Home » AbrašMEDIA » Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt

Sarajevski Motherpig, nakon dva objavljena albuma i desetine odsviranih koncerata od novembra prošle godine je na „prinudnom odmoru“. Dok Šaran i Sejo traže novoga gitaristu, bliži se i desetogodišnjica  benda. Za Abrašmedia govori Arnel Šarić, vama poznat kao Šaran.

Razgovarao: Robert Jandrić

Posljednje što sam čuo o Motherpigu jeste da ste ponovo ostali bez gitariste i da privremeno morate obustaviti rad. Iz iskustva znam koliko je teško održati bend na okupu, uvijek iznova uvježbavati materijal sa novim članovima. Zašto ljudi u BiH tako lako odustaju i zašto je tako teško naći druge muzičare?

Šaran: Ja se iskreno nadam da nije kraj. Previše je moje želje uloženo u posljednjih deset godina (2014. je deseta godišnjica Motherpigovog postojanja) da bih pustio da odemo u nepovrat. Moja teorija ide otprilike ovako: problem je u novim generacijama, manjku entuzijazma i višku očekivanja. Moja generacija muzičara (čitaj: ljudi srodnjih razmišljanja po pitanju kreiranja muzike) proteže se do ljudi starijih nekih deset, pa čak i petnaest godina od mene, ali za divno čudo, završava se veoma često kod ljudi mlađih samo dvije godine od mene. Ja sam rođen 1986. i vjeruj mi, ne mogu ti opisati koliko puta ne mogu pronaći zajedničku riječ sa ljudima koji su rođeni 1988. Da ne pričam o 1990. godištu, a danas su u muzici klinci (neka mi oproste na izrazu) koji su rođeni i dojeni u ratu na mlijeku u prahu. Imaš taj raskorak u očekivanjima i entuzijazmu – mi stariji znamo da je potrebno jako mnogo rada i prolivenog znoja da bi se stvari postavile na svoje mjesto, znamo da život gazi i da nemamo vremena na gubljenje, imamo poprilično čvrsto određene ciljeve i znamo kojom se cestom krećemo. Mlađima je ipak do zajebancije, cuganja ispred kluba, kupljenja cura ili momaka. Glupo je suditi to jer sam i sam nekad bio takav, ali danas pričam iz perspektive Motherpiga – Sejo (bubnjar) i ja imamo poprilično dobru viziju šta bi sa ovim bendom – problem je naći osobu koja zna to isto. Meni je jasno da je ovo finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt, baš kao i većina malih bendova, ali to ne znači da ne možemo biti profesionalni u vezi sviranja, pa šta god svirali – ljudi se moraju suočiti sa realnošću i raditi najbolje u ponuđenim uslovima.

Nikad se nisi ograničavao na jedan muzički stil. Motherpig je počeo kao grind core, dok si zadnje izdanje okarakterisao kao čisti r’n’r. Kako je došlo do ovog velikog zaokreta i kako je reagovala publika?

Šaran: Motherpig je sazrijevao kako su se širili i moji muzički vidici, te kako su različiti ljudi davali sebe i svoje muzičke ideje u ovu priču. Naravno, slušam dosta različite muzike pored rock’n’rolla i srodnih žanrova, ali nećete nikada u Motherpigu čuti hip-hop, outrun electro ili synthwave (barem ja tako predviđam). Ideja mi je bila uvijek poštovati granice postavljene u rock’n’rollu i širiti se u svim smjerovima u kojima se osjećam ugodno. Mi smo se dugo vremena također nazivali crust bendom i ja u jednu ruku smatram da je naš prvi album zaista jedan crust album, pogotovo jer smo baš bespoštedno crpili inspiraciju iz Amebixa. Kad ja kažem crust, mislim na muziku koja je fuzija heavy metala i punka, sa tekstovima koji su anarhistički, ali ne nužno politički. Više slavljenje individue i poštivanja sebe i drugih. Danas kad kažeš crust, odjednom ti neko pod nos baci klince sa izbušenim tunelima u ušima, tetovažama koi riba i onim Vansicama bez pertli koje ne podnosim. Ili to ili likove koji su u crnom od glave do pete, a sviraju grindcore. Ne znam, to nije po meni definicija crusta, ali ponovo, to sam samo ja i ne moram biti u pravu. Mi smo generalno prihvatili taj epitet rock’n’roll benda, jer time uspješno izbjegavamo trošenje vremena na pojašnjavanje. Mi smo, koliko Motorhead, toliko i Little Richard, Sacrilege, Bolt Thrower, Joy Division i Amebix. Sve to utječe na zvuk Motherpiga.

