Broj Varešana, koji je nekad iznosio oko 22.000, nakon rata 1990ih pao je na oko 8.000. No generalni direktor Adriatic Metalsa tvrdi da taj broj ponovo raste – zbog povećane ekonomske aktivnosti povezane s istraživanjima ove kompanije.

Nizvodno od Vareša nalazi se Kakanj, grad sa oko 40.000 stanovnika. Kakanj osjeti svaku štetu koja se poslovanjem Adriatic Metalsa nanese okolišu; tako su sudbine ova dva grada povezane.
Netaknuta priroda u području između Vareša i Kaknja, uključujući i šume Mehorića, poznato je kao važno središte bioraznolikosti. Šume oko rijeka Trstionica i Bukovica, područje sad zahvaćeno projektom rudnika Adriatic Metals, aktivisti za zaštitu okoliša smatraju nukleusom potencijalne lokacije za nacionalni park. Općinsko vijeće Kakanj je u jesen 2023. godine jednoglasno odobrilo uspostavljanje zaštićene zone na ovom području. To još nije realizovano, a da jest, vrlo vjerojatno bi zaustavilo rad rudnika. Ova inicijativa se tako suprotstavlja uništavanju okoliša koje se već dešava.

Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) u jednoj studiji o okolišu dotično područje identificira kao „važno prirodno područje za, između ostalog, velike zvijeri poput medvjeda i vukova“. Izvještaj EBRD-a navodi da su ovo ključna staništa „koja obuhvataju staništa važna za ugrožene, kritično ugrožene, endemične ili geografski ograničene vrste.“

Rudnik Rupice otvoren je za eksploataciju od januara 2024. godine; ukupna investicija se procjenjuje na 450 miliona KM (preko 250 miliona dolara), a izvađeni cink i olovo na 10 milijardi KM, odnosno više od 5,5 milijardi dolara. Očekuje se da će u BiH ostati više od 450 miliona dolara prihoda i predviđa da će rudnik i prateći poslovi zaposliti nekoliko stotina radnika. Ovim predviđenim (ali ne i garantovanim) ekonomskim razvojem, navodno se namučeni Vareš već oživljava. Ali su mjesni aktivisti skeptični u pogledu stvarnih koristi koje može ostvariti ova zajednica.

Službenik za odnose s javnošću Adriatic Metalsa napomenuo je da će proizvod koji dolazi iz rudnika Rupice umanjiti zavisnost Evrope od uvoza iz [udaljenijeg i potencijalno kompleksnijeg, op.ur.] inostranstva, pri čemu je obećao da će „najveću korist u stvari imati Bosna“, a gradonačelnik Vareša Zdravko Marošević izjavio je da Adriatic Metals koristi „najmoderniju tehnologiju, uz potpunu zaštitu okoliša, vodeći računa o najsitnijim detaljima”.

U stvarnosti je devastacija terena između Vareša i Kaknja ogromna, a biće je još. Za početak, ova kompanija je angažovala mjesni Trgošped da nekadašnju šumsku stazu proširi za prolazak kamiona. Proširenje puta zahvatilo je obale šumskog potoka Vrući potok, poremetilo mu tok i pretvorilo ga u mulj. Trgošped je pri izgradnji tog puta angažovao Šumariju Kakanj da bespravno posječe više od 22 kubika drvne građe, čija prodaja nije uknjižena kako bi se ova šteta prikrila. Kad se to saznalo, firma je lažno ustvrdila da se radi o „oboljelim stablima” – po običaju koji je u BiH rasprostranjen u slučajevima nedozvoljene sječe drveća.

Koncesija za rudnik Rupice dozvoljavala je izgradnju puta, ali put nije izgrađen na predviđenoj lokaciji. Kada je to izašlo u javnost, zvaničnici Adriatic Metalsa su izjavili da je u pitanju greška i da će graditi drugu cestu na prvobitno predviđenoj lokaciji.

Trgošped je na tom putu, u blizini potoka, izgradio i betonaru – opet bez saglasnosti i dozvole. Sistem za ispuštanje otpadnih voda tog postrojenja ispuštao je u Vrući potok „cementno mlijeko” od kojeg potok pobijeli.

Radnici koji uklanjaju građevinski otpad s tog područja napravili su deponiju na obližnjoj lokaciji zvanoj Crvene stijene. Ta deponija nije bila obložena; nije postavljena taložnica, niti su rubovi obloženi betonskim kanalima, što su sve preduslovi za ekološki sigurnu deponiju.

