Pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, reditelj i glumac Vladimir Vladimirovič Majakovski rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. On je jedan od začetnika ruskog futurizma. Veoma rano postao je pristalica marksističkog učenja, hapšen tri puta (kao maloljetnik), zbog političkog aktivizma. Beskompromisan i čvrstih stavova, udara na malograđanštinu i sovjetsku birokratiju, razočaran kuda ide sovjetsko društvo u vrijeme Staljina. Bio je jedan od rijetkih u sovjetskom dobu koji su mogli slobodno putovati; putovao je u Britaniju, Njemačku, SAD, Meksiko, Kubu. Na predavanju u SAD upoznao je Ellie Jones, koja mu je rodila kćerku, što je on saznao tek 1929., kada su se tajno sastali u Francuskoj, jer je njihova veza bila skrivana.
Priredila: Aldina Lipovac, AbrašMEDIA
Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme – feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom vlastitom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu.
U duhu i karakteru revolucionarne ideje su književna djela “Lijevi marš” i “150.000.000”, te scensko djelo o biblijskim motivima “Misterija buffo”, pisano u žanru masovnog spektakla. Majakovski je svojim djelom izvršio veliki utjecaj na razvitak sovjetske poezije, a djelovao je i na pjesnike izvan SSSR-a (Aragon, Becher, Vapcarov i dr.).
Književno djelovanje Vladimira Majakovskog
Vladimir Majakovski je bio jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski pa prema tome i društvo. Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubijstvo 14. travnja 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.
Sergej Jesenjin, 27. decembra 1925, napisao je: “…nije novo mrijeti, al’ ni živjeti, bogme, nije najnovije”, i te noći izvršio je samoubistvo. Majakovski, u pjesmi Jesenjinu, kaže:
“Naša planeta nije za proljećne cvijeti.
Treba opet radost budućnosti svježe.
U ovom životu nije teško mrijeti.
Izgraditi život kudikamo je teže.”
Pjesnički rad počeo je kao futurist, stojeći ujedno na čelu toga pokreta. Nastojao je stvoriti novu poeziju koja bi odgovarala urbanom, a zatim i revolucionarnom historijskom razdoblju Rusije i čovječanstva. Uvodi u poeziju vulgarizme, žargonske riječi, namjerno grube antiestetizme, stvara vlastite kovanice, služi se vrlo često igrom riječi, dotada nepoznatim metaforama, a posebno hiperbolama.
U lirskim spjevovima “Oblak u pantalonama”, “Flauta-kičma”, “Rat i mir” i “Čovjek Majakovski” – u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve.
Djela: zbirke pjesama i poema “Ja!”; “Vladimir Majakovski”;”Oblak u pantalonama”; “Rat i svijet”; “Čovjek”; “Sve što je napisao Vladimir Majakovski”;”150.000.000″; “Majakovski se smješka”;”Majakovski se smije”; “Majakovski se ruga”; “Pjesme o revoluciji”; “O tome”;”Vladimir Iljič Lenjin”; “Dobro!”; te drame: “Stjenica” i “Hladan tuš”.
Oblak u pantalonama
1.
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
“Doću u četiri” – rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i veče
u noćnu strahu bježi,
veče decembarsko
s prozora
u magli.
U staračka leđa smiju se i rzu
kandelabri.
Mene više prepoznati ne može:
ja sam zgrčena
gomila
žila.
Šta takva gomila poželjeti može?
A mnogo hoće takva gomila.
Jer više nije važno
ni to što sam od bronze,
ni to što srce moje –
od gvožđa hladnog –
bije.
Noću i čovjek svoj zvek
u nešto žensko, meko,
želi da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo čelom od čelika,
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je –
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, što se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
čekam,
zabivši lice u rosavo lice kiše.
I već me je poprskala dreka
gradske plime, sve više.
Ponoć, sa nožem kog pruža –
do đavola s njim! –
došla je,
zaklala.
I kao s’ panja glava sužnja,
dvanaesta ura je pala.
U oknima sumorne kišne kapi,
kreveljeći se,
nakrcale,
k’o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Čujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle –
u početku jedva je pošao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrčao.
Sada je sa druga dva
očajno igrati stao.
Pao na plafon spratu niže.
Živci
veliki,
mali,
mnogi –
pomamno skaču
i već –
gmižu.
Živci pali s nogu!
A noć se po sobi glibi i oko,
otežalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacviliše, ko da
krčma zub na zub
ne može da sastavi.
Ušla si
osorna, kao “na!”
Gužvajuci rukavice kao luda,
i rekla: “Da,znate, ja ću da se udam.”
Pa šta, udajte se.
Ništa nije bilo.
Izdržaću.
Gledajte – ja sam spokojan k’o
bilo
pokojnika.
Sjećate se?
Govorili ste:
“Džek London,novac, ljubav, strasti” –
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Đokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet ću ljubav u terevenkama utući
povije obrva ozarivši vatrom.
Pa šta!
Ponekad i u izgorjeloj kući
skitnice nađu dom!
Izazivate?
“Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja” Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvješćivanja,
zločinstava,
pokolja,
da li ste najstrašnije
vidjeli –
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osjećam –
“ja”
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje.
Halo!
Ko je?
Mama?
vašeg sina nešto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srce i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
4.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Nećeš?
Čekaš
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu lošem,
dođem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
“neobično pošten”.
Marija,
vidiš –
ja se, već poguren, slamam.
(…)
Marija!
Kako u debelo uho zabosti njeznu riječ?
Ptica
živi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam čovjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noć iskašljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoćeš li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljenja što bode-
Boli!
Otvori svoje dveri!
Vidiš –
zabili su u oči iz šešira čiode.
Pustila me.
Mala!
Ne boj se
što na mom volovskom vratu
sjede kao planine vlažne žene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vučem (i to je zato)
milion ogromnih, čistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
daću se opet prilijepiti za hiljade lica –
“djevojke Majakovskog” –
u izdajničko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, priđi!
U bestidnosti nagote,
ili puna plašljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije:
srce i ja nijednom ne doživjesmo do maja,
a u prokletom životu
tek stoti april je.
(…)
Znači – opet,
dok mračno sve je to,
uzeću srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
k’o što
u štenaru pseto
nosi svoju šapu presječenu vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjeću bijelu lijepi se prašine cvijeće.
oko zemlje – Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce će da se okreće.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca –
krvlju označiće se put što vodi
ka domu moga oca.
Izaći ću
prljav (od jendeka, gdje provodih noći)
primaći ću mu se bliže,
sagnuću se
i na uho mu reći:
Slušajte, gospodine Bože!
Kako vam ne dosadi
u žele oblaka mreskavih
zamakati oči odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtešku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
(…)
Svemogući, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti –
a zašto nisi izmislio
da se bez muke
može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!
Mišljah – Božanstvo si, svemoguće, staro,
a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.
Vidiš, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, što si tamjanom opijen,
rasporiću odavde do Aljaske!
Pustite me!
Nećete me zaustaviti.
lažem li, u pravu li
sam ja,
ali više ne mogu da budem spokojan.
Gledajte –
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava, položivši šapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.
Majakovsky, 1914.
(AbrašMEDIA)