Home » AbrašMEDIA » Trešerijat: Specijalna operacija „Šetnja-smetnja“

Trešerijat: Specijalna operacija „Šetnja-smetnja“

Policijske patrole stajale su ispod nacionalnih zastava na svim važnijim raskrsnicama, cijelom dužinom puta, od glavnog Grada do Pljačkaša. Kolona crnih Audija, sa upaljenim rotacijama, jureći ih je ostavljala za sobom u prašini.

Mještani Pljačkaša, kojima je ovaj prizor predstavljao svakodnevicu, nisu se mnogo uzbuđivali. Vozači su se sklanjali u stranu, tu i tamo bi neki od pješaka stao, i u stavu mirno sačekao prolazak kolone.

Vitlajući žuto-crvenim znakom „Stop policija“, samo je ruka, kroz spušteno zatamnjeno staklo Audija, odlučno davala znak svima da se sklone s puta.  Po prolasku crne kolone kroz crveno svjetlo na semaforu, život u Pljačkašima odmah se nastavljao svojim normalnim tokom.

„Oni nisu normalni. To je neprijateljska rabota, strana agentura, peta kolona!“, grmio je na zadnjem sjedištu Grajko Kasić. Ja ti godinama govorim kažnjavaj bicikliste, globi Zgradoljube! Tjeraj da nose kacige pa da od stida neće na biciklo, Zgradoljube. Ne daj da se šetaju, skupljaju i sjede po livadama. Zatvaraj prodavnice ranije, Zgradoljube! Nema tu popuštanja, nema piškiću-kakiću. Oni ugrožavaju cjelokupnu ekonomiju Razvojne Snage. Od čega da žive rafinerije i naftna industrija? Od čega Autoprevoz, pa Zastava u Kragujevcu, u Matici? Godinama govorim razmišljaj strateški, budžet puni viteški! E, moj Zgradoljube. To se koti k’o bubašvabe. Čim malo popustiš, sirotinja, što za auta nije znala zaradit’,  razmili se Gradom, pa sjede po livadama, klupama. Hoće bagra u šetnju, hoće u šumu! Otić’e nam trgovina i ugostiteljstvo u kurac, moj Zgradoljube…“

Zgradoljub je sjedio na suvozačevom sjedištu, lomio zglobove šake i prste u krilu, i šutio kao zaliven. Šutio i crvenio se od muke. Niko bolje od njega nije znao koliko je truda uložio da od varoši napravi Grad. Koliko je livada u zadnjih deset godina zabetonirano da se auta imaju gdje parkirati. Koliko šikara posječeno da se podignu visoke poslovne i stambene zgrade. Koliko tržnih centara u kojima se narod zaposlio i sa osmijehom kupuje artikle na akciji. I oko svega nikli naplatni automati za parking. A tek veličanstveni, stakleni hram Gradministrativnog centra…
„I onda ja ne razmišljam strateški, ja se ne brinem o budžetu i ekonomiji“, tištile su ga Grajkove kritike.

Dodatne blamaže, bar na kratko, spasila su ga dvojica kratko podšišanih, naoružanih čuvara u elegantnim, crnim odijelima, koji su otvorili masivnu kapiju privatnog imanja. Ljudi u crnom su bili raspoređeni posvuda uokolo, spremni da spriječe svako eventualno, neprijatno iznenađenje.

„Poštovana gospodo, pročitaću spisak prisutnih, a zatim predložiti dnevni red današnjeg sastanka. Prisutni su gospodin predsjednik Milograd Dobit, gospoda Nevoljša Zgradmanović, Grajko Kasić, Zgradoljub Zavidović, Posredoje Lović i moja malenkost Iver Ogradojičić.

Predlažem sljedeće tačke dnevnog reda:

Prva tačka – formiranje izbornog štaba Saveza neimara svestranog dara.

Druga tačka, khm,khm, ako smijem…“,  kroz kašljucanje izgovori i uputi ponizan pogled prema predsjedniku, na što ovaj neprimjetno klimnu glavom i nasatavi: „Rezultati istraživanja javnog mnijenja i planiranje izborne strategije u skladu sa rezultatima istraživanja.
Treća tačka – javne investiticije u svrhu okrupnjivanja kapitala i jačanja privatnog sektora radi poticanja rasta investicija. Ima li primjedbi?“, upita, i ne sačekavši odgovor reče: „Za članove izbornog štaba predlažem…“

„Stani, sunce mu božje! Ti se ponašaš k’o da se ništa ne dešava. Imam ja primjedbu. U svjetlu aktuelne situacije predlažem da umjesto izbornog formiramo krizni štab. Krizni štab zatim da formira udarne, kontradiverzione grupe, odjeljenje za agitaciju i propagandu i na kraju stručno tijelo za ubrzani urbani razvoj i izgradnju, da se od brzine izgradnje dušmanima pamet pomuti.“
Ove riječi izazvaše komešanje i žamor među prisutnima.

