Na Bleiburg se nikad nije ni dolazilo radi molitve, već radi nacifašističke dreke.
Ustaše su gadno nagrabusile sa svojom kvislinškom paradržavom – međunarodno nepriznatom tzv. NDH-om – u Drugom svjetskom ratu, jer ju je hrvatski narod odbacio s gađenjem i masovno pomogao Titovim partizanima koje su predvodili komunisti. Luzerski ujaci potom su živo naluzerili 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju u Austriji, gdje su ih anglo-američki saveznici Jugoslavenske armije maršala Josipa Broza Tita razoružali i čoporativno šupirali natrag u Jugoslaviju kako bi položili račune za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti.
Piše: Marijan Vogrinec, H-Alter
Ovih su dana drugi put žestoko dobili po repu na Bleiburgu: sva se i politička, i državna, i medijska, i crkvena i šira Austrija ujedinila protiv najvećeg skupa nacifašista i ekstremnih desničara u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Više ne žele tu sramotu na svom tlu, koju desna vlast u RH i tzv. Crkva u Hrvata prikazuje kao vjerski/molitveni/komemorativni skup u počast “nedužnim Hrvatima koje su mučki ubili partizanski zločinci”.
To kostimirano okupljanje dvadesetak tisuća ljudi u nabrijanoj atmosferi propalog nacifašističkog režima, njegove ikonografije i slogana – medijski nazvano ustaškim dernekom, s prepoznatljivim obilježjima provincijskog sajmišta otprije više desetaka godina, ali bez plešućeg medvjeda – organiziraju Hrvatska biskupska konferencija (HBK) i tzv. Počasni bleiburški vod. Hrvatski sabor se od 2016. diči pokroviteljstvom (koje je SDP-ova koalicijska vlada ukinula 2012.) te financijskom (500.000 kuna na godinu) i političkom potporom HDZ-ovih državnih vlasti.
S obzirom na taj background, nije nevažno tko dolazi na Bleiburško polje, zašto te što se i kako tamo događa, tko i kome, odnosno kakve poruke šalje. I zašto? Kome to treba tri četvrt stoljeća nakon što su pozitivci pobijedili negativce, a povijest je o tome dala svoj pravorijek?
Oni koji ne znaju što je povijest, kako i kome presudila, a istina se ne da promijeniti nikakvim Tuđmanovim mikserima za partizanske i ustaške kosti ili stručno jalovim tzv. povjerenstvima za bolju prošlost u izvedbi akademika Zvonka Kusića, morat će učiti od Nijemaca i Austrijanaca koji su tu “enigmu” davno riješili. Najbolje je da hrvatski državni vrh, predvođen premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, povede na instrukcije u bivše srce Trećeg Reicha jezikom stalno zaigranog predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička, koji će na licu mjesta vidjeti kako “bespridržajno” (sic; predsjednica u Jasenovcu) fasuju što ih ide zaneseni grafiteri svastika, mjerači visine kukuruza, izvikivači “starog njemačkog pozdrava” Sieg Heil, manekeni crne, golublje sive ili zelene modne linije Geheime Staatspolizei (Gestapo) i Schutzstaffel (SS) kad se uključe u nacistički maskenbal.
Ta se moda strave i užasa otprije 73 godine, dizajnerske kuće ratnog i zločina protiv čovječnosti Heinricha Himmlera i Hermanna Göringa, više ne nosi u civiliziranom svijetu. Osim ustaške licencije na Bleiburgu te u “svečanim prigodama “nacionalne časti, slave i ponosa” (sic) u RH. S obzirom na sve čemu se klanjaju i što zastupaju, je li razumno smatrati civiliziranom manjinu Hrvata na Bleiburgu (i šire), omađijanih zločinačkom Endehazijom, kojima njezine vojne odore i ikonografiju nisu démodé? Ili bagatelizirati puzajuću pandemiju neonacifašističkog populizma, koja tek neznatno redizajnira Himmler-Göringov krojni arak – da se Vlasi ne dosjete (sic), jer zakon je zakon – te znakovitom trostrukom sedmicom imitira klasičnu svastiku?