Povrh štete nanijete zemljištu i nekadašnjim izvorima čiste pitke vode, te neregulisane sječe, priprema za rudnik Rupice oštetila je i životinjska staništa. Odsjek za inspekcijske poslove općine Kakanj uputio je brojnim odjeljenjima općinske i kantonalne vlasti Zeničko-dobojskog kantona dopis u kojem se navodi: „Radovi [rudnika Rupice] nanose veliku štetu flori i fauni općine Kakanj, kao i snabdijevanju građana ove općine čistom pitkom vodom, jer su šume na tom području štitile i čuvale podzemne vode koje će sad neminovno promijeniti tok ili nestati.“

Nasuprot ovoj slici devastacije okoliša, zvaničnici koji podržavaju rudarenje – a i neki novinari – oslikavaju ružičastu sliku ekonomskog uspona u Varešu.

Jedan časopis navodi da je tamo već otvoreno 750 radnih mjesta. Drugi napominje da ulaganja u ovaj projekt iznose 25% svih stranih ulaganja u BiH u ovom trenutku, te da će prihod od te operacije doprinijeti bh. BDP-u više od dva posto. Piše se da se ljudi doseljavaju u Vareš ili se tamo vraćaju iz inostranstva, a broj vrtića i osnovnih škola raste. I da je općinski budžet udvostručen.

No, s obzirom na razaranja koja je uzrokovao projekat Adriatic Metalsa, koristi za ovu regiju – pogotovo dugoročne – ne djeluju baš ohrabrujuće. Razne regionalne i međunarodne organizacije preduzimaju mjere da bi Adriatic Metals natjerale da smanji nanijetu štetu.

Na uništavanje okoliša građani odgovaraju mobilizacijom

Grupa građana iz Kaknja podnijela je Vijeću Evrope tužbu pozivajući se na Bernsku konvenciju, međunarodni ugovor koji potpisnice obavezuje na očuvanje staništa divljih vrsta. Sekretarijat Bernske konvencije prihvatio je tužbu i od nadležnih institucija zatražio da „provedu obustavu svih oblika trenutne eksploatacije” do izrade izvještaja o rudarenju „koje je izgleda uzrokovalo gubitak vrsta, propadanje staništa, zagađenje… i sveukupne posljedice štetne za ekosisteme regije, te iz procesa donošenja odluka izostavilo javnost…”

Odgovarajući Bernskom sekretarijatu, menadžer Adriatic Metalsa odbacio je kritike tvrdeći da u podzemnim vodama oko Vareša oduvijek ima teških metala, te da su „sve studije prilično sigurne da [između rudnog kopa i izvora vode] postoji vodna barijera, tako da naše podzemne vode neće uticati na ovo vodosnabdijevanje…”

Ova tvrdnja se kosi s nalazom inženjera geologije Mirze Bašagića po kojem je „savršeno očito da se vodozahvat Bukovica nalazi nizvodno i na znatno nižoj nadmorskoj visini nego područje Rupice”. Mada je Općina Kakanj prije više od 10 godina preduzela mjere za zaštitu izvorišta svoje pitke vode, Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije ipak je 2021. godine izdalo dozvolu za rudarenje u okolini Vareša.

Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona u oktobru 2023. godine podnosi krivičnu prijavu protiv generalnog direktora Adriatic Metalsa Paula Cronina i izvršnog direktora Alema Logoa zbog bespravne sječe stabala radi izgradnje puta do rudnika Rupice, ali ova parnica nije spriječila pripreme za eksploataciju. Inspektori su kaznili Trgošped zbog bespravne izgradnje cementare, ali samo s 1.300 KM (oko 700 dolara), što je s obzirom na učinjenu štetu stvarno obična crkavica.

Nezavisni istražitelji su otkrili da su vlasti Zeničko-dobojskog kantona (ZDK), u kojem se nalaze i Vareš i Kakanj, dale Adriatic Metalsu koncesije za eksploataciju minerala po šestini uobičajene cijene. Na području Vareša je od početka 2010-ih radila rudarska kompanija Eastern Mining, koju je australijska Adriatic Metals kupila 2017. godine.

Mada je cijena za rudarske koncesije u ZDK bila 10.000 KM po hektaru, ovaj kanton je Adriatic Metalsu naplatio samo 1.500 KM po hektaru zato što je ova kompanija proširila koncesiju na područje od 40 kvadratnih kilometara. Ovim popustom je kantonalni budžet izgubio oko pet miliona KM. Ugovorom o koncesijama je predviđeno da kompanija nakon početka iskopavanja tonu iskopane rude plaća više nego što je prethodno dogovoreno.

