Home » AbrašMEDIA » Goran Marković: Gori tranzicioni svijet
foto: www.abrasmedia.info

Goran Marković: Gori tranzicioni svijet

Protesti u Bosni i Hercegovini došli su do vrhunca. Nasilje je poprimilo neočekivano velike razmjere. Ono što je počelo kao protest radnika i drugih građana, pretvorilo se u golo nasilje, koje je zasjenilo prvobitne namjere protestanata i uzrok demonstracija. Oni koji su pribjegli nasilju učinili su medvjeđu uslugu demonstracijama – mediji i političke elite govore isključivo o tome šta je spaljeno i uništeno, a o dubljim uzrocima i povodima sve manje se govori. Političarima kao da je pao dar s neba. Čim izreknu uobičajenu frazu da razumiju demonstrante, odmah prelaze na priču o onome što njima odgovara, prebacujući odgovornost sa uzročnika (sebe) na one koji trenutno pribjegavaju nasilju.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Davno je primijećeno da nagomilavanje socijalnih nepravdi i zala i uporno odbijanje da oni budu riješeni, na kraju dovodi do eksplozije nezadovoljstva. To se upravo događa u Bosni i Hercegovini. Predugo odlaganje rješavanja ekonomskih i socijalnih problema, uz njihovo stalno umnožavanje, preko noći je dovelo do eksplozije bunta kojoj se niko nije nadao i niko je nije mogao predvidjeti. Nasilje je postalo jedini izduvni ventil. U tom smislu, za njega su suštinski krive političke elite, koje su, zadovoljne postignutim i osvojenim, zatvarale oči pred katastrofalnom ekonomsko-socijalnom slikom društva. S te strane, nasilje koje se događalo nije prosto rezultat djelovanja huligana, kako neki govore, nego je samo materijalizacija dubokih antagonizama u društvu. Na koncu, i ti huligani, kojih je očigledno bilo među demonstrantima, nisu postali huligani rođenjem, nego ih je društvo takvim načinilo. Dakle, uzroci su opet dublji. Neki kažu da su se u proteste upetljale navijačke grupe i drugi nasilnici. Pa, ako i jesu, sasvim sigurno oni nisu organizovali i osmislili proteste, niti samo oni u njima učestvuju. Osim toga, ako oni pribjegavaju nasilju, mora se postaviti pitanje zašto se ponašaju na takav način. Teško da bi iko smio tvrditi da je to zato što su ti ljudi prosto skloni nasilju, po svojoj prirodi ili porodičnoj istoriji. Prije će biti da ih je društvo učinilo takvima, a da je pribjegavanje nasilju odraz nekih neriješenih životnih problema.
Kad bi problem bili samo huligani, sve bi bilo jednostavno. Ali, zašto se huligani nisu okupili prije mjesec ili dva dana, pa počeli rušiti i paliti? Zar su oni to igdje tako radili? Prosto se dogovorili da se okupe i krenuli u rušenje? Smiješno. Huligani su samo iskoristili situaciju. Oni su se priključili masi demonstranata koji nisu huligani i nemaju nikakve nasilničke porive. Ne treba zaboraviti ono što je bilo prije samo par dana – značajan dio protestanata u Tuzli činili su radnici a ne huligani. Pa i danas i juče, demonstracije se nikako nisu svodile na nasilje huligana. Oni su se prosto umiješali u masu naroda, koja je imala do kraja opravdane porive da učestvuje u demonstracijama.
Ali, sad tu dolazimo do problema spontanosti. Lijepo je kad se narod počne spontano buniti i okupljati, samo je pitanje koliko to može trajati. Upravo je odsustvo vođstva protesta, bilo kakve organizacije koja ih osmišljava, dovelo do toga da se protesti odvijaju stihijno, da u njima prevlada element neosmišljenog, nesvrsishodnog nasilja. Da su protesti imali svoje vođstvo, ono bi ih usmjeravalo i sprečavalo nasilje, ili ga barem ne bi bilo u ovolikoj mjeri.
Dvije kantonalne vlade su pale upravo zato što su se stvari odvijale ovako kako su se odvijale. Mirni protesti ne bi primorali dva kantonalna premijera da se povuku. Oni su to učinili iz straha da se situacija ne zaoštri još više. Tako su protesti postigli vrlo opipljiv uspjeh. I tu dolazimo do ključnog pitanja: šta dalje? Moraće se formirati nove kantonalne vlade. Ali, njih će formirati predstavnici starih stranaka. Tako, ispada da je jedna vlada samo zato da bi je zamijenila ista takva. Doduše, nove kantonalne vlade će možda promijeniti frazeologiju, možda čak najaviti neke nove mjere. Ali, pošto protesti ne mogu stalno trajati, neće biti nikoga da kontroliše te nove vlade. Sistem je ostao. On čak nije ni reformisan. Samo su promijenjeni njegovi nosioci. I to promijenjeni samo u personalnom smislu. Promijenili su se ljudi, ali su ostale politike. Naravno, ni to nije beznačajno, ako znamo da su vlade dosad bile potpuno neodgovorne i nesmjenjive, osim voljom stranačkih centrala.
