Home » Društvo » Analiza i kritika » Sve za republiku

Sve za republiku

Caandidatura d’Unitat Popular (CUP) politička je stranka ljevice koja u regionalnom parlamentu španjolske pokrajine Katalonije ima deset zastupnika. Najradikalnija je to secesionistička stranka u tamošnjoj mainstream politici čak i po standardima prevladavajuće ulijevo nagnute katalonske političke scene.

Piše: Tena Erceg, Novosti 

Jer osim što se zalaže za (eko)socijalizam, ukidanje patrijarhata i punu neovisnost Katalonije, CUP je i jedina stranka u čijem programu otvoreno piše da su im jedan od ciljeva ‘katalonske zemlje’, svojevrsna Velika Katalonija, jer se taj izraz odnosi na sva područja na kojima se govori neka varijanta katalonskog jezika. Na mapi koja je u službenim brošurama stranke, ‘los Països Catalans’ obuhvaćaju naime i Valenciju, Balearsko otočje i najistočniji uski pojas pokrajine Aragon, dok – barem zasad – teritorijalne pretenzije CUP-a ne zadiru u dijelove Francuske, Sardinije i Andorre, u kojima također žive govornici katalonskog. Ekspanzionistička agenda CUP-a nije naširoko popularna ni u Valenciji, pa je glasnogovornica stranke Anna Gabriel na tamošnjem sveučilištu počašćena grafitom kojim se zazivalo njezino ubojstvo.

CUP je također i antisistemska stranka, jer osim što se zalaže za potpunu promjenu društveno-ekonomsko sustava iz kapitalizma u socijalizam, kao i za izlazak Katalonije iz NATO saveza i Evropske unije, organizirana je horizontalno i decentralizirano, bez hijerarhijske strukture tradicionalnih političkih stranaka i na temeljima municipalizma, ideje koja se bazira na uvjerenju da se najbolja razina direktne komunikacije i demokracije postiže na nižim razinama upravljanja.

Zato je pomalo neobično kada takva antisistemska i po zapadnim kriterijima prilično revolucionarno nastrojena gomilica mahom mladih aktivista dospije u bastion prezrene predstavničke demokracije, pa tamo okupira pet soba za deset zastupnika svoga parlamentarnog kluba.

Kabineti CUP-ovih zastupnika, jednostavno namještene prostorije od kojih 15 kvadrata smještene su u krilu s direktnim izlazom u ograđeni vrt. Iz jednog od kabineta kroz otvorena vrata s velikog plakata gleda Ernesto Che Guevara. Mi se nalazimo s Albertom Botranom, 33-godišnjim povjesničarom i politologom, prilično smirenim CUP-ovim zastupnikom iz kojeg gotovo da kliještima treba čupati da izusti nešto što bi se moglo smatrati ‘radikalnim’.

Botran priča o povijesti CUP-a, koji je u svojim počecima 1970-ih godina, dakle u vrijeme Francove diktature, još bio ‘revolucionarni, ekstremno lijevi komunistički pokret’. Za razliku od Republikanske ljevice, stožerne stranke katalonske ljevice koja se počela zalagati za neovisnost Katalonije tek krajem 1980-ih, pokret iz kojeg je izrastao CUP od početka je bio secesionistički. Sredinom 2000-ih, kaže Botran, nakon pristupanja većeg broja mladih započeo je uzlet stranke.

– U posljednjih deset godina dogodila su se tri bitna fenomena koja su doprinijela rastu CUP-a: ekonomska kriza, koja je razotkrila da postojeći ekonomski sustav radi isključivo u korist bogatih klasa, pokret za neovisnost koji se zahuktao 2010., nakon što je španjolski Ustavni sud sabotirao reformu katalonskog Statuta o autonomiji, te protestni pokret 15M (Indignados) koji je pokazao da je moguće i potrebno razvijati drugačije alate za bavljenje politikom – kaže.

CUP je prvi put osvojio vijećnička mjesta na lokalnim izborima 2003. godine – četiri vijećnika u tri grada. Devet godina kasnije ušli su i u katalonski parlament s tri zastupnika, a na regionalnim izborima 2015. osvojili su 7,12 posto (336.000 glasova), što im je priskrbilo deset parlamentarnih fotelja.

U tih desetak godina doživjeli su rast koji bi se mogao nazvati strelovitim, jer 2013. vijećnike su imali već u 109 lokalnih tijela, a 2016. u njih 154. Danas imaju ukupno 385 općinskih vijećnika, od čega troje u Barceloni, te 19 gradonačelnika. U Bergi, gradiću s 15.000 stanovnika, vlast su osvojili sami, dok su u Badaloni, trećem najmnogoljudnijem gradu u Kataloniji, sa 250.000 stanovnika, na izborima pobijedili u koaliciji s drugim lijevim strankama. CUP danas ima oko 2500 članova i isto toliko ‘suradnika’ odnosno simpatizera, pri čemu su kriteriji za članstvo pomalo strogi.

– CUP je istovremeno i pokret i stranka pa je uvjet za formalno članstvo da osoba bude aktivno uključena u rad lokalne organizacije, što znači da se ne može biti član samo na papiru, a o tome tko je dovoljno aktivan da može postati član odlučuju ta ista lokalna tijela – objašnjava Botran.

Budući da stranka funkcionira na principu direktne demokracije, jedina formalna tijela su Nacionalni sekretarijat sa 15 članova, koji smiju odraditi dva četverogodišnja mandata, i klub parlamentarnih zastupnika, gdje su mandat ograničili na jedan četverogodišnji. Botranova plaća iznosi 4000 eura, od čega on sam dobije 1800 eura, a ostatak ide stranci za projekte i aktivnosti. S obzirom na to da u CUP-u ima ‘i onih koji se identificiraju s revolucionarnom komunističkom tradicijom i onih kojima je bliži anarhizam, konstantno diskutiramo o organizacijskom ustroju stranke, pri čemu zasad više priteže struja koja podržava direktnodemokratski sistem’. Zbog povećanog broja parlamentarnih zastupnika sada imaju i povećane prihode pa se trenutno raspravlja i o tome trebaju li članovi Nacionalnog sekretarijata i dalje volontirati ili biti plaćeni.

