Home » AbrašMEDIA » Mostar i Aleksa Šantić – grad i njegov pjesnik

Mostar i Aleksa Šantić – grad i njegov pjesnik

Pjesnik Aleksa Šantić rodio se u trgovačkoj porodici u Mostaru 27. maja 1868. godine. Osim nekoliko kraćih odlazaka iz rodnog grada, Šantić je u Mostaru živio do svoje smrti 2. februara 1924. godine.

Zajedno sa piscima svoje generacije, Svetozarem Ćorovićem i Jovanom Dučićem odigrao je veoma značajnu ulogu u kulturnom i književnom životu Mostara, a bio je aktivan borac za narodna prava i značajna ličnost u borbi protiv austrougarske okupacije BiH.

Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA

“Nigdje toliko sličnosti jednog lica sa drugim licem, kao lice pjesnika Alekse Šantića sa licem Mostara. Na ogledalu neba koje je nad njima, neba Šantićevog i neba mostarskog, ta dva lica imaju iste crte i iste izraze, kao da ih je rodila jedna ista bajka. Jedna ista i jedna jedina: bajka o životu i opstanku, bajka-istina o čovjeku i njegovoj borbi, lijepa kao njegov san o slobodi, slobodna kao pjesma koju je toj slobodi ispjevao. Kao da su se dugo i dugo tražila i iščekivala, slutila i naslućivala, kao da su se dugo nadali jedno drugom, i vjerovali jedno u drugo, ta dva lica su postajala sve sličnija i sve bliskija, proljepšavala se i bistrila kroz sva ta duga čekanja, da jedno pred drugim stanu u svoj svojoj ljepoti, čistoti i bistrini. Grad i njegov pjesnik”, navodi Velimir Milošević u predgovoru za “Izabranu liriku” Alekse Šantića.

U nastavku teksta Milošević ističe: “Imao je, dakle, Mostar svoje pjesnike, ali nikada prije Šantića, i njegove književne generacije (Dučić, Ćorović) nije tako silno zaigrao svaki nerv ovoga grada, niti tako plahovito zakucalo njegovo srce odražavajući bujnost i bogatstvo života i životnih sadržaja i vjeru i nadu u ljepotu, slobodu i borbu za život, uime koga se i oglasila poezija bunta i slobodarstva. Da se sve to dogodi, da se svemu tome udahne dah istinskog duha tog vremena, i da se takvo nadahnuće digne do poezije i njene vizije, bio je potreban i takav trenutak, i takav pjesnik, kakav je u ono vrijeme bio Mostar, i njegov Šantić.”

 

Izbor iz poezije:

 

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

 

Časovi

Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljenim granjem, zaspô je u noći.

No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
prodiru kroz kamen, zemlju, tmine rječne,
Plijene i nose i nište i biju:

I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.

I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.

 

Neretva

Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune
Zelenih lepeza i prvog zarutka;
Pripilo se sunce i u lisne krune
Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,
Gledam kako doli, o hridinu šuplju,
Neretva se lomi, a s visokih kuka
Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja.
Galebovi kruže. Nekoliko pralja
Pratljačama mlate, i o greben greda.

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,
Prepuna smaragda, putuje i blista,
I red bliskih kuća u njoj se ogleda.

 

Veče na školju

Pučina plava
Spava,

Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,

Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge

Ubogi moli puk.

Kleče kosturi
suri

Pred likom Boga svog –
Ištu. Al’ tamo,
Samo

Ćuti raspeti Bog.

I san sve bliže
Stiže,
Prohladni pada mrak,

Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.