Home » AbrašMEDIA » Slavo Kukić: Iako u Evropi zabranjen, Thompson je ovdje dočekan širom otvorenih vrata
Foto: kliker.info

Slavo Kukić: Iako u Evropi zabranjen, Thompson je ovdje dočekan širom otvorenih vrata

U društvu smo sa profesorom Slavom Kukićem, čovjekom koji ozbiljno i analitički pristupa i društvenoj i političkoj sceni Bosne i Hercegovine.

Razgovarao: Husein Oručević

Cijelo vrijeme u Mostaru, ali ne samo u Mostaru, u cijeloj Bosni i Hercegovini izazivaju se vještački, simbolički nemiri, u kojima, naravno, poene kupe etnonacionalisti, kako biste ih vi nazvali. Slijedi nam jedan događaj u Mostaru za koji svi smatraju da je događaj koji bi mogao imati katastrofalne posljedice za ovaj grad. Radi se o velikom koncertu, koji treba da se desi tokom ovoga mjeseca na stadionu pod Bijelim Brijegom, u znak podrške haškim „uznicima“, u Mostaru. Kakvo je vaše viđenje, šta se time želi reći?

Naravno, ja spadam među one koji nisu skloni promatrati taj događaj izolirano. On je samo jedna sličica u ukupnom bosanskohercegovačkom koloritu. Ako gledate, recimo, zadnjih godinu i pol dana, ili zadnjih godinu dana, što se događalo u Bosni i Hercegovini, vidjećete da je takvih sličica koliko vam bogu drago. Ja ću samo u neke uprijeti prstom, da tako kažem, radi javnosti. Primjera radi, negdje u ovo doba prošle godine, na Palama je otvoren studentski dom koji je dobio ime po čovjeku koji je, doduše, u prvostupanjskoj presudi, osuđen za genocid u Srebrenici. I sad, umjesto da se mladi ljudi, pa i na toj simboličkoj ravni, hrane idejom kozmopolitizma, njih se pokušava zatrovati, pretvoriti ih u ratnike. Ili, recimo, osnovna škola u jednom sarajevskom naselju koja dobije ime po jednom od zaljubljenika u Adolfa Hitlera, pri tome u obrazloženju zašto se daje baš njegovo ime, kaže se da je to jedan od najuglednijih bošnjačkih intelektualaca prve polovice 20. stoljeća, pisac, znastvenik i tako dalje… i svatko ignorira činjenicu da je on bio to što je bio. Naravno, u tom kontekstu treba gledati i ovo što se događa u Mostaru. Najmanje je važan Thompson. O njemu je, uostalom, Evropa rekla sve, činjenicom da mu ne dopušta nastupati na svom prostoru. Ne samo Evropa, njemu se otkažu koncerti i po Hrvatskoj, kao što je, recimo bio otkazan u Puli, ali u zadne vrijeme, mora se priznati, da ga se na izvjestan način i rehabilitira kod zapadnih susjeda. Predsjednica Hrvatske pjeva sa njim. Njegove pjesme pjevuši premijer Hrvatske i tako dalje… Ovdje je, očito, dočekan širom otvorenih vrata. I ne samo dočekan širom otvorenih vrata, nego se ljudima koji o tome imaju drugačije mišljenje, kao što sam ja, prišivaju kojekakve etikete. Jutros sam pročitao da sam ja u službi velikomuslimanske, bošnjačke politike, čovjek koji se prodao za sitnu lovu i tako dalje, što je jedna glupost. Hoću reći, najmanje je važan on. Važan je iz moje sociološke pozicije taj društveni, socijalni milje, u kojem takve vrijednosti prolaze kao vrhovne društvene vrijednosti. Po mom sudu, dakle, i slučaj Thompson i masa drugih slučajeva u Bosni i Hercegovini po sebi svjedoče kako smo mi sve manje u 21. stoljeću, a sve više smo u prvoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća. I to je ono što nije dobro, što će ispostaviti račun građanima Bosne i Hercegovine, ispostavlja i danas, uostalom. Mlad i obrazovan svijet sve je skloniji pakiranju kofera i odlasku na druge svjetske ili evropske meridijane, i to odlasku u jednom smjeru.