Kako ste izdavali i distribuirali svoje albume? Znaš li otprilike koliko komada ste prodali?

Šaran: “Nojev Let” izdala je izdavačka kuća Beyond The Sun Records u saradnji sa Zero Budget Productions-om iz Češke. Pored CD izdanja, postoji i digitalno izdanje na našoj Bandcamp stranici. Novi album “Savršeni Krug” izašao je u digitalnom izdanju, a očekujemo i CD izdanje ove godine koje će objaviti Zero Budget Productions. Beyond The Sun Records, tj. Amir iz hadžićkog benda Dozer i ja nemamo novca da finansiramo to izdanje. Prošle godine, BTS Records izdao je album “Noć za Teške Priče” benda Dozer i veoma smo sretni sa finalnim produktom. Amir i ja vodimo izdavačku kuću od 2010. godine i situacija nije baš najbolja što se tiče prodaje, ali izdali smo četiri izdanja dosad i smatram to popriličnim uspjehom. Što se tiče prodaje, ona je sramotno mala i znam da nijedan naš album nije prodan u više od stotinu primjeraka. Ja na tu situaciju gledam ovako: ne postoji kultura kupovine muzičkih izdanja i ne pomaže nam baš činjenica da nismo uskogrudan, plitak bend koji se lako uklapa u kružoke. Albume nismo dosad niti ćemo ikad odsad davati besplatno iz jednog prostog razloga: ljudi trebaju naučiti cijeniti nečiji trud i platiti za proizvod koji im se sviđa. Ovo moje razmišljanje, pomalo neskladno sa mojom punkerskom pozadinom proističe i iz činjenice da sam se jako mnogo družio i družim sa metalcima koji su uvijek zaštitnički gledali na svoj rad; pošto sam ja lik koji kupuje CD, DVD, kasetna i digitalna izdanja bendova koje volim, ne vidim zašto peti ili deseti (ili prvi i drugi) ne bi mogli izdvojiti deset maraka svake dvije godine da kupe album Motherpiga.

Muzičar, organizator, novinar… Upoznao si i jedva postojeću bh. mainstream scenu, a jedan si od najaktivnijih na nezavisnoj muzičkoj sceni. Kako gledaš na razvoj underground scene u BiH u zadnjih 10-ak godina? Više ili manje kvalitetnih bendova, dostupnih prostora za svirke, opremljenih vježbaonica?