„Halo, tišina! Nemoj da ja red uvodim.“ Riječi predsjednika u trenu utišaše sve, pa i najglasnijeg među njima, Grajka Kasića.
„Ogradojičiću, reci im da se izjasne o Grajkovom prijedlogu“.

„Gospodo, pozivam vas da se izjasnite o prijedlogu gospodina Kasića, riječ ima najstariji među nama -Nevoljša Zgradmanović. Izvoli Zgradmanoviću.“

„Gospodo, mišljenja sam da bi u izbornoj godini formiranje kriznog, umjesto izbornog štaba, moglo imati fatalne političke i ekonomske posljedice, kako po Savez neimara svestranog dara, tako i po nas lično. Dodatna eskalacija konflikta sa dijelom javnosti, uz neadekvatne pripreme za predizbornu kampanju…“

„Šta lupeta ovaj!?“, povika predsjednik na preplašenog Zgradmanovića. „Znaš li ti da se strani plaćenici, za račun sarajevskih sećijaša, svaki dan okupljaju, lupaju i galame po našem glavnom Gradu? ‘Vamo ne daju da se gradi na livadi, a ‘vamo predizborna godina. U šta ti godine odoše? Što ne odoše u pamet k’o Grajku? Grajko, k’o i obično, jedini od vas zna šta govori. Oni su udarili na nasvetije naše tekovine. Izgradnju i razvoj. A mi trebamo biti dorasli istorijskom zadatku naše političke generacije i odbraniti stečeno pravo da gradimo šta i gdje hoćemo. Da zapošljavamo koga i gdje hoćemo. No, pošto je opštepoznato da je napad najbolja odbrana, jasno je šta nam je činiti.
U cilju izbjegavanja panike, a da bi ipak pokazali odlučnost i čvrstinu prema štetnim elementima, štab ćemo proglasiti krizbornim, sa svim tijelima koje je Kasić predložio, a kojima ćemo, takođe, radi javnog reda i mira, izmjeniti imena. Štab se ima baviti kako pripremom predizborne kampanje, tako i gašenjem požara koji joj prijeti. Ogradojičiću, pozovi prisutne da se izjasne o mom prijedlogu“.

„Gospodo molim vas da se izjasnite o prijedlogu predsjednika Dobita.“

„Pravilno. Slažem se. Podržavam. Apsolutno za.“. Potvrdno klimanje glavom predjsednika.

„Dakle, prijedlog gospodina predsjednika za osnivanje krizbornog štaba sa navedenim radnim tijelima je jednoglasno usvojen.“, izdeklamovao je Ogradojičić.

„Za rukovodioca Odjela agitacije i propagande, a valjalo bi ga nazvati Odjel za odnose s javnošću, predlažem naijskusnijeg među nama, Grajka Vasića, a uglednog gospodina Zgradmanovića, za PR-a.

Za rukovodioca udarnih, kontradiverzionih grupa i operacija, predlažem, jasno, gospodina Posredoja Lovića. Ne trebam posebno isticati njegove kvalifikacije, niti vam napominjati da postojanje ovakvih operacija, kao i do sada, za javnost mora ostati tajna.

Predlažem da predsjednik Dobit vodi Odjel za ubrzani urbani razvoj i izgradnju.

Sebe predlažem za načelnika krizbornog štaba. Svi za?“ upitao je Ogradojičić na kraju.

„Izvinite“, neko je prošaptao. „Izvinite“, ponovio je, sada nešto glasnije.

Prisutni stadoše okretati glave po prostoriji.

„Izvinite“, čulo se i treći put i tek tad primjetiše Zgradoljuba, koji je držao tri skupljena prsta u vazduhu, tražeći riječ.

Ogradojičić je pogledao u predsjednika, a ovaj potvrdno klimnuo glavom.

„Treći put i Bog pomaže. Kaži Zgradoljube.“

„A šta ću ja da radim?“, bojažljivo je upitao.