Profesore Kukiću, ko je odgovoran za ovo što se dešava u Mostaru? Ko stoji iza svega ovoga? Nama se često govori da je to neka nevladina organizacija koja ima naziv „Hrvatsko srce nade“. Ko su uopće ti ljudi? Iza njih stoji, također, Hrvatski narodni sabor, međutim, niko od njih ni jednoga trenutka ne želi postaviti odgovornu osobu kada je riječ o onima koji su organizatori svega toga. Zašto se skrivaju?

Zato što imaju iskustvo Milorada Dodika. Na kraju će vas državno tužiteljstvo prozvati za ono što ste činili, u slučaju ovakvih ili onakvih posljedica. Sve to može proći bez bilo čega, ali naprosto činjenica da se ima iskustvo da državno tužiteljstvo prozove i pozove, vjerojatno je opredijelila one koji iza svega toga stoje da isture nekakvu nevidljivu organizaciju, iza koje nema živih ljudi. Ja mislim, međutim, da je važno reći još jednu stvar. Naravno, pri tome ne želim reći jesu li šestorica Hrvata koji su Hagu krivi, nisu li krivi. Sud je mjesto gdje će se to dokazati. Ne treba žuriti niti sa osudama tih ljudi, ima vremena. Jer se može doći u poziciju kao, recimo, kod generala Gotovine, da se čovjeka oslobodi i onda, bože moj… Ja ne spadam među neozbiljne ljude, ali sam sasvim siguran da se ovom vrstom pritisaka, da tako kažem, na Haški tribunal, čini tim ljudima medvjeđa usluga, uopće im se ne pomaže, s jedne strane. S druge strane, ja mislim da istinska namjera stvarnog organizatora i nije pomoć toj šestorici Hrvata u Hagu, nego talasanje, političko talasanje ovdje, koje će produžavati vijek njihova trajanja, ili, eventualno, tjerati vodu na mlin njihove koncepcije, koju sve direktnije, sve izravnije guraju u javni prostor.

Pomenuli ste da se rehabilitiraju određeni ljudi, određene ličnosti koje se direktno povezuju sa fašizmom iz Drugog svjetskog rata ili nešto ranije. Šta je to danas tačno fašizam u Bosni i Hercegovini? Da li se protiv tog fašizma borimo antifašizmom i kakav je antifašizam? Mislim da, s te vaše sociološke strane, bi bilo jako dobro da objasnite kako izgleda fašizam, a kako antifašizam u Bosni i Hercegovini.

Dakle, prije koji dan sam na jednom portalu pročitao komentar na jedan moj tekst, u kojem me mlađi čovjek, koji očito pripada bošnjačkim etnopolitičkim krugovima, budući da sam kritizirao pojave koje se vežu za vrh SDA-ove politike, podučava kako zapravo ja nisam raščistio sa tim šta je zapravo fašizam. Naravno da se na pitanje fašizma danas ne može gledati iz perspektive prve polovice 20. stoljeća, druga su vremena, ali je sasvim izvjesno da postoje signali po kojima se on može prepoznavati. Svaka etnonacionalistička filozofija koja je utemeljena na etnodovoljnosti i mržnji prema drugom i drugačijem, po sebi je fašisoidna, ma o kakvoj formi manifestacije te fašisoidnosti se radilo. Ona u sebi sadrži mržnju prema drugom. Mržnju, netoleranciju, netrpeljivost. Između toga i onoga što je u odnosu na Židove radio Hitler i njegova politička filozofija, ja ne vidim nikakvu razliku. Uostalom, rat u Bosni i Hercegovini je bio forma te manifestacije mržnje. Sada, pitanje je, naravno, kako se tome oduprijeti? To pitanje se veže za ovu sličicu, o kojoj sam ja vrlo često govorio, vezano za izbore 2018. i sad ću je ponoviti. Ja osobno mislim da se antifašizam ovdje mora manifestirati u traženju najmanjeg zajedničkog imenitelja svega bosanskohercegovačkog, što ne ragira pozitivno na te etnonacionalističke filozofije, što tim interesima iracionalnih kolektiviteta pretpostavlja čovjeka i njegovo pravo na život, bez obzira je li to u svjetonazorskom smislu malo lijevo, malo desno ili između njih. Kad bi se to dogodilo, kad bi Bosna i Hercegovina našla snage da okupi sve građansko, onda bi se zapravo snaga tog svega građanskog manifestirala, po mom sudu, u vrlo efikasnoj formi otpora prema etnonacionalizmu, etnošovinizmu. Ja na taj način gledam na to građansko okupljanje, kao antifašističko okupljanje.

