Home » AbrašMEDIA » Ples leptira
foto: www.abrasmedia.info

Ples leptira

Kada vam se baš sve učini besmislenim i kada pomislite da je svaki atom vašeg života okrenut protiv vas, pokupite osnovne stvari u ruksak i krenite što dalje od grada. Da ste na dobrom putu znat ćete kada iza vas ostanu stambene zgrade i javne ustanove, kada kuće počnu izgledati jednostavnije i kada se prepolovi broj auta koji prolaze pokraj vas. Na tom putu svi zvukovi dolaze i odlaze na talasima vjetra, a leptiri razigrano plešu svoj ples oko vašeg tijela.

Piše: Jasmina Topčagić, AbrašMEDIA

Prešla sam dobar dio puta i grad je sada ostao daleko iza mene.

Čujem vesele glasove u blizini. Preko puta na livadi je grupica ljudi, svih uzrasta i oba spola. Kupe sijeno, šale se međusobno i smiju. Vjetar raznosi smijeh širinom prostranstva oko njih.

Sjetila sam se našeg djetinjstva. Ljeti smo skoro po cijeli dan provodili vani, na dvorištu, u voćnjaku, na livadi. Bezbroj ideja kako provesti dan, ili samo ljenčariti na čistom zraku, na suncu, među biljkama. Jeli smo voće iz dvorišta i ulazili u kuću samo kada je to zaista bilo potrebno. Ta jednostavnost života u tim godinama se toliko podrazumijevala, tada nisam ni pomišljala da bi se nešto od toga moglo drastično promijeniti, a kamoli nestati u potpunosti. Naravno, mi smo tada htjeli i druge stvari i to što smo imali često se činilo dosadnim.

Pedalam dalje.

Sve domaće životinje iz okolnih dvorišta hodaju slobodno po putu. Krava pase travu, zvuk zvonceta na njenom vratu se stapa s vjetrom. Maleni pas je legao ispred nje, znatiželjno je posmatra. Na zvuk auta pas odlazi u polje. Vidim samo repić kako maše iz trave.

Skoro pa nestvarno djeluje taj osjećaj povezanosti koji osjećam u prirodi. Sve je tako široko, skoro nepregledno, a opet tako savršeno usklađeno. Kao da svaki kamen, cvijet i drvo dišu zajedno. Taj osjećaj ne očekujete, jednostavno vas obuzme nemjerljiva količina mira i spokoja. Hiljadu zvukova je oko vas, ali nema buke. Svaki taj zvuk izlazi iz tišine i ponovo joj se vraća. I ja konačno dišem.

Toliko smo se udaljili svi. Roditelji, djeca, sestre, prijatelji. Ponekad mi se čini kao da nemamo više šta lijepo i bezbrižno ispričati jedni drugima. I zato sve manje pričamo. Konstantno se pokušavamo uklopiti u sistem koji nas ubija svaki dan sve više. Radimo puno, ali uvijek za nedovoljne plate. I onda se čini kao da i ne radiš i kao da zapravo ti još uvijek nisi nešto napravio od života, prema standardima koje su nam nametnuli. Stalno se brinemo, većinu vremena provodimo razmišljajući o manjkavoj prošlosti ili o tegobnoj budućnosti. Na hiljade sadašnjih trenutaka prolaze pored nas. I kada uhvatimo trenutke koncentracije i spremnosti trošimo to na posao i obaveze koje moramo ispuniti. Onda i nije teško da neko ili nešto ima kontrolu nad našim životima, zar ne? Mi zapravo većinu vremena nismo prisutni.*

Idem dalje prema šumi.

Zrak postaje svježiji, i vlažnost se povećava. I opet taj savršeni sklad, samo sada po vertikalnoj liniji, od zemlje i mahovine do listova na najvišim granama. Ovdje ću se odmoriti. Hodam bosa po mahovini, zrake sunca se probijaju kroz grane stabala. Opčinjena sam veličinom tog divovskog organizma. Opet tišina. Ja dišem zajedno sa šumom.

I taj dan kada se vratite kući, u grad, osjećaj spokoja trajat će još neko vrijeme. Možda do sljedećeg jutra. Tu večer jesti ćete hranu s posebnim užitkom, da povratite snagu, osjećat ćete i najmanji djelić vašeg tijela i prepustit ćete se svakom trenutku tog odmora. Praznina u mislima. Prošlost više nema značaja, a budućnost se čini nevažna naspram sadašnjeg trenutka.

Vidimo se na putu gdje leptiri razigrano plešu svoj ples i gdje zvukovi nastaju i nestaju u tišini.

* Eckhart Tolle. Stilness speaks. New world Library: Novato, California; 2003.

(Jasmina Topčagić/AbrašMEDIA)