„TI VIŠE NIŠTA NEĆEŠ RADITI!“, gotovo uglas zaurlaše Grajko i Milograd.

„Ali samo ja mogu pobijediti Balvana Gnjavića, “, izbacio je posljednji adut Zavidović.

„Ne trebaš se ti brinuti za Gnjavića. Posredoje će se pobrinuti za njega, kao i prije, je l’ tako Posredoje?“

„Tako je šefe“, potvrdi Lović i ušutka, sada već potpuno blijedog Zgradoljuba, koji se učini još manjim nego što jeste. „Glasaj za Gnjavu, dobićeš travu“, reče i svi prsnuše u smijeh.

„Ogradojičiću, nastavi vođenje sastanka“, zapovijedi predsjednik vidno zadovoljan Lovićevim iskustvom.

„Mislim da bi trebali početi s brejnstormingom. Predlažem da to Grajko vodi, on je dobar u tim stvarima, a ja ću voditi zapisnik“, rekao je Ogradojičić i približio laptop.

Grajko Kasić sjeo je na ćošak stola i, otvarajući treću kutiju cigareta, razmišljao kako da članove krizbornog štaba potakne na razmišljanje, a zatim na akciju. Odlučio je udariti „pravo u glavu“.

„Šta je naš problem? Da čujem?“

„Korijen našeg problema leži u činjenici da se nalazimo u predizbornoj godini, a Savez gubi podršku u najvećoj izbornoj jedinici. Jasno je u kakvim bi se ekonomskim, političkim i, ne daj bože, pravosudnim neprilikama mogli naći eventualnim gubitkom podrške na izborima“, rekao je Zgradmanović, sa primjetnom dozom zabrinutosti u glasu.

„Šta lupeta ovaj opet. To je kukavičluk, defetizam. Kakve neprilike, kakav gubitak. Partijska linija Saveza neimara svestranog dara su prilike i dobitak, je l’ jasno Zgradmanoviću?“

„Jasno, gospodine predsjedniče.“

„’Ajmo dalje. Zna li neko drugi šta je naš osnovni problem? ‘Ajmo nabijem vas mlitave!“, ponovio je Kasić pitanje.

„Kandidatura Gnjavića za gradonačelnika“, ispali Zavidović, loveći svoju, možda posljednju priliku.

„UMUKNI!“, proderaše se svi uglas.

Sačekavši koji tren da se situacija smiri, Iver Ogradojičić pokušao je odgovoriti na postavljeno pitanje. „Naš problem su izvjesne smetnje u razvoju i izgradnji,  u ekonomskog i privrednom rastu. Bojim se da je došlo do stagnacije.“

„Tako je Ivere. Ovaj dečko obećava. Idemo dalje. Zašto je došlo do smetnji i stagnacije u Razvojnoj Snazi? Šta je, ko je uzrok tome?

„Možda ciljaju na mene? Kanulo je tu i tamo, ali nije valjda toliko da ugrozi ekonomski i privredni rast“, pomisli Zgradoljub i prestravljen potonu još dublje u fotelju.

„Da ne gubimo previše vremena, jer vrijeme je novac, reci nam ti Posredoje.“

„Uzrok ekonomske i privredne stagnacije, smetnja izgradnji Razvojne su, gospodo, šetači!“

„Šetači, upravo šetači.“ potvrdi Kasić.

„Samo šetači“, ote se Zgradoljubu.

Lović je nastavio: „Predlažem da pripremimo i lansiramo specijalnu operaciju kodnog imena Šetnja-smetnja. Moje agencije su u sklopu redovnih aktivnosti prikupile dosta podatka o teroristima i stranim plaćenicima iz ove grupe. Da je riječ o profesionalnoj organizovanoj grupi, koja namjerava u potpunosti sabotirati ekonomiju Razvojne, govori nekoliko bitnih podataka. Članovi grupe komuniciraju isključivo preko društvenih mreža i uživo tokom šetnje. Iz ovoga se jasno vide namjere neprijatelja da sabotira Ntel, privatizovani telekom operater, u državnom vlasništvu Matice, i da, izbjegavanjem korištenja mobitela, spriječi organe bezbjednosti u obavljanju redovnih radnih zadataka. Opasna grupa, kažem vam. Operativni plan moje grupe je sljedeći:

