Prošle sedmice sam se slikala zajedno sa svojim učenicima u razredu. Pomislila sam da se bliži kraj školske godine, a nemamo niti jednu zajedničku fotografiju.
Piše: Amela Stovrag, AbrašMEDIA
Sutradan sam izradila slike, svakom učeniku po jednu kao poklon od mene, obzirom da me jedna koštala cijelih 0.40 pf. Dva dana kasnije, posjetila me majka jednog od učenika. Presretna. Kaže, “moj sin nema niti jednu sliku iz škole. Nemamo aparat da ga uslikamo”.
Tuga me obuzela. Odgovaram da ćemo se slikati još. Ovo je tek početak. Uporna bješe da mi ostavi nešto para. Kaže makar za kafu. Branila sam se da ne želim. Da je to sitnica, moj dar njima. Bila je mudrija. Pobijedila me. Ostavila mi je 2KM i 3 jabuke kod sekretarice.
U pitanju je porodica koja nigdje nije zaposlena. Žive od zemljoradnje i imaju dvije krave. Ja nju beskrajno obradovala, a ona mene beskrajno rastužila kad mi je to sekretarica predala.
Gutala sam knedle i borila se da ne zaplačem. Neko od nas velike stvari podrazumijeva, a neko ipak do sitnica drži poput svetinja. Ko ne vidi na orahu, neće ni na tovaru.
Uvjerih se i u to.
Mama, bila si opet u pravu. Hvala ti.