Devet takvih opcija čini trećinu Europskog parlamenta, a ksenofobne i euroskeptične do krajnjih granica probile su se i u parlamente najmoćnijih zemalja EU-a. Otvoreno neonacifašistički marširaju mađarski JOBBIK, njemački NPD, britanski UKIP, grčka Zlatna zora, francuska Nacionalna fronta, Danska narodna stranka, talijanska Lega (do jučer Lega Nord), austrijska Sloboda, finska Finci…
Bivši predsjednik Europskog parlamenta i danas glavni koalicijski partner (SPD) vlasti kancelarke Angele Merkel (CDU) taj je izborni rezultat ocijenio “lošim danom za EU”, a francuski političar i poslovni čovjek Henri Malosse (predsjednik Ekonomskog i socijalnog odbora EU-a, 2013.-2015.) kazao je medijima da bi “ovo mogli biti zadnji europski izbori, ako se Europa ne promijeni”. Je li i sve to jak razlog Austrijancima da više ne žele gledati kroz prste Hrvatima koji – kao, vjerskim i molitvenim skupom, tzv. komemoracijom “nedužnim žrtvama” – šire neonacifašizam na tuđem tlu? Dakako.
Austriju uopće nije briga što se dvadesetak tisuća endehazijskih nostalgičara natiska na onih 30.000 četvornih metara bleiburške livade u vlasništvu Počasnog bleiburškog voda, koje četvorne metre su 1965. godine počeli otkupljivati od austrijskih vlasnika (pro)ustaški emigranti izbjegli na Zapad, a dovršile HDZ-ove državne vlasti novcem svih hrvatskih poreznih obveznika. Jesu li tražili dopuštenje? Nisu. Jer ga ne bi dobili. Uoči najavljene tzv. komemoracije 73. obljetnice događaja 15. svibnja 1945. – koji se nadnevak čak i službeno s vrha HDZ-ovih koalicijskih vlasti, tzv. Crkve u Hrvata i ljute političke desnice napadno, mimo zdrave pameti nastoji oktroirati kao simbol “najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda” (sic) – povijesna i civilizacijska odgovornost u Austriji napokon je odlučila: Ustascha, heraus! Ustaše, napolje s Bleiburga!
Pa, ako Austrija – što traži njezina politička, medijska, crkvena i šira društvena javnost – donese i poseban zakon o zabrani ustaštva na svom tlu, uključivo Bleiburško polje, gdje je to prošlih godina prevršilo svaku razumnu mjeru, jamačno se može očekivati da će se pomalo (u)gasiti ideološki reflektori i livada za neko vrijeme sasvim opustjetiideološki reflektori i livada za neko vrijeme sasvim opustjeti.
Jer, tu se nikad nije ni dolazilo prvenstveno radi molitve, već radi nacifašističke dreke uza sami državni plot bivše SFR Jugoslavije partizanskog maršala Tita i klepetanja s najmanje 200.000 nepostojećih kostiju “nedužnih žrtava komunističkih zločina”. Za onih čak 600.000 “pobijenih Hrvata”, što ih je valjda sam Svevišnji – koji sve vidi i sve zna – diktirao izravno u pero emigrantskom “forenzičaru” (sic) u SAD-u Johnu Ivanu Prceli, ne lijepe se čak ni najokorjeliji endehazijski nostalgičari s tzv. štakorske staze svećenika Krunoslava Draganovića i Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Vatikanu. Ni s kruhom ne valja to čega je previše.
Austrijanci su bili jasni u svojoj poruci vrhu Katoličke crkve u RH i državnoj vlasti uoči 12. svibnja: molitva da, može, nacifašizam ne, ne može ni u kojem očitovanju. Bude li jedne ustaške odore ili jednog njezinog dijela, jedne kape, majice, jedne HOS-ove ili slične ZDS zastave, jedne (pro)ustaške parole ili uzvika tipa Za dom spremni, jedne ruke u visini tri četvrtine doraslog kukuruza, jednog stiha tipa Thompsonove drndalice Jasenovac i Gradiška Stara, jednog političkog govora i političke oznake na misi ili čega sličnog – kazna će biti drastična. Moguća je zabrana misnog “tugovanja” i za ubuduće.
Policija, u znatno većem broju nego dosad, uhićivat će na licu mjesta, a za tu namjenu osnovani pokretni sudovi s državnim tužiteljima i sucima kažnjavat će prekršitelje: novčano i čak protjerivanjem iz Austrije. Skup će biti i pod helikopterskim nadzorom iz zraka, a oko mjesta tzv. komemoracije zabranjeno je postavljanje šatora i štandova s karakterističnim “suvenirima” i “rekvizitima”, točenje pića/alkohola, itsl.