– Dio članstva principijelno se protivi profesionalizaciji političkog djelovanja kakvo je prisutno u drugim strankama, ali ja smatram da je to kontradiktorno. Ako mi u parlamentu imamo plaće, trebali bi i članovi sekretarijata, jer u protivnom neće moći pratiti pojačani ritam stranačkog rada uz svoje redovne poslove, obitelji i druge obaveze – kaže Botran.

Nakon regionalnih izbora 2015. CUP je odlučio sa svojih deset zastupnika pružiti vladi katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta kritičnu podršku, nužnu za opstanak njegove separatističke agende. Štoviše, Puigdemont je početkom 2016. postao katalonski predsjednik samo zato što je CUP odbio podržati drugi mandat njegovog prethodnika.

– Za nas je odluka da podržimo liberalnu vladu bila prilično teška, jer je ta vlada istovremeno provodila ekonomske i socijalne politike kojima se duboko protivimo – priznaje Botran.

– Provodila se policijska represija nad društvenim pokretima, praznili skvotovi. Protivimo se i upravo započetoj izgradnji megalomanskog kazino-projekta EuroVegas u Tarragoni, koji će generirati samo isključivo slabo plaćene, niskokvalificirane poslove i uništiti okoliš – objašnjava Botran područja interesa svoje stranke.

Ona se prošlog ljeta intenzivno bavila i problematiziranjem turističke industrije i posljedicama njezinog nekontroliranog rasta poput gentrifikacije, eksplozivnog rasta cijena stanovanja, dominacije slabo plaćenih poslova i privatizacije javnih prostora. U tome im je pomogla i s njima labavo povezana omladinska organizacija Aran, koja je u Barceloni organizirala nekoliko akcija, uključujući i fizički napad na turistički autobus.

Ipak, CUP-ovci su svoju poziciju jezičca na vagi obilato iskoristili za forsiranje tvrde linije u odnosu na neovisnost Katalonije. Španjolski premijer Mariano Rajoy uoči referenduma otvoreno je katalonsku vladu optuživao da joj politiku kroje ‘radikali i ekstremisti’, misleći pritom na dvije nevladine organizacije – Omnium Cultural i Assemblea Nacional Catalana, i CUP. Nakon referenduma, kada se čekalo obraćanje Puigdemonta javnosti, njegov govor odgođen je za više od sat vremena upravo zato što je taj najmanji koalicijski partner inzistirao da predsjednik istog trenutka proglasi neovisnost, pa se nakratko zatresla vladajuća koalicija Junts Pel Sí.

U otvorenom pismu koje su objavili nakon referenduma napisali su da je ‘proglašenje republike jedini način da Katalonija bude priznata kao politički subjekt u kontekstu međunarodne medijacije’, koja se, međutim, nikada nije dogodila. ‘Ako središnja vlada namjerava aktivirati članak 155 ustava, neka to učini nakon što republika bude proglašena. Svaka druga reakcija bila bi prihvaćanje njihovih prijetnji, prezira i represije’, napisali su tada, pa po mnogima na ljevici takvim ishitrenim i u stvarnosti neutemeljenim forsiranjem upropastili pokret za neovisnost koji je neslavno skončao u tjeskobnom antiklimaksu.

Botran, međutim, kaže da su pravi pritisci na Puigdemonta dolazili od strane članova međunarodne političke i poslovne zajednice koji su katalonskoj vladi ‘slali neformalne prijetnje da će biti masovnih hapšenja i prolijevanja krvi, koji su vodili psihološki rat protiv pokreta za neovisnost’.

Iz vizure CUP-a, transformacija Katalonije u ‘politički subjekt’ bila je jedini način na koji je moguće suprotstaviti se ‘mentalnom sklopu španjolske države koji jezik sile razumije kao jedini način vođenja politike’. Smatrali su također i da će proglašenje republike međunarodnu zajednicu potaknuti da problemu Katalonije više ne pristupa kao unutrašnjem pitanju Španjolske, no i ta se procjena pokazala promašenom s obzirom na to da se kompletna evropska politička elita postrojila iza Rajoya i njegovog represivnog mahnitanja.

– Za vladajući Partido Popular kultura pregovaranja ne postoji jer oni imaju isti način razmišljanja kao i njihovi prethodnici, koji su bili fašisti. PP su osnovali vodeći ljudi diktature, utemeljitelj stranke bio je ministar u Francovoj vladi Manuel Fraga, a većina sadašnjih članova te stranke su sinovi ili unuci frankističkih vođa. Isti taj kontinuitet prisutan je i u policiji i pravosuđu – objašnjava Botran, koji smatra da ‘politička kultura ljevice u Kataloniji može iznjedriti za početak progresivnu, a jednog dana i katalonsku socijalističku republiku’. No za to, kaže, trebat će vremena, ‘kako bi se stvorila široka baza iz koje će se takvo društvo graditi odozdo’.

Prema recentnim anketama, međutim, na izvanrednim izborima koji će se održati u prosincu CUP bi mogao izgubiti između dva i četiri mjesta u parlamentu. To bi moglo značiti da ovu stranku ljevice nakon više od deset godina kontinuiranog rasta iščekuje faza preispitivanja, s pokretom za neovisnost kao središnjim pitanjem na kojem su mnogi u Kataloniji slomili zube.