Šaran: Ma generalno, u odnosu na period od prije nekih desetak godina do danas, ništa se značajno nije promjenilo, sve je to u pet deka, negdje smo dobili, a negdje izgubili. Prije smo imali jednu svirku svakih pet mjeseci, ali svaka svirka je bila sjajno posjećena i atmosfera je uvijek bila divlja. Danas imaš trenutke da ti dolaze svjetski poznati bendovi i da grizeš nokte kao organizator pitajući se hoćeš li prodati 200 karata. Po mom mišljenju, imamo mi sadržaja previše i za New York, a kamoli za Sarajevo (neka mi čitatelji oproste što pričam iz perspektive Sarajeva, ali tu živim) U Sarajevu su prije bendovi svirali na dva pojačala, svako je svakog znao i svi su svima pomagali. Danas svaki od tih bendova može sebi priuštiti pojačalo, ali više nema ni ruke pomoći, ni posebnih dobrih odnosa. Neko će reći da nisam upućen, ali sve je to u jako, jako malim promilima. Na kraju krajeva, evo malo podsjećanje na koncert Demo 202 koji je održan 2005. ili 2006. godine kada je sviralo sedam ili osam demo bendova, sala bila puna, apsolutno ludilo – danas takvo nešto nema šanse da bi na tom nivou mogao izvesti, a imamo sve, i bendove i infrastrukturu i opremu. Jebaji ga, tako je. Što se tiče bendova, nažalost je dokazano da koliko god bio kvalitetan, moraš biti najmanje duplo uporniji. A većina naših bendova to nije. Moram reći da od rođenja djeteta prije skoro dvije godine nisam ni ja nešto hiperaktivan kao prije po pitanju praćenja te cijele scene, jednostavno sam smoren i mislim da je vrijeme da se scena prepusti u amanet nekim mlađim likovima, pa ako im šta treba, neka pitaju. Nisam ja za analize, a iskren da ti budem, i nemam baš nešto želje ni vremena.

Išli ste na evropske turneje, svirali ste po bivšoj Jugoslaviji. Možeš li napraviti neko poređenje sa svirkama u BiH, u organizaciji, publici…?

Šaran: Tužno, ali istinito, svaki put kad sam se vraćao u Sarajevo, kao da sam se vraćao na giljotinu. Motherpig muzički nikad nije bio pun pogodak za ljude u Sarajevu, a pomaže zlu i činjenica da ja nisam oduvijek držao svoj jezik za zubima u odnosima sa ljudima – dosta ljudi mi je reklo u lice da sam poznat kao osoba koja je previše iskrena i bez dlake na jeziku, ali da je to u jednom trenutku nepodnošljivo. Svjestan sam toga, ali drugačije ne znam. U Evropi je dobro svirati, gdje god da odeš, imaš tu sreću da te plate po dogovoru, jedeš i spavaš, no sviranje na području bivše Juge je najbolja stvar jer si i dalje svoj na svom, a ipak si negdje daleko od kuće. Sretneš ljude koje znaš i viđaš jednom ili dvaput godišnje i sve je veliko druženje. Antifa Festival u Mostaru ove godine, nezaboravno. Novi Sad, Sarajevo, Tuzla, Bihać, Požega, Mostar, Osijek, Zagreb… ne znam više odakle su sve došla poznata lica i prijatelji. Nisam sutradan kući htio da idem koliko je dobro bilo. Generalno, ako me pitaš za Motherpig, ja mislim da je nama mjesto jedino i isključivo na svirkama kakva je Antifa Festival, jer je tu zapravo svirka u drugom planu. Da ljudima ne ostanem nedorečen – ne radi se o tome da tu prolaze loši bendovi, ali puno je važnija ideja i dobra zajebancija nego sad neka strogo napucana tehnička svirka. Ljudi smo, nismo metalci.

Koje bi bh. bendove, festivale, šta bi uopšte sa naše scene preporučio prijateljima izvan BiH?

Šaran: Teško da mogu odgovoriti na ovo pitanje, a ne zajebati se u odgovoru. Generalno, preporučio bih ljude koji rade i koji se trude. Od festivala Sarajevo Metal Fest i Antifa Festival u Mostaru. Raštrkano je malo kvalitetnih ljudi po cijeloj BiH, tako da bih tačniju preporuku mogao napisati tek kada bi mi neko rekao koja mjesta posjećuje i šta ga interesuje.

Već dugo vodiš ISK Webzine, jedan od rijetkih Webzina kod nas. Kakav je interes ljudi za ISK? Koliko su na tebe u mladosti utjecali fanzini? Od rata do danas, fanzini u BiH nisu zaživjeli. Zašto?

