Home » AbrašMEDIA » Doktor Mile i srpska Ešton

Doktor Mile i srpska Ešton

Ministri se ubuduće neće javljati svojoj premijerki ili će barem zamoliti svoje supruge da se jave, kako bi od premijerke primile poruku. Ovo će, izgleda, postati praksa nakon ekspresne smjene sada već bivšeg ministra zdravlja. Vlada će tako uštedjeti malo novca, pošto će se manje razgovarati službenim telefonima. Eto, a mi nismo vjerovali premijerki kad je najavila mjere štednje.

Piše: Goran Marković

Za bivšeg ministra zdravlja, sve ovo i nije ispalo tako loše. Čovjek bi rekao da ga je rođena stranka obrukala, jer ga je smijenila sa funkcije u rekordno kratkom roku. Zaista, kolika mora da je nesposobnost ili neodgovornost čovjeka pa da na ministarskoj funkciji ostane par mjeseci? To može ali ne mora biti tako. Prvo, bivši ministar će ostati upamćen po ovom svom rekordu, pa mu je ulazak u istoriju zagarantovan. Drugo, imajući u vidu opštu popularnost SNSD-a, ova smjena mu može više koristiti nego štetiti, jer nije stigao da se kompromituje kao ministar. A kompromitovao bi se samim tim što je ministar, jer nije stvar samo u tome da li je ministar zloupotrijebio službeni položaj ili ne, već i u tome kakvoj vladinoj politici je davao legitimitet, učestvujući u donošenju odluka.

Ova smjena, zbog načina na koji je izvršena, otvara nekoliko pitanja koja prevazilaze značaj same smjene i njenih učesnika. Prvo, ako je tačno da je ministar smijenjen zbog navedenog razloga, a to je samovoljno odlučivanje o pitanjima zdravstvene politike, to ukazuje da je u vladajućoj stranci popustila disciplina, kad jedan ministar zdravlja, koji nije u najužem stranačkom vrhu, može da se ponaša samovoljno. Drugo, to pokazuje i da Vlada ne djeluje dovoljno čvrsto i „uštimano“. Treće, razlog za smjenu zvuči dosta neubjedljivo. Kao da se ministar u dužem vremenskom periodu ponašao tvrdoglavo i samovoljno, pa je vladajuća stranka konačno digla ruke od njega. Ne može se pretpostaviti ni da je zastupao pogrešnu zdravstvenu politiku, prosto zato što nije imao vremena da je ostvari, čak i da ju je sasvim jasno predočio sebi i svojim kolegama iz Vlade. Ostaje, dakle, zaključak da postoje drugi, javnosti nepredočeni, razlozi za smjenu ministra. Da li su oni u vezi sa pokušajem raščišćavanja u oblasti zdravstva, vjerovatno će se saznati ubrzo, kad se rasplamsaju predizborne igre. Četvrto, ima mišljenja da je jedan štrajk došao glave ministru, pošto je isprva ignorisao štrajk, a potom je morao da popusti, što je nesumnjiv uspjeh radnika i znak neodgovornosti ministra. Međutim, teško da jedan štrajk može biti razlog za smjenu ministra, sudeći barem po dosadašnjim iskustvima.

Česte promjene u sastavu Vlade znak su izvjesne nervoze i gubitka političke orijentacije vladajuće stranke. Ona ima probleme zbog „aktivnosti“ svojih istaknutih prvaka u prošlosti, koje treba opravdati ili prikriti. Ona ima probleme zbog nedostatka osmišljene politike, koju bi trebalo provesti do oktobarskih izbora. Posebno ima probleme zbog nedostatka kvalitetnih kadrova, koji tu politiku treba da provode. Međutim, suštinski problem je u tome što vladajuća stranka samo otpravlja tekuće poslove, i to loše, dok nema bilo kakve jasne politike koju bi trebalo voditi. Tako, problem politike je veći od problema kadrova, jer i osrednji kadrovi, ako su ojačani vanpartijskim stručnjacima, mogu voditi politiku, pod uslovom da žele i da su je definisali. Način na koji se kod nas vodi politika ohrabruje stranke da se ponašaju upravo onako kako to čini SNSD. Politička scena je fragmentirana, stranke mogu ući u najraznovrsnije koalicije, a javno mnjenje je tako beznačajno, da političarenje bez rezultata ne biva dovoljno kažnjeno. Na koncu, čak i stranke koje na izborima izgube znatan dio biračkog tijela, mogu se nadati da će u nekoj novoj koaliciji ipak ostati na vlasti.

Razumije se, vladajućoj stranci nije ni na kraj pameti da svoje kadrove zamijeni vanstranačkim stručnim kadrovima. Sistem plijena trajno je obilježje našeg političkog života, još od SDS-a, preko PDP-a do SNSD-a. On pogotovo ne može biti napušten godinu dana do izbora, kad više nije izvjesno ko će formirati novu vladu nakon izbora. Da će SNSD to ponovo učiniti, nije sasvim jasno. Ne toliko zbog njegove snage, koja se pred našim očima neumitno topi. Ne toliko zbog snage opozicije, koja nema šta dobro da ponudi, ni programski, ni kadrovski. Neizvjesnost je više zbog parlamentarne matematike i zbog neizvjesnosti u pogledu ponašanja današnjih koalicionih partnera SNSD-a – DNS-a i Socijalističke partije, koji mogu u vladu i sa crnim đavolom, ako treba.

Odsustvo politike uvijek se pokušavalo nadomjestiti nečim drugim. Kod nas, nacionalizam je uvijek najbolje sredstvo da se dobije poneki politički bod. Ali, i on postaje sve istrošeniji, i političkim elitama je korisno da pored njega ponekad pronađu i neko drugo sredstvo. Izmjene u sastavu vlade, kao dokaz da se nešto ozbiljno radi, mogu da posluže vladajućoj stranci kao sredstvo djelimičnog snaženja ozbiljno ugroženih pozicija moći. Naravno, bivši ministar nije smijenjen da bi SNSD povratio izgubljeni ugled, ali u objašnjenju razloga njegove smjene, vladajuća stranka može pokušati da ukaže na svoju ozbiljnost: čim neko ne radi odgovorno, on biva smijenjen. Jedino što nam se čini da njihova obrazloženja više niko ne uzima za ozbiljno.