Ministarske suze

Na vest o smrti Olivera Ivanovića, RTS je među prvima imao sagovornike o ubistvu koje je potreslo Srbiju i Kosovo. U studiju je već pre podne bio ministar Rasim Ljajić. Ljajić je javnosti dao mnogo više nego što će to posle njega učiniti predsednik Srbije u osionom, egocentričnom i nasilničkom obraćanju javnosti. Vidno potresen, Ljajić nam je pokazao nešto što dugo nismo videli – ljudsko lice jednog političara. Oliver Ivanović bio je blizak Ljajićev saradnik i prijatelj i Ljajić je pred kamerama otvoreno pokazao svoju tugu. To jeste bilo neočekivano jer je Ljajić, već više od deceniju i po u vlasti, poznat po ministarskoj utreniranosti i smirenosti čak i u dramatičnim situacijama. U kratkom intervjuu on će ponuditi odgovore na pitanja koja muče srpsku i kosovsku javnost – zašto je ubijen Oliver Ivanović, kome to može da koristi i po čemu se Ivanović razlikovao od ostalih političara?

Piše: Sofija Mandić, Peščanik.net

Ljajić će reći da je više puta svog dobrog prijatelja savetovao da ode iz Kosovske Mitrovice, jer mu taj grad čini zlo. Kazaće da je Ivanović bio apsolutno najbolji političar među Srbima sa Kosova jer je bio umeren i odlično razumeo politiku. Zbog te normalnosti i umerenosti Ivanović nije bio podoban ni za Srbe ni za Albance. Bio je pretnja svima jer je želeo da kosovsku realnost menja na demokratski način, za razliku od svih drugih. Ljajić je uveren da su Ivanovića njegovi principi koštali života, te da je situacija na Kosovu teška i da će biti još teža. Kosovska tema je podložna manipulacijama, populizmu i nacionalizmu. Samim tim joj ne odgovaraju racionalnost i normalnost, koje su krasile Ivanovića. Ljajić je rekao i da političari ne mogu da sede u Beogradu, zagovaraju postojeće neodrživo stanje na Kosovu i tapšu po ramenu kosovske Srbe. Tim političarima će verovati kada svoju decu pošalju da žive na Kosovu.

Ivanović je, kaže još Ljajić, uhapšen na pravdi boga, a onda isto tako i ubijen. Bio slobodniji i sigurniji u zatvoru nego na slobodi. Ljajić ne veruje da će ubica Ivanovića biti pronađen, a zapitao se, ako se to desi, da li je išta više uopšte važno.

Potreseni Ljajić je u studiju precizno opisao život i u Srbiji i na Kosovu. To su mesta na kojima stradaju vrle osobe, privržene demokratiji i osobe koje se protive nasilju. Tu se uverenja plaćaju po najskupljoj ceni. Političari su licemerni i sebični, pa se tako odnose i prema kosovskim Srbima. Likvidacije su očekivane kada neko svojim poštenjem zasmeta (a pogotovo kada zasmeta svima). Pita se Ljajić, kao i mnogi drugi, da li je išta važno ako ponovo imamo zemlju političkih likvidacija čiji izvršioci ostaju nekažnjeni.

Zatečena iskrenošću sagovornika, novinarka RTS-a je ponavljala fraze o unutrašnjem dijalogu o Kosovu, kako i kada rešiti „kosovski problem“ i dugoročni „zamrznuti konflikt“. Pitala je ministra i šta očekuje od sednice Saveta za nacionalnu bezbednost i izjave predsednika Vučića. Ljajić ju je, kao da se na trenutak našao na nekom iz realnosti izdvojenom mestu, gledao bez razumevanja dok je deklamovala podobna pitanja. Bilo je jasno da srpski ministar ništa ne očekuje ni od unutrašnjeg dijaloga ni od sednica Saveta. I to je otvoreno i rekao.

Suze ministra Ljajića bile su neočekivane, ali i nešto više od toga. Delovalo je da je ministar zaplakao u trenutku prosvetljenja, onda kada je konačno shvatio gde se nalazi i u čemu učestvuje. Da je deo Vlade koja svoje političke neprijatelje proglašava za izdajnike, nedovoljno dobre Srbe i legitimne mete, a da se onda od takvog svog delovanja ograđuje pozivajući se na individualnu odgovornost izvršilaca budućih nedela. Da za tu vlast ništa nije sveto, pa čak ni prijatelji vernih koalicionih partnera, poput Ljajića. Izgledalo je da je jedan čovek izgubio prijatelja i da je u bunilu i očaju rekao ono što političari retko govore – istinu.