“O tome hoćete li se pridržavati ovih uvjeta ovisi hoće li Biskupija Gurk-Klagenfurt i ubuduće dopustiti služenje misa na Bleiburškom polju”, izvijestio je njezin biskup Alois Schwartz dopisom na adresu HBK. Dodatno je zaoštrio, tako da ne bi kome palo na um neozbiljno shvatiti ozbiljnu opomenu: “Biskupija se oštro distancira od svih ekstremno desnih i nacifašističkih skupova u kontekstu bleiburške komemoracije”. Oglasio se i austrijski kancelar Sebastian Kurz iz hrvatskom HDZ-u sestrinskog ӦVP-a, Austrijske narodne stranke (Ӧsterreichische Volkspartei): “Događaj organizira hrvatska Crkva.
To znači da to nije odluka ni vlade, ni saveznog premijera niti administracije, ali bude li kršenja austrijskih zakona, naravno da ćemo intervenirati”. Oštro su protiv “ustaškog derneka kod Bleiburga” ustali u javnosti i Kurzov stranački drug u Europskom parlamentu Othmar Karas, socijaldemokratski eurozastupnik Josef Weidenholzer, liberalka Angelika Mlinar i socijaldemokratski (SPӦ) župan pokrajine Koruške Peter Kaiser…
Glavna urednica konzervativnog dnevnog lista Kleine Zeitunga (iz Katoličkoj crkvi bliske medijske kuće Styrie, vlasnice i zagrebačkog Večernjeg lista i 24sata) Antonia Gössinger napisala je uvodnik (Stopptafel für neonazistische Umtriebe) u kojem je poručila da je “krajnje vrijeme da Koruška jasno stavi do znanja kako neće dopustiti da se nanosi šteta imidžu naše pokrajine neonacističkim aktivnostima na Loibacher Feldu”.
Prema pisanju Roberta Bajrušija u Jutarnjem listu, “još direktniji bio je prilog na nacionalnoj televizijskoj stanici ӦRF-u, koji je naslovljen ‘Ustaški sastanak u Bleiburgu’, a u ӦRF-ovu radijskom programu bleiburško okupljanje predstavljeno je nimalo lijepim opisom: ‘Paravojne uniforme, fašistički suveniri, hitlerovski pozdravi i ratne pjesme – sve to je dio folklora tzv. ustaškog skupa u Koruškoj kod Bleiburga'”.
Drugim riječima, ali istom porukom, reagirala je Katolička tiskovna agencija Austrije (Katholische presseagentur Ӧsterreich). Ozbiljnim medijima u RH već je, takoreći, postalo glupo svake godine uzalud bilježiti istu ustašku sramotu na Loibacher Feldu.
Dakako, još je sva sila prosvjeda i negodovanja, koji osobito dobivaju na značenju ove godine kada Austrija obilježava 80 godina od tragičnog Anschlussa, nasilnog Hitlerovog pripajanja te zemlje nacističkom Trećem Reichu. Ljutosatiričan Borna Sor u News Baru je ismijao moralno i ideološko prostituiranje RH na Bleiburškom polju: je li Hrvatska – zemlja s najvećim, najmasovnijim, pobjedničkim pokretom otpora nacifašizmu u Drugom svjetskom ratu – spala na to da je Austrija uči što su bili nacizam i fašizam, koja je imala zanemariv, beznačajan pokret otpora? Od 1945. su je Sovjeti i Angloamerikanci držali pod okupacijom, a 1955. je stekla punu neovisnost (uz obvezu da ostane neutralna, kao Švicarska) potpisivanjem Austrijskog državnog ugovora. Od 1995. je članica EU-a, a 2002. je uvela valutu euro.
Austrija, kako se sada vidi, neusporedivo više od ideološki promiskuitetnog RH cijeni antinacifašizam i svoj sitan pokret otpora, pa si ne dâ kaljati sadašnjost i budućnost hrvatskim nacifašističkim maskenbalom na Bleiburškom polju. Planetarna je enigma zašto se HDZ-ova koalicijska vlast i sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodvoravaju tima kojih se gnuša Austrija i sav civilizirani svijet, a napadno se srame časne povijesne istine vlastite zemlje.
Dopuštaju krivotvoriti činjenicu da je Josip Broz pobjedonosno vodio najmasovniji u Europi narodnooslobodilački, partizanski pokret koji u četiri ratne godine nije moglo uništiti deset elitnih i do zuba naoružanih Hitlerovih divizija sa svim njihovim slugama, ustaško-domobranskim i inim domaćim izdajicama.