Sanja Renić, zastupnica u skupštini ZDK, prokomentarisala je neobičnost ovog aranžmana riječima da „nijedna država ne bi dozvolila više cijene za sijanje krompira nego za eksploataciju metala.“ Naime, koncesiona naknada za poljoprivredno zemljište iznosi 400 KM po hektaru. [Vjerovatno se referira na cijenu od 150KM po hektaru koja je određena za istraživanja, op. ur.]Generalni direktor Adriatic Metalsa Paul Cronin priznaje da je njegovom u ovom smislu kompaniji učinjen značajan ustupak, ali obećava da će to kompenzirati ulaganjem u infrastrukturu vareške regije.

Većina pregovora i priprema za razvoj rudarenja odvijala se bez znanja mjesnog stanovništva koje trpi ekološku štetu. Prodaja koncesija izvršena je netransparentno, uz kršenje domaćih i međunarodnih zakona, a stanovništvo nije imalo prilike da se izjasni o tom postupku. Ova dinamika koja pogoduje profiterstvu bh. elita samo je još jedan od primjera slabosti vladavine prava u BiH.
O problemu zagađenja okoliša razgovarao sam s Kakanjkom Hajrijom Čobo, jednom od vodećih ekoloških aktivista ovog područja. Upozoravajući na opasnosti nepromišljenog rudarenja, ona se osvrće na vrijeme intenzivnog industrijskog razvoja koji je u njenoj zemlji počeo nakon Drugog svjetskog rata:

„Žrtvovali smo jedno područje za površinski kop; kao rezultat tog razvoja nikad neće biti one čiste rijeke u kojoj sam plivala u djetinjstvu, pa čak ni vegetacije na toj površini. Tada su nam trebale elektrane i žrtvovali smo se za napredak, ali smo od njega imali koristi. Ali sad imamo situaciju da ćemo potpuno žrtvovati i ostale dijelove našeg teritorija, gdje je ostala jedina pitka voda.”
Govoreći o odgovornosti za uništavanje okoliša, gospođa Čobo krivi domaće zvaničnike: „Umiješana je vlada Federacije. Nije kriv investitor – oni su locirali rudu, ali eksploataciju su dopustili lokalni političari. Dodijelili su koncesije u suprotnosti sa zakonom. Zakon kaže da se u zonama u kojima treba zaštiti vode i bioraznolikost ne smiju provoditi ni istraživanja ni eksploatacija. A tu su i netaknute šume, koje se takođe ne smiju eksploatisati. Dakle, sami ti koncesijski ugovori nisu zakoniti, a vlada je kriva što je to dopustila.”

Gospođa Čobo je itekako svjesna uloge stranih kompanija koje se bave istraživanjem u BiH i toga kako se njihovi poduhvati uklapaju u potrebe Evrope za strateškim mineralima:

„Ako saberemo sve koncesije u BiH, jasno vidimo da je naša zemlja jedan veliki evropski rudnik.”

Traženje litijuma i teških metala u istočnoj RS

Litijuma, koji je ključna komponenta baterija za električne automobile, ima u onome što geolozi nazivaju Vardarska zona – u rudnoj žili koja se proteže od brda istočne Bosne oko Lopara, na području RS-a, pa ispod rijeke Drine do Srbije. Nastavlja se borba između lokalnih ekologa i međunarodnih kompanija koje zanima ne samo litijum, nego i zlato, srebro i drugi vrijedni minerali.

Borba protiv iskopavanja litijuma u RS-u ima uvertiru u zapadnoj Srbiji. Tamo je početkom 2000ih australijsko-britanska kompanija Rio Tinto kupila zemljište na rijeci Jadar, nedaleko od Loznice. Kad su istraživanja pokazala rezultat koji je kompanija priželjkivala, građani Srbije i šire regije organizovali su proteste koji su se nastavili tokom 2020. i 2021. godine. Vlada Srbije je početkom 2022. godine odustala i otkazala planove za rudnik litijuma – zasada.

Nakon otkazivanja projekta Rio Tinto, „[l]itijumska groznica preselila se u BiH”, kako se kaže u naslovu jednog od članaka koji su uslijedili. Švajcarska tvrtka Arcore je nakon opsežnih istraživanja procijenila da se pod zemljom oko Lopara nalazi 2,4 miliona tona litijuma, te mnogo više miliona tona borne kiseline i drugih minerala. Njihovo istraživanje je olakšano istraživanjima koja je jugoslavenska vlada provela šezdesetih godina prošlog stoljeća. Arcore, kompanija prisutna u BiH od 2018. godine, predviđa da će iskorištavanjem litijuma direktno otvoriti 1.000 radnih mjesta, što bi indirektno podržalo zapošljavanje još najmanje 3.000 radnika.

