Home » AbrašMEDIA » Nina Babić, Sunday Stories: Dali smo priliku jedni drugima da budemo individue, a da u isto vrijeme budemo ujedinjeni kao bend

Nina Babić, Sunday Stories: Dali smo priliku jedni drugima da budemo individue, a da u isto vrijeme budemo ujedinjeni kao bend

Iz programa Abraševića ovaj mjesec izdvojili smo jedan izuzetno zanimljiv koncert. Riječ je o jazz sastavu koji se zove Sunday Stories, a koji će u Mostaru nastupiti 24. 6. u 21 sat. To je dobra prilika da odemo do Sarajeva i porazgovaramo sa Ninom Babić, vokalisticom ovog jazz benda.

Razgovarao: Husein Oručević, AbrašMEDIA

Evo, prvi put nastupate na sceni u Mostaru. Izabrali ste da to bude u Abraševiću, gdje ćete predstaviti svoj novi album. Možda, za početak ovog razgovora, Nina, da nam kažeš šta misliš o Mostaru, šta misliš o Abraševiću i da nam predstaviš kolege koje s tobom muziciraju u Sunday Stories.

Dobar dan, veliki podrav svima u Mostaru. Mi jako volimo nastupe u Mostaru, posebno kad se radi o ovom nastupu, jer je u pitanju veliki prostor i očekujemo da će se pojaviti veliki broj ljudi. Imaćemo čak i predgrupu. Moj bend je jednostavno sretan što dolazimo tu i zaista se radujemo. Što se tiče Sunday Stories, osnovani smo 2013. godine, tako da iza sebe već imamo i iskustva i rada, i truda, i želje, i volje, i strasti. Album je u potpunosti vjerodostojan našem nastupu. Mi smo do sada radili jazz standarde i blues standarde na naš neki funk pop način. Inicijalna ideja je bila da se pjesme sa jazz harmonijom približe široj masi i da svim ljudima bude dostupan, shvatljiv, pjevljiv, podoban za ples. Mislim da smo u neku ruku uspjeli s tim, već sa coverima, i onda smo se usudili snimiti album, zahvaljujući BHRT muzičkoj produkciji, koja je tražila da nas potpiše. U kojem drugom svijetu bi uspjeli snimiti album odjednom. Da li je to punk jazz, ili je to pop jazz? To je Sunday Stories, to je neki autentičan zvuk. Saša je svirao dosta dugo samostalno i ima jako mnogo pređenih kilometara što se tiče muzike. On je iskonski blues muzičar, blues rock. On je u principu čitav život slušao Pink Floyd i onda je to ostavilo, naravno, utjecaj na njega i nekako se prožima kroz način njegovog sviranja i način našeg aranžmana, jer je on najviše radio na aranžmanima. Ja sam njega upoznala i mi smo skupa osnovali Sunday Stories. Nekako je to kombinacija između mene, koja sam u potpunosti jazz vokal, i njega koji nije u potpunosti jazz gitarista. Ostali momci, Mustafa Kurtalić, koji nam je stijena benda. On je svirao od Bijelog dugmeta, do Tome Zdravkovića, Keme Montena… Sa tolikom strašću je uzeo Sunday Stories, što on kaže „ovo je potpun paket, ovo je nešto naše“. Onda imamo najmlađe članove Valentina Šeremeta i Zlatana Begića. Valentin je za saksofonom, a Zlaja je na bubnjevima. Zaista je to mnogo više od same muzike. Svi su svirali, a i ja sam imala puno iskustva u klasičnoj muzici, klaviru, međutim, kad smo se svi našli u tom jednom momentu, tom našem žanru, nekako smo dali priliku jedni drugima da svi budemo individue, a da u isto vrijeme budemo ujedinjeni kao jedan bend.

Moglo bi se reći da je ovo druga muzička posjeta, kada je riječ o Sunday Stories. Prije nekog vremena dolazili ste u Mostar i sudjelovali u projektu koji se naziva Jam with friends. Riječ je o projektu koji je realiziran u Pavarotti centru, kojeg je radila Mostarka Anja Rikalo. Ta pjesma, koja je snimljena uživo u Mostaru, kasnije se našla i na vašem novom albumu. Možda da nam kažete nešto o ovome projektu, koji vas je doveo u Mostar, ali i o tome kako ste snimili svoj prvi album, jer nije slučajno da vas je upravo BHRT pozvao da u njihovom studiju snimite cjelokupni album.

