Home » Društvo » Analiza i kritika » Dug put prema “poštenom” telefonu

Dug put prema “poštenom” telefonu

Nizozemska kompanija Fairphone je 2013. godine lansirala prvu seriju “etičkih telefona”. Ipak, ideal kojem teži, a to je minimalna šteta za ljude i okoliš prilikom proizvodnje smartfona, nije lako dostići. Osobito stoga što se potraga za suradnicima koji bi osigurali sirovine koje nisu krvavo zarađene u sukobima u Srednjoj Africi ili tvornicama koje ne krše radnička prava pokazuje kao izrazito zahtjevan zadatak

S francuskoga prevela: Mirna Šimat, LMD

S 1,4 milijarde izrađenih uređaja u 2015. godini,1 smartphone (“pametni telefon”) je ključni simbol globalizirane ekonomije – sažete na poleđini svakog iPhonea u formuli: “Smišljen u Kaliforniji, sklopljen u Kini”. Dvije najjače tvrtke, Apple (231 milijun uređaja u 2015.) i njegov južnokorejski suparnik Samsung (324 milijuna),2 žestoki su takmaci. No njihova se utrka odražava u bijednim uvjetima rada u azijskim tvornicama, koji su između ostalog uzrokovali više samoubilačkih valova u Foxconnu, jednom od glavnih kineskih podizvođača za proizvodnju smartfona. U kolovozu 2015. godine Samsung je bio prisiljen osnovati fond u vrijednosti 78 milijuna eura za obeštećivanje zaposlenika svojih tvornica, kod kojih je otkriveno više od dvjesto slučajeva leukemije.3 Huawei, treći najveći proizvođač, optužen je za korištenje dječjeg rada4 i 2014. godine je morao zatvoriti jednu svoju tvornicu. Više od tridesetak sirovina porijeklom s nekoliko kontinenata nužno je za proces izrade pametnih telefona. U pravilu su nabavljene bez previše obzira na društveni ili ekološki učinak njihove ekstrakcije, koja igra važnu ulogu u brojnim vojnim sukobima, prije svega u Demokratskoj Republici Kongo (DRC).

Znači li to da je proizvodnja mobilnih telefona uz poštivanje ljudi i okoliša utopija, ili čak nemoguća misija? Nizozemsko društveno poduzeće Fairphone odlučilo se uhvatiti ukoštac s izazovom. Od proljeća 2013. godine prodali su 60 tisuća primjeraka onoga što predstavljaju kao “etički telefon”. U ljeto 2015. godine lansirali su Fairphone 2 s ciljem da prodaju 100 tisuća primjeraka godišnje. Argumenti u korist njihovog telefona su sljedeći: korištene rude ne financiraju kongoanske paravojske, a sklapanje se odvija u kineskim tvornicama gdje inspekcije omogućavaju da se ostvare pristojni radni uvjeti i čiji radnici mogu koristiti tzv. radnički fond. Dizajn tog telefona također omogućuje produljivanje njegova vijeka trajanja i smanjivanje utjecaja na okoliš, dok su zamjenski dijelovi korisnicima lako dostupni i zamjenjivi. Koristeći se što je više moguće recikliranom plastikom i bakrom, Fairphone je osnovao podružnicu za odlaganje svojih aparata u Europi i program reciklaže telefona u Gani.

Tvrtka se ne oslanja na investitore, nego na potrošače, koje je 2013. godine putem internetske kampanje za participativno financiranje uspješno pozvala na ulaganje više od 7 milijuna eura u svega nekoliko tjedana. Drugi model telefona također je ugledao svjetlo dana zahvaljujući sustavu prednarudžbi: kupci su pristali izdvojiti 525 eura za aparat koji još nije bio proizveden i koji im je dostavljen tek nekoliko mjeseci kasnije.