Arcore tvrdi da će kompanija minerale iskopavati na „ekološki i društveno odgovoran način“. Načelnik opštine Lopare, međutim, sredinom decembra 2023. godine, potaknut snažnim lokalnim protestima izjavljuje da se protivi rudarenju litijuma u svojoj opštini. Borba protiv litijuma se nastavlja.

Pedesetak kilometara zapadno od Lopara nalazi se planina Ozren, još jedno potencijalno žarište razvoja rudarstva. Planinu dijeli međuentitetska granična linija, ali će svako rudarenje na toj planini imati učinak na okoliš u oba entiteta. Britansko-australijska rudarska kompanija Lykos Balkan Metals vrši istraživanja oko opštine Petrovo u RS-u.

Ozren, osim bogatom i burnom istorijom, obiluje i prirodnim blagom. Ima najveću koncentraciju crnog bora u Evropi i prirodni je rezervat za kornjače, vodozemce, kopnene rakove i guštere. Ozren ima najmanje 150 potoka i rijeka, a više od 500 ljudi ima vikendice na njegovim obroncima. Zbog ogromne bioraznolikosti i kompleksa biološki bogatih pećina, Ozren je prostornim planom RS-a predviđen za zaštitu u rangu nacionalnog parka.

U proljeće 2023. godine Ministarstvo energetike i rudarstva RS-a dalo je Lykos Balkan Metalsu koncesiju za istraživanje olova, cinka, nikla, bakra i drugih metala, uključujući zlato, na području planine Ozren. Radnici dotične kompanije potajno su na tom području pravili probne bušotine, u nekim slučajevima vrlo blizu privatnih kuća. Lykos je zainteresovan i za istraživanja u nešto zapadnijim područjima oko Mrkonjić Grada i Jezera kod Jajca.

Stanovnici planine Ozren strahuju da će Lykos rudarenjem nanijeti štetu rijekama, zraku i tlu oko njihovih domova i poljoprivrednih imanja. Aktivista Zoran Poljašević, inženjer i član ekološke organizacije Ozrenski Studenac, rekao mi je da eksploatacija navedenih minerala šteti i nadzemnim i podzemnim vodama, da će teški metali nikl, olovo i kadmij zagaditi vode isto kao što se dogodilo na području kod Vareša.

Gospodin Poljašević je rekao da će, dođe li do zagađenja, „stanovništvo biti ugroženo, a šteta nepovratna. U tom slučaju bi zemlju mogli prodati samo poljoprivrednici koji je imaju na području gdje bi bio rudnik, a ostali ne: njihova zemlja će biti nepovratno uništena, bez ikakve mogućnosti za poljoprivredu.”

Govorio je o otporu rudarskim istraživanjima oko svog rodnog Sočkovca u opštini Petrovo, gdje su aktivisti otkrili nezakonite radnje. „Investitor se nije potrudio da pribavi svu potrebnu dokumentaciju, a naša organizacija je došla do dokaza o nezakonitostima. Pa je onda Ministarstvo rudarstva oduzelo kompaniji dozvolu za istraživanja.”

U svjetlu tog saznanja, pitao sam gospodina Poljaševića: „Znači li to da ipak postoji pravna država?” na šta je odgovorio:

„Kad utvrdimo postojanje korupcije i to objavimo u medijima, onda se ona riješi. Ali ako se ne digne uzbuna, korupcija prolazi nekažnjeno.”

Prekid istraživanja u Sočkovcu možda je samo privremen, ali se istraživanja u ostalim dijelovima opštine u svakom slučaju nastavljaju. Nastavljaju se i napori Ozrenskog studenca i drugih ekoloških nevladinih organizacija.

Autor zahvaljuje na pomoći Hajriji Čobo, Zoranu Poljaševiću i Borisu Mrkeli.

Peter Lippman je autor knjige Preživljavanje mira: borba za poslijeratni oporavak u Bosni i Hercegovini (Surviving the Peace: The Struggle for Postwar Recovery in Bosnia and Herzegovina; Vanderbilt University Press, 2019.). Rođen je u Seattleu, Washington. Cijelog života se bori za ljudska prava. Od ranih 1980ih je godinama posjećivao Jugoslaviju, gdje je i živio, najviše u Bosni i Hercegovini.

IZVOR: LeftEast
PREVOD: M. Evtov, Riječ i djelo

Pročitajte još:

1. dio: Međunarodne kompanije prave haos: Postaje li Bosna veliki rudnik Evrope?

2. dio: Međunarodne rudarske kompanije oblijeću oko unosnih meta