Prije nekoliko dana održana je svečanost, delegacija iz Istanbula donirala je sarajevskom Vodovodu raznu opremu, između ostalog i pumpe za novi bunar na Bačevu, što bi prema izjavama kantonalnih zvaničnika, trebalo obezbijediti dodatnih 200 litara u sekundi za žedni sarajevski vodovodni sistem.
Međutim, ovakav potez, iako će kratkoročno pomoći da se poboljša snabdijevanje Sarajeva vodom, ubrzaće uništavanje podzemnog rezervoara Sarajevskog polja – glavnog izvorišta iz kojeg se Sarajevo snabdijeva vodom.
Centralni sistem vodosnabdijevanja Sarajeva se napaja iz većeg broja različitih izvora uključujući bunarska postrojenja, izvorišta i riječne vodozahvate. Do sada najvažnija izvorišta vode su bunarska postrojenja koja obezbjeđuju preko 75% količina od cca 72 miliona m3 vode godišnje.
Na kraju rata Sarajevo je naslijedilo vodovodni sistem koji je pretrpio značajna fizička oštećenja i sa procijenjenim gubicima u mreži od cca 70%. Zato je pokrenuto nekoliko projekata u cilju reduciranja nivoa gubitaka, odnosno realizacije nekih interventnih i prelaznih rješenja, a preduzete aktivnosti su rezultirale smanjenjem gubitaka na oko 56% (juni 2000. godine). U periodu 1999. – 2000. godine urađena je kompleksna studija pod nazivom “Dugoročno rješavanje vodosnabdijevanja,odvodnje i tretmana otpadnih voda u Kantonu Sarajevo”, koja je realizovana u dvije faze: Master plan i Studija izvodljivosti.
Jedna od primarnih analiza provedenih u Master planu odnosi se na utvrđivanje održive izdašnosti postojećih izvorišta vodosnabdijevanja. Tako se pokazalo da postojeći riječni zahvati i vrela koja su uključena u sistem vodosnabdijevanja, predstavljaju resurs koji ima održivu izdašnost u pogledu količina, pouzdanosti i kvaliteta. Međutim, skoro pola količine voda koje se dobivaju iz bunarskih postrojenja obezbjeđuju se vještačkim prihranjivanjem, a pokazalo se u praksi da u tom procesu dolazi do intenzivnog kolmiranja akvifera (zatrpavanja podzemnih rezervoara vode) i postepenog smanjenja izdašnosti.
Zato je ocijenjeno da prihranjivanje akvifera nije održivo dugoročno rješenje, pa je održiva izdašnost bunarskih postrojenja ograničena na 22 miliona m3 godišnje (700 l/s). Kada se tome doda održiva izdašnost vrela i riječnih zahvata Vogošće i Mošćanice (6.3 miliona m3/god), onda ukupna održiva izdašnost izvora iz kojih se napaja Centralni sistem vodosnabdijevanja iznosi 41.2 miliona m3/god, ili samo oko 41% od ukupnih trenutnih potreba.
S obzirom da kapacitet bunarskih postrojenja u cijelosti ne “pokriva” deficit voda u planskom periodu (do 2020. godine), u okviru Master plana su razmatrane i tri potencijalne lokacije akumulacija: Crna Rijeka, Bijela Rijeka i Misoča.
Dugoročni plan je trebao biti implementiran po slijedećem programu:
– vodozahvat na rijeci Bosni (planirana realizacija zahvata od 1000 l/s do 2004. godine),
– akumulacija Crna Rijeka (planirana realizacija do kraja 2006. godine)
– reduciranje gubitaka u sistemu (prihvatljiv nivo od 40% u 2020. godini).
Izgradnja akumulacije na Bijeloj rijeci je ostavljena za postplanski period.
Od svega navedenog realiziran je samo vodozahvat na rijeci Bosni.
2015. godine, gubici u mreži iznose preko 75% (što je na nivou gradova u zemljama tzv. Trećeg svijeta, zadnjih godina se gubici godišnje uvećavaju za po jedan procenat) uz stalne noćne redukcije u nekim dijelovima grada, koje nose dodatne rizike po zdravlje stanovništva, zbog mogućnosti kontaminacije preko međuveza.
U toku su klimatske promjene koje mogu izazvati nepredvidljive promjene vodnog režima u Bosni i Hercegovini, dramatične poplave, ali i dugotrajne suše. U ovako problematičnim okolnostima međutim ne postoje bilo kakvi planovi za umanjenje rizika izazvanog promjenom klime.
Nedavnim izmjenama Prostornog plana Kantona, područja vodozaštitnih zona Bijele rijeke, i Sarajevskog polja, širom se otvaraju za gradnju, što će dovesti do daljeg urušavanja kvaliteta vode u izvorištima sa katastrofalnim posljedicama.
(AbrašMEDIA)