\u010dila me po\u0161tivanju autoriteta koji su bili neprikosnoveni u odnosu na danas. Od u\u010diteljice, profesora na fakultetu, doktora i ostalih civilnih zanimanja. Danas su ta zanimanja podsmje\u0161ljiva.<\/p>\n

Ne znam da li je ra\u010dunala na to. Vjerovatno nije. Nije niko ko je imao zrno inteligencije i herca kojeg ve\u0107ina nema. Da \u0107e se desiti iskoraci normaliteta. Da \u0107e izrasti generacije nakon mene kojima majke ne\u0107e \u010ditati Trnoru\u017eicu i Pepeljugu. Tinejd\u017eeri koji imaju dilemu oko dobra i zla. Mladi koji ne priznaju zle ma\u0107ehe kao gubitnice, koji raspravljaju koja je starletina poza bolja; da li ona na Instagramu ili na Twitteru. Nara\u0161taji koji starijima ne ustaju u autobusu, koji se ne stide psovati na glas…<\/p>\n

Nisam najbolje shvatala tada \u0161ta mi govori, ali sam se pona\u0161ala kao da razumijem. Miris bijele kafe je naprosto neizbrisiv iz nozdrva, kifle i ru\u010dak koji se kuha ve\u0107 u osam sati ujutro! Ni svi sjeveri ni sve bure ne mogu izbrisati ni otpuhati te dra\u017eesne mirise negdje daleko. Nisu to tuge, to slike naviru dok je sada posmatram na sebi svojstven na\u010din. Te bore koje nosi oko o\u010diju mi smetaju. Lome me negdje duboko u meni.<\/p>\n

Vra\u0107aju mi stara sje\u0107anja dok je tada bila u kasnim dvadesetima, a uvijek imala osmijeh na licu, ali meni sada znan odsutni pogled. Pitam se kako li se osje\u0107ala tada nose\u0107i svu brigu oko nas, a ni sa kim ne imati priliku svakodnevno razgovarati… Piti jutarnju kafu svakodnevno sama, a ne razmijeniti niti rije\u010d. Te brige su sada dio pro\u0161losti, ali tada su bile goleme, te\u0161ke, silovite, gurala ih je kao Sizif kamen, od jutra do podne, pa opet ispo\u010detka.<\/p>\n

Da li \u0107u izgubiti klju\u010d? Da li \u0107u zaklju\u010dati ku\u0107u? Da li \u0107u znati nalo\u017eiti vatru kad se vratim iz \u0161kole? Da li \u0107u sti\u0107i u \u0161kolu bezbri\u017eno? Da li \u0107e me neko krivo pogledati? Da li \u0107u propisno pogledati lijevu i desnu stranu ulice dok je budem prelazila?<\/p>\n

Da li svaki dan poljubite roditelje? Da li ih pitate kako su? Da li ih razgovarate? Nasmijavate? Kupite li im ponekad neku glupost, jer \u0107e vas izru\u017eiti za bilo koju stvar koja ozbiljnije ko\u0161ta? Nazovete li ih svaki dan, iako nekad nemate \u0161ta posebno da im ka\u017eete? Mo\u017eda su vrlo \u010desto nevoljni za razgovor, ali ih svejedno nazovite. Makar da \u0161utite skupa. Zna\u010di im to beskrajno, iako vam to mo\u017eda ne\u0107e re\u0107i.<\/p>\n

Pitam se kako li spavaju oni koji svoje roditelje nazovu svake prestupne godine. Kojima je dragocjen taj prokleti fening kojeg \u0107e pozivom potro\u0161iti, koji nemaju suosje\u0107ajnosti, i za koje sutra uvijek postoji. Koji mo\u017eda brinu, ali ne pokazuju. Koji mo\u017eda brinu tek kad njih ne\u0161to zaboli. Ali nije to briga, to je podsjetnik, alarm za propusne reakcije. Kao kada namignete nao\u010ditom mu\u0161karcu tek kad ode. Kasno si namignula, on je ve\u0107 zamakao. Ali mo\u017eda mu poznanik to prenese ako vidi. Tako nekako. Neozbiljna usporedba. Ali tako mu do\u0111e.
\n\u0160ta sanjaju, \u010demu se nadaju? Da li su ta nadanja realna ili ne?<\/p>\n

Ne dozvoli da ti \u017eao bude kad ih jednom ne bude. D\u017eaba je tada \u017ealiti, plakati, spominjati, razgovarati sa starim fotografijama, nositi njihovu odje\u0107u, veli\u010dati njihova djela. \u010cuju oni, ali ne mogu vas zagrliti, opomenuti, naru\u017eiti i nasavjetovati. D\u017eaba graditi zlatne ni\u0161ane i spomenike. I njh \u0107e ki\u0161a pokvasiti, vjetar u njih puhati, oluje isprljati, svakojakog rastinja nanijeti. O\u010distiti mo\u017ee\u0161 kamen, ucakliti jednako, zagrliti, oplakati, ali nema povratne emocije i reakcije. Ona je negdje visoko, na nekom boljem mjestu nego je zemlja kojom hodi\u0161 ti.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Jo\u0161 uvijek je \u017eiva slika u sje\u0107anju dok mi je vezala tzv. “palmu na glavi”. Gumica kojom mi je vezala taj \u0161armantni repi\u0107 bila je roze boje sa motivima tre\u0161nje koju sam dobila od njene prijateljice, drage teta Jasne. Poslala nam je paket iz Danske,… <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":386,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_FSMCFIC_featured_image_caption":"","_FSMCFIC_featured_image_nocaption":"","_FSMCFIC_featured_image_hide":"","_jetpack_memberships_contains_paid_content":false,"footnotes":""},"categories":[43,20,67],"tags":[],"yoast_head":"\n