Lansiranje tih dvaju telefona, čija vrijednost nije bila samo u tehnologiji, izazvalo je silni entuzijazam u medijima, vječno spremnima pozdraviti “etičke” i “pravedne” inicijative, usprkos brojnim ograničenjima.5 “Fairphone je još daleko od pravednog telefona”, priznaje i sam proizvođač. No skromnija ambicija je “stvoriti pokret u korist pravednije elektronike”, uz uvijek prisutnu svijest da će put prema tome biti strm i posut zamkama. Kako prepričava Bas van Abel, da bi počeo raditi u Demokratskoj Republici Kongo, Fairphone je morao svoje prve troškove odvojiti za potkupljivanje lokalnih službenika: radilo se o dobivanju dozvole za snimanje u rudnicima. Zatim se trebao suočiti s drugom realnošću o kojoj svjedoči video koji je ekipa snimila 2011. godine u regiji Katanga, na jugu Konga: tamo je rudarstvo prije svega obrtnički, čak obiteljski posao. Mala djeca redovito rade sa svojim roditeljima.

Da bi pronašao kositar s potvrdom da “nije okaljan sukobima”, Fairphone se pridružio konzorciju industrijalaca, nevladinih organizacija te drugih lokalnih i internacionalnih aktera. Oni koriste sustav certifikacije koji podrazumijeva specifičnu ambalažu i etiketiranje.6 Pokrenut nakon preporuka skupine stručnjaka iz Ujedinjenih naroda, taj je program postao obavezan nakon što je američki Kongres usvojio zakon Dodd-Franck u srpnju 2010. godine. Njegova odredba namijenjena primorava kompanije registrirane u SAD-u da garantiraju kako ne koriste rude koje financiraju oružane skupine u Demokratskoj Republici Kongo. No problem je što je proces certifikacije još uvijek u povojima. Nakon pet godina samo nekoliko desetaka rudnika može zakonito prodavati kositar. I zbog opreza i zbog jednostavnosti, brojni divovi elektronike više se ne opskrbljuju rudama iz te zemlje, proglašavajući de facto embargo na “tri T” – kositar (tin na engleskom), tantal i volfram (tungsten na engleskom) – koji potpuno uništava rudarski sektor o kojemu ovisi osam do deset milijuna ljudi.

Dvojica doktoranda, Christoph Vogel, sa sveučilišta u Zürichu, i Ben Radley, s Međunarodnog instituta za društvene studije u Haagu, 2013. i 2014. godine su otputovali u četiri najstabilnije rudarske zone u DR Kongu. Ondje su zatekli “katastrofalnu ekonomsku situaciju”:7 pad ili stagnaciju cijena uz stalno nove troškove za rudare, te crno tržište koje buja. Da stvar bude gora, ogroman teritorij i mobilnost oružanih skupina znače da certificirani rudnik može prijeći pod njihovu kontrolu ili pod kontrolu njihovih pristaša u civilu. Brojni rudari morali su se vratiti poljoprivrednim djelatnostima, koje su u prosjeku šest puta slabije isplative. Drugi su se priključili paravojskama.

Skupina od 70 znanstvenika, predstavnika NGO-a i drugih kongoanskih i međunarodnih stručnjaka razotkrila je tu situaciju u otvorenom pismu objavljenom u rujnu 2014. godine: “Rude pothranjuju sukobe, ali nisu njihov uzrok (…) Borbe za moć na regionalnom i nacionalnom nivou, pitanje pristupa zemlji, identiteta i građanstva, mnogo su jači strukturni faktori koji vode do sukoba”. Ako “su i napravljeni koraci prema malo etičnijim proizvodima, ništa nije postignuto kako bi se poboljšali uvjeti života Kongoanaca”, upozoravaju stručnjaci, među njima Vogel i Radley, koji se boje da “pravedni biznis” ne posluži kao paravan za ekonomski neokolonijalizam na istoku Konga.

“Ima istine u tome”, priznaje bez oklijevanja van Abel, s kojim smo razgovarali u sjedištu njegova poduzeća, na trećem katu bivšeg industrijskog hangara u amsterdamskoj luci. “Inicijative za certifikaciju nisu doprinijele razvitku lokalnih zajednica kao što smo priželjkivali. No omogućile su ponovno pokretanje razmjene i ključne su za povratak povjerenja kupaca u Demokratsku Republiku Kongo.” Tvrtka te poteškoće ističe na svojoj internetskoj stranici, moleći kritičare za malo strpljenja. “Zatim će se trebati pozabaviti dječjim radom. Ambicija nam je da stalno budemo sve bolji.”

Cijeli tekst pročitajte na lemondediplomatique.hr