Bez te partizanske borbe pod vodstvom komunista i Josipa Broza Tita, kojem je samo u Hrvatskoj 1941.-1945. pristupilo pod crvenu zvijezdu petokraku više istinskih domoljuba, nego iz Slovenije, Srbije, Makedonije i Crne Gore zajedno, ne bi 1992. bilo međunarodnog priznanja RH u tzv. avnojskim, Titovim granicama, niti bi u njezinom sastavu bilo Kvarnera, Istre, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, Dalmacije s otocima, Međimurja…, koje su zahvalni ustaše darovali nacifašističkim mecenama Italiji, Njemačkoj i Mađarskoj kao naknadu za predratno jataštvo.
Bez tih međunarodnih realiteta, koji su omogućili hrvatsku ustavnu državnost unutar SFR Jugoslavije (najizraženiju u Ustavu iz 1974.: do odcjepljenja), ne bi bio moguć ishod Domovinskog rata 1995. niti bi petočlana Arbitražna komisija (ustavni suci Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Španjolske) Europske ekonomske zajednice, tzv. Badinterova komisija u sklopu Mirovne konferencije o Jugoslaviji na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. otvorila vrata međunarodnom priznanju RH.
Nisu ustaše i poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić, koje se gromoglasno slavi na Bleiburgu, uz punu pompu političkog i crkvenog mainstreama, zacrtali današnje državne međe RH i udahnuli državi međunarodnopravni legitimitet, nego Tito i antinacifašizam borbom 1941.-1945. Na savezničkoj strani.
Titov je veliki portret jedini od vođa europskih pokreta otpora Hitleru i Mussoliniju bio istaknut za proslave 70. obljetnice prijelomnog Dana D među portretima trojice ključnih savezničkih pobjednika: Roosevelta, Staljina i Churchilla. Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je netom po useljenju u Predsjedničke dvore 2015. godine “bespridržajno” (sic) javno pokazala svoju averziju prema antinacifašizmu: smjesta je izbacila iz predvorja Titovu mramornu bistu, da bi postavila vlastitu kartonsku siluetu u prirodnoj veličini među siluetama Šparemblekovih licitar-gardista s rupama u glavi, za naslikavanje s posjetiteljima. Sic.
Smetalo joj je Augustinčićevo umjetničko djelo, a četvrt stoljeća nije smetalo ni Franji Tuđmanu, ni Stjepanu Mesiću niti Ivi Josipoviću. I odmah se prihvatila vraćanja državnog pokroviteljstva nad tzv. komemoracijom na Loibacher Feldu, koje je 2012. ukinula SDP-ova koalicijska vlada Zorana Milanovića, smatrajući to notornim “slavljenjem ustaštva i kvislinške paradržave tzv. NDH”.
HDZ-ova koalicijska Hrvatska danas ne zna što se dogodilo 9. svibnja 1945., pa ne slavi niti politički podsjeća na Dan pobjede nad nacifašiznom, odnosno Dan Europe. Ta Hrvatska otvoreno dovodi u pitanje, krivotvori povijesnu istinu o samim temeljima svoje državnosti (čak izrijekom zapisanu u Izvorišnim osnovama Ustava RH) te živo temeljem proklamira isključivo Domovinski rat i hrvatske branitelje.
Nije baš ni za na prste nabrojiti ekstremiste (npr. bivši splitski vijećnik iz HČSP-a Luka Podrug), koji taj temelj besramno smještaju u 10. travnja 1941. U crni nadnevak kad su nacisti dovezli ustaše u dva kamiona u Zagreb, a budući poglavnik tzv. NDH Ante Pavelić još čamio u Karlovcu da mu Führer dopusti zauzeti mjesto koje je prethodno odbio vođa HSS-a Vladko Maček te uključi “krugovalni” mikrofon austrougarskom dopukovniku Slavku Kvaterniku za obnarodovati kvislinštvo što je luzerski skončalo na Bleiburgu. Glavni krivci za najstrašniji zločin u povijesti ljudskog roda su tzv. štakorskim stazama izbjegli ruci pravde i potom desetljećima dolazili na Loibacher Feld raspirivati nacifašizam.