Meni je Mostar toliko blizak srcu, toliko mi je lijepo otići u Mostar i mimo muzike da jako često idem sa svojim prijateljima. Tako kada smo dobili neki pozitivni odgovor od Jam for friends na našu muziku ja sam bila presretna jer je riječ o Mostaru. Anja Rikalo je pokrenula projekat Jam for friends i pozvala nas je da budemo dio tog projekta. Mi smo snimili našu „Bajku“ u live verziji, toliko nam se dopao način na koji su oni pristupili projektu i toliko nam se dopao općenito projekt ujedinjavanja muzičara muzikom i ujedinjavanja ljudi muzikom, da smo mi odlučili da čak i na albumu, koji je kompletan s nekih osam pjesama, studijskih iz BHRT-a, a devetu pjesmu „Bajka“, koja je također snimljena na BHRT-u, nismo stavili na album, nego smo upravo stavili Jam for friends verziju. Mislim da to samo po sebi govori koliko smo zaista cijenili taj momenat kako je Mostar reagovao na nas i kako mi reagujemo na Mostar. Zaista, jedna lijepa poveznica između nas i vašeg grada. Mi smo pozvani od strane BHRT-a prethodno 2016. godine, naravno, sami smo to finansirali i išli snimati „Bajku“, zato što je „Bajka“ naš prvi singl. Mi smo htjeli da to bude onako par excellence, a što se tiče muzičkih studija u Bosni i Hercegovini, ja smatram da jedino BHRT i Pavarotti u Mostaru mogu zaista da iznesu taj neki zvuk i da daju podršku muzičarima, a posebno muzičarima koji žele i sviraju sve instrumente live, što smo mi htjeli, da nema nikakve digitalizacije, da nije ništa naštimano, što se kaže nakucano. Znate, bendovi obično snime par instrumenata, koliko moraju, u studiju, onda na primjer bubanj nakucaju digitalno, što za nas, prvenstveno jazz bend nije zaista bila opcija. Kada smo snimili „Bajku“, naravno, sve je to poprilično finansijski koštalo, međutim, BHRT je rekao da su oduševljeni nama i da žele da budemo dio njihovog tima. Mislim, to je produkcija koja stoji iza Bijelog dugmeta, Indeksa, Sinana Alimanovića, Damira Imamovića, jako velikih imena i kada su nam prišli i rekli kao ‘mi čujemo nešto u vama, mi smo vaši partneri, želimo da vas svuda poguramo, koliko god možemo’, mi smo ostali bez riječi i album je tako lako nastao. Sam proces snimanja albuma je trajao poprilično dugo, jedno šest mjeseci, upravo zato što smo perfekcionisti i bili smo stava da postoji mogućnost da se to nekome ne svidi, ali hajdemo uraditi da bude kvalitetno pa da niko ne može reći da ne valja. A sada hoće li se nekome svidjeti muzika ili neće, to je zaista individualno. Mi smo generalno jako zadovoljni i jako smo zahvalni BHRT muzičkoj produkciji i naravno nastavljamo raditi sa njima do daljnjeg.

Sarajevski Jazz festival je jedan od vrlo važnih muzičkih događaja kada je riječ o našem regionu, kada je riječ o Balkanu. Šta misliš o sarajevskom Jazz festivalu? Da li je taj festival na neki način pokrenuo neke mlade ljude da sviraju jazz, da im to bude muzički izraz? Koliko se, ustvari, mladih muzičara u Bosni i Hercegovini danas bavi jazzom, koliko ih svira jazz?

Što se tiče Sarajevo Jazz festivala Sunday Stories jako podržava kompletan taj projekat. Ja lično sam išla na jako mnogo koncerata, između ostalog i na Kurta Ellinga, koji je meni onako jedan od uzora. To je zapravo institucija u Bosni i Hercegovini i velika privilegija za naš grad. Nažalost, ne smatram da naša država zna iskoristiti to i profitirati od turizma, koji je potencijalno ostvariv od takvog festivala, kao i od svih drugih festivala koji se dešavaju u Bosni i Hercegovini. Sticajem okolnosti, s obzirom da se bavim ovim poslom, znam da ih ima mnogo, ali isto tako znam da nisu dovoljno svi reklamirani, čak i oni koji imaju veliki potencijal. Što se tiče jazz muzičara, mislim da je problem u državi u kojoj, na primjer, na radio stanicama, poslije rata, nemate muzičkog urednika, gdje voditelji bukvalno biraju koje će pjesme pustiti, a koje neće. Uglavnom puštaju svjetske hitove. Mislim da je to najveći problem. Mi i pričamo sa medijima jako mnogo i podržavamo medije, mediji nas podržavaju do krajnjih granica. Momenat u kojem će neko puštati naše pjesme na redovnoj bazi na radio stanicama, i koji bi nas mogao da probije više nego išta drugo, je jako rijedak momenat, koji sam doživjela od jako malo radio stanica. O TV stanicama da ne pričamo. Playliste uopće ne postoje. Postoji Jelen Music playlista i oni su samo online. Mislim da bi bilo puno više muzičara, koji bi se htjeli afirmisati autorskim djelima, svojom muzikom, ukoliko bi mogućnost za uspjeh bila veća. U Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, osim Sinana Alimanovića, koji je jedan gigant i od čovjeka i od muzičara, koji radi zaista autorska djela, ja nisam do sada prepoznala nekoga da je radio jazz stvari, posebno sa tekstom, onako autorski, da ih vozi odavde, da i mi njegujemo tu kulturu. A smatram da ne samo jazza, da svakog žanra treba biti što više, da se općenito kultura naše države treba njegovati.

Intervju možete poslušati na AbrašRadiju.