Ivan Goran Kovačić (Gorski Kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, 13. srpnja 1943.) bio je jugoslovenski pjesnik, pripovjedač, esejista i kritičar.
Upisuje slavistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali vrlo brzo prekida studij intenzivnije se posvećujući književnom i novinarskom radu. Prvo novinsko namještenje dobiva 1936. godine i otada se uzdržava baveći se novinarskim poslovima; uređuje kulturne rubrike, najprije u Hrvatskom dnevniku, potom u Novostima. Kao simpatizer Radićeve politike koncem 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom priključuje se partizanima, sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali istodobno intenzivno piše. Godine 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 13. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostao je nepoznat, baš onako kako je bio poželio (u pjesmi-epitafu Moj grob).
Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931. godine, napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama, objavio prvu zbirku: Lirika, 1932. godine. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. godine objaviti pod naslovom Dani gnjeva. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tokove suvremene socijalne literature.
No, Goran je pjesnik i “polja svijetlih i polja tamnih”. “Polja tamna” naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada, a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama, Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića, Leševi putuju…), da bi kulminirali u njegovom najzrelijem književnom ostvarenju – u antiratnoj poemi Jama, 1943, nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Svoj protest protiv fašističkih zlodjela Kovačić je izrazio u obliku umjetnički oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Motiv krvi u toj se poemi ostvaruje kao “svjetlo – sklad – ljepota – umjetnost” i “tama – zločin”. U Kovačićevom književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prevodi, te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne odrednice pojedinih autora i njihovih djela.
Djela: Lirika; Dani gnjeva; Ognji i rože (postumno objavljeno); Sveti psovač (postumno objavljeno); Eseji i ocjene (postumno objavljeno); Jama; Pada snijeg, pada snijeg.
Njemu u čast se svake godine u njegovom rodnom mjestu Lukovdolu, u Gorskom kotaru, održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.
Ivan Goran Kovačić: Jama
I.
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste, koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi –
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam, koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
Kako ću tebe sada oplakati…”
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!
Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
…
III.
U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke!
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvijere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha, što se zaljulja vrh žice.
Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže.
O, taj je spasen! – rekoh svojoj tami,
Ne opazivši da nas vode k jami.
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srca preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srca skaču, kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem, kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.
I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda – zbrajo, odbijo, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
Mozga u jasnoj svijesti se napregnu,
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam, kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu,
Sa bljeskom sunca na nožnome bridu.
…
Cijelu poemu Jama možete pročitati na: http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Kova4.htm
(AbrašMEDIA)