U Republici Srpskoj skoro da nije bilo protesta. Nešto malo u Banjoj Luci i još manje u Prijedoru. To možemo smatrati samo simboličnim. Ipak, premijerka je našla za shodno da izjavi da ne bi bilo dobro da se protesti preliju u Republiku Srpsku. Kao da postoji opasnost da proteste neko uveze u Republiku Srpsku, a građani treba da budu mudri i da tome ne nasjednu. Drugim riječima, premijerka poručuje da nema razloga za proteste u Republici Srpskoj. Međutim, dobro je poznato da u Republici Srpskoj postoje potpuno isti razlozi za proteste i da oni uopšte ne bi bili ni „uvezeni“ ni „preliveni“, već bi predstavljali odraz autentičnog neraspoloženja naroda. Ali, nije ih bilo iz više razloga. Prvi i osnovni je srpski nacionalizam, koji narod u Republici Srpskoj drži u svojevrsnom grču, jer se plaši da ne nasjedne na neku ujdurmu iz Federacije. Drugo, suviše jaka entitetska i etnička barijera dovodi do toga da se nema u dovoljnoj mjeri osjećaj zajedničkih patnji, zajedničkih problema i, prema tome, zajedničke borbe. Treće, u Republici Srpskoj postoji tiranska vlast, koja drži pod svojom kontrolom i u strahu veliku većinu građana, pa i strah igra značajnu ulogu. Apsolutna dominacija SNSD-a učinila vlast još nedogovornijom nego u Federaciji, u kojoj nijedna partija nema toliku moć da može sama kontrolisati narod.
Kulminacija je prošla, nastupa oseka. To je neminovno iz više razloga. Prvo, neki demonstranti se plaše da i dalje učestvuju u protestima, bilo iz straha za sebe, bilo zato što ne žele da ih neko identifikuje sa nosiocima nasilja. Drugo, dio protestanata može smatrati da su se protesti oteli kontroli i da se mogu pretvoriti u svoju suprotnost ako se nastave odvijati na isti način. Treće, dio demonstranata ne vidi pozitivan ishod koji priželjkuje. Kako proteste dalje razvijati i šta u njima tražiti, to još niko nije definisao, a malo ko to i zna. Nema nikoga ko bi te zahtjeve definisao, a zatim ih saopštio javnosti. Propuštena je prva prilika, kada protesti još nisu bili začinjeni nasiljem i kada se moglo vidjeti da radnici, pa i sindikalni aktivisti iz baze, kao i pripadnici različitih organizacija, učestvuju u protestima. Oni su morali formirati to aktivističko jezgro protesta, a potom se obratiti i ljudima van svoje sredine, za koje pretpostavljaju da im mogu pomoći u promišljanju zahtjeva protesta. Tako je protest od samog početka mogao biti jasno uobličen.
To ne znači da proteste treba okončati. Njih treba nastaviti, ali bez dosadašnjeg nasilja i sa jasno definisanim zahtjevima. Proteste treba da vodi određeno tijelo, koje će donositi odluke o sadržaju i pravcu protesta, koje će održavati red na protestima i imati svog glasnogovornika. Prema posljednjim vijestima, protestanti u Tuzli su istakli nekoliko zahtjeva. Dobro je da su zahtjevi istaknuti, mada sa nemalim zakašnjenjem. Čitajući ih, vidimo da se radi o zahtjevima koji su ekonomsko-socijalne prirode, da se traži poštovanje radničkih prava, vraćanje fabrika radnicima i poništenje određenog broja privatizacija. Takođe, vidimo da se te privatizacije odnose na tuzlanska preduzeća, što znači da nema nikoga ko koordinira proteste u više gradova i osmišljava zajedničke zahtjeve. Treba primijetiti da su istaknuti zahtjevi suviše uopšteni i da ni samim protestantima nije sasvim jasno šta i kako treba raditi. Ovo će posebno dočekati političke elite, koje će zahtjeve proglasiti demagoškim.
Što se tiče zahtjeva, neki od njih bi mogli glasiti:
1. Uvođenje progresivnih poreza na svim nivoima na kojima se vrši oporezivanje;
2. Uvođenje diferencirane stope PDV-a, uz nultu stopu za određene proizvode;
3. Skraćenje i podjela radnog vremena, u cilju smanjenja nezaposlenosti, bez istovremenog smanjivanja plata;
4. Briga države o ubrzavanju provrednog rasta djelovanjem državnih investicionih banaka koje će davati povoljne kredite privrednim subjektima;
5. Zakonsko ograničavanje visine kamatnih stopa za kredite koje daju privatne banke, kako bi se spriječili zelenaški krediti koji uništavaju građane;
6. Poništavanje (za početak) nezakonitih privatizacija, s tim da takva preduzeća prelaze u jedan od dva režima: vrši se njihova nacionalizacija, a upravu čine predstavnici radnika i države na principu pariteta; ova preduzeća postaju vlasništvo zaposlenih koji kupuju dionice, koje ne mogu prodati određeno vrijeme, a preduzećima upravljaju preko demokratski biranih organa;
7. Utvrđivanje porijekla imovine;
8. Uvođenje radničke participacije u upravljanje preduzećima, tako što će radnici u upravnim odborima imati najmanje jednu trećinu članova, a u javnim preduzećima i jednu polovinu, jer se samo tako može spriječiti neodgovorno, stranačko upravljanje preduzećima;
9. Promjene zakonodavstva o štrajku, koje treba da obezbijede povoljnije uslove za ostvarivanje prava na štrajk;
10. Ukidanje finansiranja parlamentarnih stranaka iz budžeta;
11. Ukidanje poslaničkih paušala i smanjivanje poslaničkih plata na nivo prosječnih radničkih plata;
12. Ukidanje funckionerskih primanja po prestanku funkcije.
Kad se stvari postave na ovakve osnove, više neće biti moguće da se za proteste kaže kako su samo i isključivo izraz neartikulisanog djelovanja mase, niti će moći da se kaže da su ih pod svoju kontrolu preuzele navijačke ili neke druge grupe. Oni će dobiti svoju punu sadržinu i moći će da se nastave do postizanja nekog od ovih rezultata.
(AbrašMEDIA)