Home » AbrašMEDIA » Mehmed Begić: DIVLJE RAZGLEDNICE, ljubavna priča

Mehmed Begić: DIVLJE RAZGLEDNICE, ljubavna priča

I

Nekada je nedostajanje kao ogromni vjetroviti dlan koji prijeti preklapanjem svega što mislimo da poznajemo. Dok vijesti stižu u obliku pjesme u nekoj svojoj sasvim neprepoznatljivoj verziji. To je svijet u kojem se Lee Morgan i Clifford Brown takmiče koji od njih će mi bolje ispričati ono što će da bude. Kao da nisam taj koji najbolje zna. Kao da samo znati nije previše. Definitivno sam onaj koji misli da najbolje zna. Velika divlja ruka vjetra se spušta preko mog lica i sve uranja u mrak.

I uspori se disanje.
Ruka je na stomaku.
I mrak je poput onog vjetra dok se ruka spušta.

Razgovarajmo! Danas je nedostajanje razgovora nepodnošljivo. Znam da nakon toga slijedi strah od misli da ću se navići na nedostajanje. Ne želim takav ishod. Radije bih da pričamo, makar i niočemu. Možemo o malim stvarima koje samo rijetki vide najvećima i velikim uznemiravajućim stvarima koje ćemo smanjiti do nevidljivosti.

Mi smo ti koji svaki put određuju šta je veliko a šta nije.
Noć zbog naših akcija u odsustvu krvari.
Nekad se smiješi.
Zna joj se oteti i uzdah.
Uzdah noći nije mala stvar.
Noć to ponekad naglasi, kao da se ne podrazumijeva.

II

Pitam se je li ijedna od poslatih razglednica stigla do tebe. Ako su stigle dvije onda sam pretjerala. Razmišljala sam o tome dok sam ispisivala prvu. Ali šta sam uradila? Umjesto da se zaustavim odabrala sam i ispisala još jednu. Pa još još jednu. Nakon nje sam nakratko potonula u tišinu. Toliko toga za ispisati i koliko divnih razglednica nalazim putujući od sebe do sebe. Prljava usta su zaspala, ali ostatak tijela je i dalje imao potrebu da ti se ispovijedi, da sluša tvoje reakcije.

Nedostaju mi tvoje novogodišnje čestitke.
Uvijek su bile bitan dio mene.
Znam to sada, kad ih više nema.
Razglednice neopisivih trenutaka zbog kojih sam se osjećala posebno.
Svega što je postalo opterećenje kojeg se moram riješiti.
Poput izdisaja na vrhuncu.
Uz takve izdisaje dobro idu tvoje pripovijesti. Pričaj mi.

Kako se izbalansirati, kako naučiti? Ti koji voliš da spominješ one koji su ti pokazali tajne, nauči mene sada. Mrak dilema nikome nije od pomoći. Nije ni tebi, makar dileme bile moj mrak. Budi bolji od sebe i nauči me. Onda ću opet znati.

III

Pričat ću ti kako sam nakon ljeta koje je trajalo mnogo godina opet upao u zimu, i kako sam spavao u čarapama. Sve to može stati na poleđinu davno odabrane razglednice. Divlji uzdasi bi da protutnje preko godišnjih doba i zabilježe se baš na toj pozadini, nikada ne razmišljajući o predahu. Ni kad te ostave bez daha. Poput ptica koje pokušavaju da se domognu brijega. Tamo se vijore pomjerene gaćice. Jedina zastava u koju vjerujem. I vidim se kako se gledam. A nisam ni počeo vjerovati u meditacije.

Nekoliko puta sam započinjao pisati sa tvojim imenom na samom početku. I onda se povlačio. Možda zbog osjećaja koji vrišti da je vrijeme riječi prošlo. Postoje rijeke čija voda mora da teče uzvodno i nizvodno, ništa tu vodu ne smije zaustavljati, tako nekako… Čitam signale čak i kad ih nema, tražim znakove za naredni potez, moguće da ih i izmislim kad ih ne vidim. Napamet učim C.A. Blues posvećen Kerouacu. Biće mi žao kad uspijem, nedostajaće mi proces uz koji nabolje ide gramofonski džez.

Nisam napisao ništa vrijedno pažnje još otkad je Bard iz Montreala otišao u lov po vječnim lovištima. Vrijeme je za sklopljene oči – opet sam bosonog, kao u nekim hercegovačkim ljetima djetinjstva, tamo na granici koja će to tek da bude, odbacujem čarape, čekam tajnu da se smjesti u moju ušnu školjku. Obećavam da ti ništa neću reći.