Privesti i saslušati najeksponiranije šetače. Jednog već neko vrijeme držimo na oku i uhu i po svemu sudeći jedan je od glavnih.  Zove se Miovrag Parkić. Ostale,  iz dana u dan legitimisati, dok o svakom ne budemo znali sve, a zatim primjeniti uobičajene metode. Postepeno se ubaciti u redove šetača i razbijati ih iznutra. Moji su profesionalci već kreirali sigurne, lažne fejsbuk profile i učlanili se u grupu Spasimo picin park. U ovoj fazi nastupaju Grajko i Nevoljša kao administratori. Lozinke stižu na vaše sigurne mobitele upravo sad!“, sa zvukom slova d,  dva mobitela istovremno pustiše zvukovni znak za primljenu poruku. “Cilj je, kao i uvijek, na svaki način zatrašiti, demoralisati, podijeliti i oslabiti grupu do potpunog raskola. Zahtijevam da ozbiljno shvatite zadatak i odmah pređete na izvršavanje.“

Nevoljša je nevoljko ustao, prenio laptop do Grajkovog i sjeo u slobodnu fotelju.

„Ovo je samo jedan pravac djelovanja prema neprijatelju. Drugi pravac predstavlja fizičko sužavanje prostora za šetnju, dakle ubrzana urbanizacija preostalih površna i…“

„Hoćeš reći sveobuhvatna nacionalna betonizacija?“, upade predsjednik Posredoju u riječ.

„Upravo tako predsjedniče“, nadovezao se Kasić i nastavio, „za početak možemo lansirati projekat 333 betonska parka do izbora, uz slogan Betonski park – čvrst park. Čvrst park dugo traje, za porez se manje daje. Zatim možemo preći na betonizaciju lokve Vrbas. Tim potezom ćemo ubiti nekoliko šetača, ovaj, muha. Riješićemo Grad neugodnog mirisa, komaraca i istovremeno izgraditi moderne saobraćajnice. Nevoljša piši u status: Grad traži radnike za izgradnju 333 betonska, čvrsta parka. Dnevnica 50 KM. Radovi će trajati do septembra. Javite se u inbox. Živjela trava.
Ako budemo imali preko 100 lajkova u prvih sat vremena na pravom smo putu.“

„Tra-ja-ti do se-pte-mbra. Zašto da pišem ovo živjela trava, to ne priliči gospodinu poput mene?“

„Zato što se oni bore za livadu, travu, dakle –  drogu. Eto zato. Pa da poslije možemo reći: vidite, to su narkomani, ovisnici o livadi. Uklonimo livade koje izazivaju ovisnost, a livadare pošaljimo na liječenje. A i dobro je za lajkove. Jel’ ti sad jasno?“, naceri se samozadovoljno Kasić.

„Jasno k’o dobar dan“, umješa se Zgradoljub.

„Tebi da je išta bilo jasno ne bi se po našoj kući šetači šepurili, već neimari i vozači. Da sve grane industrije rade!“, zagrmio je predsjednik Dobit.

Ove riječi kao munja pogodiše Zgradoljuba i on se nastavi smanjivati do veličine makova zrna, dok polako nije sasvim nestao sa scene.

„Imamo l’ kol’ko lajkova, Nevoljša?“

„Dvadeset i devet u prvih pet minuta, predsjedniče“.

„Onda smo na dobrom putu, a Grajko?“

„Na autoputu, predsjedniče“, izvali Grajko, na što se ostali zgledaše i prosto povaljaše od smijeha.

„Ha-ha, na auto putu!“, ponavljao je predsjednik gušeći se i sam od smijeha.

Zarazan smijeh se prenio i na batlere, ljude iz obezbjeđenja, te članove predsjednikove prorodice. Ponovo je sve bilo uredu. Osjećali su se dijelom čvrste bratske zajednice – saveza. Razvojna Snaga ne mora strijepiti za svoju budućnost.

„Najdraži i jedini predsjedniče, prije svega, prijatelju, dozvoli mi da nazdravim za uspjeh operacije Šetnja-smetnja. Ujedno ću iskoristiti priliku da promovišem novi slogan Saveza za predstojeće lokalne izbore.“

„Hajde Grajko, da te čujemo“, odgovorio je predsjednik grleći Lovića SIPAjući mu domaće vino.

„Novi slogan Saveza neimara svestranog dara za lokalne izbore 2012. je:

ZA NACIJU I BETONIZACIJU – moja kuća čvrsta.“

„To majstore!“, povika predsjednik.

„Pravilno. Slažem se. Podržavam. Apsolutno za“, potvrdiše ostali.

Autor: Robert Jandrić, AbrašMEDIA