Šaran: Za rubriku “Vjerovali ili ne”, ja sam možda jednom ili dvaput otvorio stranicu sa statistikama ISK Web Magazina. Ubijeđen sam da brojevi opterećuju, a ja kad sam opterećen, nisam baš najbolja osoba. Prije sam se trudio da radim što više, danas se zbog nedostatka vremena trudim da radim što kvalitetnije. Fanzine sam ja poprilično fulao, ali su na mene ostavili takav utjecaj da je tema mog diplomskog rada “Fanzini – spomenici ljudskih interesa” cjelokupni historijat fanzina, počevši od prvih SF fanzina, pa sve do fanzina poslijeratne Bosne i Hercegovine kakav je recimo metal fanzin “Presuda”. Mislim da fanzini nisu zaživjeli iz veoma sličnih razloga zbog kojih se u BiH ne prodaju muzička izdanja – ne postoji kultura izrade fanzina ni nezavisnog novinarstva, kao što ne postoji ni kultura kupovine i čitanja fanzina. Potražnja diktira ponudu. Problem je što živimo u piratski podivljaloj zemlji, te rijetki novinari nemaju ništa od toga što puštaju ekskluzivni singl ili pišu recenziju jer je ekipa već album skinula sa torrent stranice. Svo to pisanje, promovisanje, dijeljenje mišljenja, sve je to danas u domeni ličnog egotripa nas nekoliko romantika. Postajemo nebitni jer je standard postao da svako može imati mišljenje i da niko nema pravo da ga ubijedi u suprotno, pa makar uz argumente i logiku.

Poznavajući te, znam da imaš jaku volju i ne sumnjam da nisi odustao od Motherpiga. Možemo li očekivati Motherpig u novoj postavi ili opet novi početak kroz novi bend?

Šaran: Novi bend – nema šanse. Mislim da sam prestar i preumoran za nove početke. Znam da ovo malo zvuči izlizano, ali zašto se po hiljaditi put predstavljati sa nečim novim? Motherpig ima dva funkcionalna člana, bilo bi sasvim suludo da zbog trećeg zanemarimo sve što smo stvorili dosad i krenemo u nešto novo. Jednostavnije je da se novi član uklopi u dosad postojeće okvire. Ionako ne ograničavamo nikoga sa ničim. Atlija (bivši gitarista) i moja djevojka Muni su dvije zaslužne osobe koje su ostavile Motherpig u životu. Ja sam po prirodi nervozan čovjek i kada je Johnny napustio bend, ja sam bio spreman da spakujem bend u sjećanje i da zaboravim. Atlija i Muni su mi rekli da ne budalim i da sačekam, te da postoji mogućnost da će naići osoba koja će htjeti. I eto, sad čekamo. Generalno, ja imam napisane nove tekstove i imam ideju za treći album, samo nemamo proba. Čim nađemo novog gitaristu, idemo opet. Dotad, tehničar sam bas gitariste Emira iz sarajevskog rock’n’roll benda Snake Eater, to mi je super posao jer se krećem u tim krugovima. Spremam novo izdanje sa Tophethom, svojim drone/ambient projektom, a mogu priznati da me već jako, jako, jaaaako dugo kopka želja da se vratim rap muzici, ali na malo boljem i većem nivou. Da, želja je toliko jaka da sam napisao već pet pjesama! A kad nismo kod muzike, radim i dalje na Dnevniku Preživjelog, zombi sapunici smještenoj u Sarajevo koju možete čitati na www.dnevnikprezivjelog.com, promovišem zbirku priča “Safara”, a počeo sam pisati i ideje za novu knjigu, te nastavak “Safare”… tako da ako ne bude ništa od Motherpiga, i dalje će biti pune ruke posla!

Ovaj intervju je dio serijala NOVA SCENA

Oni su bendovi, umjetnici, ljudi koje nećete vidjeti na TV-u, o njima nećete čitati u žutoj štampi, a čitava “scena” opstaje upravo zahvaljujući njihovom predanom i nesebičnom radu. Na ovoj sceni nema novca, samo prijateljstvo, ideje i muzika.

(AbrašMEDIA)