Dok, eto, Austrijancima sada nije puknuo film, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se u subotu 12. svibnja ponašati na Bleiburškom polju HBK s nadbiskupom Želimirom Puljićem u ulozi glavnog misnog slavitelja, Počasni bleiburški vod i opet bulumenta HDZ-ovih državnih prvaka i ekstremne desnice te hoće li ipak biti incidenata. “Crkva nikad nije podržavala provokatore s ustaškim kapama koji su dolazili na Bleiburško polje”, navodno su novinaru Bajrušiju kazali na zagrebačkom Kaptolu. “Za nas su to provokatori jer uglavnom se radilo o mladim ljudima koji nisu mogli imati nikakve veze s ustaškim pokretom, a policija ih nikada nije identificirala.
Što se tiče HBK, snage reda imaju punu slobodu identificirati i kazniti sve koji nose ustaška obilježja na ovoj komemoraciji.” O punoj slobodi snaga reda u Austriji nije pozvan odlučivati HBK niti o tome pametovati pod festum. Zašto desetljećima prije – dok su nečasno bagatelizirali neusporedivo veći, genocidan zločin u Jasenovcu – to nisu poručili s improviziranog oltara na Bleiburškom polju? “Pastiri” HBK nisu vidjeli ustaške kape i ustašluk? Kao ni potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, unatoč vrhunskim naočalama?
“Na komemoracijama zadnjih nekoliko godina nisam vidio takve osobe, možda su bile na periferiji i na njih su se mediji koncentrirali i prikazali sliku drugačijom nego ona jest”, kazao je novinarima slabovidni Reiner. “Činjenica je da su te komemoracije zadnjih godina onakve kakve trebaju biti. Sabor je bio, jest i bit će (samo dok je HDZ na vlasti, ne duže, op. a.) pokrovitelj komemoracije. Bleiburg je postao jedan simbol, jedna metafora za stotine stratišta gdje su ljudi ubijani od strane totalitarnih režima samo zato što su drukčije mislili. To nije okupljanje neonacista, nego odavanje počasti nevinim ljudima koji su ubijani tamo, ali i drugdje.”
Željko Reiner jest nevjerodostojan i političar i vitez (sic) reda Svetoga groba jeruzalemskog – protivno Crkvi, glasao je za ratifikaciju Istanbulske konvencije, pa se navodno preispituje mogućnost njegova nečasnog otpusta iz tog križarskog reda – ali ne znači da nije bilo toga što on “nije vidio”. Mogao je vidjeti u medijima, u slici, riječi i izjavama kostimiranih neonacifašista. Preporuka: žurno promijeniti naočale. Drugo, tzv. komemoracije na bleiburškoj livadi nikad nisu bile “kakve trebaju biti”, nego kakve ne smiju biti. Moraju li to reći sami Austrijanci? Bleiburg nije nikakav simbol/metafora “za stotine stratišta gdje su ljudi ubijani od strane totalitarnih režima samo zato što su drukčije mislili”.
Bleiburg može biti samo simbol, opomena kako se zločin ne isplati, jer ga sustiže kazna, ma kakva bila, a pobijeni ustaše, izdajnici vlastitog naroda i krivci za genocid nad Srbima, Židovima i Romima te Hrvatima i inim koji su neustaški mislili, nisu ubijeni zato što su “drukčije mislili”. Ubijeni su – ne na Bleiburgu, nego u zemlji iz koje su bježali od odgovornosti, i ne u ciljano napuhanom broju – zato što su počinili jezive ratne i zločine protiv čovječnosti. Bleiburg nije mikser-simbol žrtava svih “totalitarnih režima”, nego zločina i kazne isključivo – nacifašističkog, ustaškog režima.
Bleiburg jest redovno svibanjsko “okupljanje neonacista” ma kako (ne)eksplicitno kostimiranih i nije “odavanje počasti nevinim ljudima” kako to organizatori žele prikazati. Jest da je Austrijancima prekasno došlo iz stražnjice u glavu to da ih neonacifašisti iz Hrvatske i ekstremne političke emigracije dolaze globalno sramotiti u vlastitoj zemlji, ali – što reče mudar puk – bolje ikad, nego nikad.
Vidjet ćemo hoće li najavljen glavni govornik ove godine predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković imati petlje uopće izaći pred mikrofon, s obzirom na zabranu političkih govora. Kakva će pak biti homilija zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića? Hoće li, tko i što kazati na groblju u Unter-Loibachu? Koliko će ljudi iz RH doputovati u Korušku besplatnim autobusima, koje će posredstvom državnog, pa računa Počasnog bleiburškog voda platiti porezni obveznici? Nego, kad već premijer misli da je žrtva- žrtva, zašto nema besplatnih autobusa za službenu komemoraciju u Jasenovcu?