U Europi, također, u pojedinim državama pojavljuju se vrlo jasne naznake i pobjede nacionalističkih političkih partija, neke od njih imaju većinu u parlamentima, neki od lidera tih partija pokušavaju realizirati nanovo projekte neoautoritativnih sistema. Nije imuna Europa i Europska unija od takvih oblika političkog organiziranja. Da li takva Europska unija, sa dopuštanjem takvih vrijednosti o kojim govorimo, jeste i dalje određena perspektiva Zapadnom Balkanu, ali i Bosni i Hercegovini?

Ja mislim da da. Zašto mislim? Zato što mi nemamo baš previše izbora. Ili ćemo postati dio te ujedinjene Evrope, ili smo pred budućnosti koja je puno sumornija. Prema tome, u opredjeljivanju ili/ili ja sam svakako za Evropu, iako je Evropa, slažem se, jedan konglomerat, unikatan na ovoj planeti. Jedan konglomerat različitosti, etničkih, kulturoloških, konfesionalnih, te drugih identitetskih različitosti, koje s vremena na vrijeme izbijaju na površinu. Ja, međutim, mislim da ni ona nema puno izbora pred sobom, budući da konce u rukama u suvremenom svijetu sve manje drže političari, a sve više ih preuzima krupni kapital i skriveni centri moći, prije svega ekonomske pa onda i političke. Tim skrivenim centrima moći, prije svega ekonomske, mislim na krupni kapital, ne ide nikako, da tako kažem, u glavu, da će jedan proces objedinjavanja koji im osigurava puno veće tržište od onog koje su imali, sada prekinuti i ponovo se vratiti u parcelizirane prostore koji će im radikalno smanjivati profit, a kamoli im omogućiti snove o ekstraprofitu. Ako gledate Bosnu i Hercegovinu, to sam ovih dana ponavljao u nekoliko navrata, kada slušate svaki dan na medijima o reformskoj agendi, isprekidaše se o tome kako je ona slamka spasa za koju se mi moramo uhvatiti. Onaj ko išta detaljnije zna, zna između ostalog da je reformska agenda nalog krupnog međunarodnog kapitala, kojem u pozadini i nije uopće specijalni interes, niti velika ljubav za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane, nego ambicija da se uspostavi kontrola nad bosanskohercegovačkim resursima koji donose profit, a nad kojima kontrola još nije uspostavljena. Naravno, to samo po sebi neće biti dovoljno, njima treba politička stabilnost, jer bez nje nema niti oplođavanja kapitala, biće bježanja radne snage i tako dalje… Prema tome, posrijedi je vlastiti interes. Kad to kažem, to ne znači da sam sada po defaultu protiv Evrope. Ja mislim da je ta činjenica dobra, jer može amortizirati i neke nacionalističke, etnonacionalističke strasti koje danas imamo ovdje.

Je li Bosna i Hercegovina išta od toga što ste pomenuli može iskoristiti i kakav politički princip možemo odabrati da bismo imali stabilnost i da bismo ušli u krug Evropske unije?

Ja mislim da glavno pitanje nije na nama, jer bosanskohercgovačkim etnonacionalistima nije istinski interes Evropska unija. Njima je istinski interes status quo, jer jedino u stanju status quoa oni mogu provoditi svoju ideološku matricu, a u stanju status quoa su sigurni što se tiče pravne države. Ja osobno mislim da bi to morao biti interes Evropske unije. Iz pozicije Evropske unije ja bih učinio sve da sve prostore bivše Jugoslavije apsorbiram, pa ih onda iznutra, da tako kažem, kultivira, da u njima amortizira te unutarnje naboje koji danas postoje. A oni će sami od sebe padati, jer će se naći u istoj državi i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, i zapravo to pitanje identitetskog, velikodržavnog, postaće irelevantno. Ljudi će se koncentrirati na ekonomska pitanja života.