Uđoh u Konzum blizu moje kuće. Primijetila sam i ranije da imaju jako loš izbor voća i povrća, ali često uzmem naranče, koje nisu loše za cijeđenje. I tako, krenuh da ih izvagam i pogled mi pade na paketiće uredno složene ispod jedne od onih vaga na kojima kupci mogu sami da vagaju. Ono, ukucate broj, pa pritisnete pogrešnu tipku, pa ne ide, pa pitate nekog da vam pomogne, obično drugog kupca sa iskustvom. Ispod vage fino složene posudice od stiropora, omotane najlonom, a na njima papirić na kojem piše “sviježe povrće“ i rok trajanja 1. maj. Unutra gnjilo povrće. Gnjilo. Potpuno. Celerov korijen, list, mrkva, prasa i još nešto. Gledam i ne mogu da vjerujem.
Piše: Dolores Veledar – Perić, AbrašMEDIA
I ranije se redovno dešavalo da u Konzumu primijetim povrće jako lošeg kvaliteta i upitne svježine. Ali ovo je bilo previše. Izgledalo je kao loša šala. Mislim, ljudi koji rade tu mora da vide da je povrće potpuno gnjilo, nejestivo i u fazi raspadanja, zelenkaste, smeđe i žute boje truleži, vlažno od gnjile tečnosti. I da na njemu stoji etiketa na kojoj piše “svježe povrće za supu“. Prizor je bio toliko apsurdan i groteskan da sam se u jednom momentu upitala nije li to neka skrivena kamera u pitanju. Ispod posudica cijena – 1,90KM, za gnjilo povrće, a na kojem piše da je to sviježe povrće za supu.
Prije nekog vremena, u istoj radnji, moj suprug je kupio “svježe kolače“. Donio ih je kući, odlomio viljuškom komad i zatim primijetio da je cijela donja strana „svježeg“ kolača zelena. Odnio je uredno kolače u ambalaži u radnju i bio otpremljen uz objašnjenje da ne može dobiti novac natrag jer je kolač načet!? Povremeno i pileći bataci u refuzi znaju im zaudarati na trulež i biti ljubičasti na ivicama. Pitam se imaju li možda ljudi, koji rade na odjelu mesa, hronične probleme sa sinusima, pa su izgubili osjećaj njuha. Možda im niti vid nije dobar, pa ne primjećuju suptilne ljubičaste nijanse na pilećem mesu.
Generalno smo indiferentni prema takvim pojavama, a često se i stidimo reći da je nešto pokvareno i isti artikl vratiti. Ono, kao ako potrefiš na trulež, sam si kriv. “Što nisi gled’o?“ Gdje je nestalo poštovanje prema potrošaču? Zašto građani Mostara imaju priliku na polici radnje vidjeti gnjilo povće kao opciju koju mogu, ali ne moraju, uzeti u obzir. Zašto kupovati nešto gnjilo u radnjama i dati novac za to kad sasvim lijepo možemo naći u kontejneru i bolje besplatne primjerke. Ali ne, mnogo je elegantnije biti prevaren u trgovini. To je normala. Navikavamo se na takav pristup. Ne tražimo ono što nam pripada da dobijemo. Mi, Mostarci, pristajemo na loše kompromise. Šuti, gledaj svoja posla. Ako su te preveslali opet šuti, bolje da niko ne zna. Onda kao da se nije ni desilo. Ili pričaj na ulici sa konama, roncaj u zrak, ali ne ondje gdje treba u “sridu“.
Onaj ko zaslužuje bolje treba i da traži bolje. Od nedavno kupujem domaće mlijeko sa male farme u obližnjem mjestu. Trebalo mi je vremena da se naviknem na okus pravog mlijeka. I meni i djetetu. Ali ide. Uzimamo i domaća jaja. Ona nisu žuta kao ona kupovna, bljeđe im je jezgro, ali imaju okus. I te kakav! Ljuska im je tanka i s njima morate zaista pažljivo rukovati. Na ovoj farmi koke nisu čak ni zatvorene u kokošinjac, nego se kreću u većem ograđenom području. Tu jedu i tu legu jaja. U travi. Jaja su im čista, jer se ne legu u izmetu. A kod sretne koke i jaje mora da bude dobro. Kad se hranimo zdravim i produkujemo zdravo. Bilo da je hrana u pitanju, bilo misli, djela, postupci.