Radnici i radnice Fortune: Ni palice ni šutnja neće slomiti naš otpor

Radnici i radnice Fortune uputili su danas otvoreno pismo Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, Instituciji Ombudsmana za ljudska prava BiH, Vijeću ministara BiH, ministru sigurnosti BiH, Parlamentu Federacije BiH, Vladi Federacije BiH, ministru unutrašnjih poslova Federacije BiH, Skupštini Tuzlanskog kantona, Vladi TK, ministru unutrašnjih poslova TK, Uredu visokog predstavnika u BiH, Uredu Vijeća Evrope u BiH, Delegaciji Evropske unije u BiH, Misiji OSCE-a u BiH, nevladinim i međunarodnim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

“Već ko zna koji put, samo u ovoj godini, gledamo kako sila u službi zakona tuče obespravljene ljude koji se drznu poremetiti račun pljačkaškoj eliti. Sada su to radnice gračaničke Fortune – već danima, pod šatorima, pred tvornicom u kojoj su provele čitav radni vijek, a koja je privatizacijom uništena.

Safet Pjanić, bivši direktor Fabrike obuće Fortuna, trenutno se nalazi u pritvoru zbog brojnih krivičnih djela kojima je fabrici načinio višemilionsku štetu. Osnovao je parazitska preduzeća preko kojih je preuzeo poslove Fortune i prigrabio njene materijalne resurse. Sebi i svojoj kriminalnoj grupi pribavio je astronomsku finansijsku korist, a fabrici samo dugove. Najgore su prošli radnici i radnice – dok se direktor sa svojom klikom bogatio, oni su primali 250 maraka mjesečno za svoj rad. Već 19 godina radnicima nije uplaćen staž. Sredstva za rad su im oduzeta, ne mogu ostvariti penziju, ne mogu se liječiti i ne mogu, nakon decenija teškog rada, živjeti bez poniženja.

Fortuna je već mjesecima u stečaju dok parazitska preduzeća nastavljaju rad. Tokom stečaja nezakonito eksploatisanje resursa Fortune za račun ta tri preduzeća se nastavilo, a dugovi radnicima nikad nisu izmireni. Zato su radnice ove jeseni blokirale pogone i zahtijevaju da se u Fortuni hitno pokrene proizvodnja, ljudi vrate na posao u matičnoj fabrici, staž uveže a stečajni upravnik smijeni. Radnice neće pristati na rasprodaju u bescjenje dobara koje su one svojim radom sticale, dok se nekolicina moćnika bogatila prisvajajući plodove rada radnog kolektiva Fortune.

Država je na njihove sasvim opravdane zahtjeve odgovorila po oprobanom receptu. Obračunava se sa njima kao što se obračunala sa radnicama tuzlanske Aide; kao što se obračunala sa radnicama Borca kojima je zabranjeno da podignu šatore pred zgradom vlade FBiH, pa su bile primorane stajati na snijegu i kiši da bi dobile ono što im pripada; kao što se obračunala sa hrabrim čuvarkama i čuvarima vode iz Kruščice koji su ustali u odbranu svoje-naše rijeke. Država ih dočekuje silom i udarcima, kako bi odbranila isključivo privatni interes osiguran kriminalnim malverzacijama.

To nam govori da nisu privatizirane samo naše tvornice, naše šume i rijeke, naše ulice i parkovi, već da je privatizirana i sama država. Policijsko nasrtanje na radnice Fortune jasno ukazuje na to da životi i rad običnih ljudi – rad koji je pokretačka sila čitavog društva – ne vrijede ništa u odnosu na privatnu, nezakonito stečenu svojinu parazitskih kapitalista. Pljačkašima i uništavačima društvenog dobra sva zaštita i sva prava; radnicama i radnicima – udarci i tužbe.

Šta smo dakle od naše ‘demokratizacije’ dobili, nakon silnih novaca uloženih u kojekakve projekte zaštite ljudskih prava, inih zakona, strategija i akcionih planova za ravnopravnost i jednakost žena?

Dobili smo pravo da nam privatizuju svu našu društvenu imovinu, a da pravo kapitaliste nad tom otetom imovinom postane svetinja pred kojom su sva naša prava – beznačajna.

Dobili smo i novu vrstu rodne ravnopravnosti koju najbolje praktikuje policija: kad tuku u odbranu interesa kapitaliste, policijske palice ne razlikuju radnicu od radnika – tuku jednako sve one koji se bore za naše rijeke, naše tvornice, naša javna dobra.

Tokom ovog mjeseca počinje obilježavanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i vrijedi se podsjetiti šta je to nasilje.

Nasilje je kada nekakav investitor ili privatnik otuđi plodove vašeg višedecenijskog rada; kada vam 19 godina ne uplate radni staž; kada radite za 250 maraka, često na crno, bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja; kada vam zagade rijeke, zemlju i zrak, da bi se obogatili; kada vam lome rebra zato što pokušavate odbraniti ono što ste svojim rukama pošteno izgradili; kada vam ukradu prošlost i otmu budućnost.

I svo to nasilje se prije svega i svih vrši nad – ženama.

Zato tražimo da se hitno pokrene istraga svih slučajeva policijske brutalnosti nad golorukim ljudima koji brane opšte dobro ili svoja radna i druga prava. Sloboda okupljanja je jedno od naših temeljnih prava. Zahtijevamo da se svima nama osigura uživanje tog prava bez nasilja i intervencije policije.

Potrebno je momentalno, jasno i bezuvjetno stati na stranu svih onih koji hrabro pokazuju da naš rad, naše tvornice, naša dobra ne smiju i neće biti plijen mafijaške elite.

Šta nije potrebno?

Radnicama Fortune, Aide, Dite, Borca nisu potrebni nikakvi programi samoosnaženja i podizanja svijesti. Jer snažnijih i svjesnijih od njih nema.”

(AbrašMEDIA)