Dok se politički lideri i najšira javnost u regiji nastavljaju prepucavati oko Oluje, Jasenovca, Srebrenice, udžbenika iz povijesti i svega ostaloga s čime se svi ljudi koji žive na ovim prostorima, čak i oni koji nisu osjetili izravno na vlastitoj koži ili u familiji posljedice svih ovih događaja i zločina, jako dobro upoznati, u Hercegovini se u potpunoj medijskoj zavjetrini događa ostvarenje sna španjolskog diktatora Franca. Dobro, događa se nešto čak i gore od toga, a sve u zajedničkom projektu lokalnih hrvatskih vlasti u Hercegovini, Katoličke crkve i Republike Hrvatske.
Piše: Dragan Markovina, Peščanik.net
Naime, već nekoliko godina na potezu između Širokog Brijega i Mostara, točnije, još od 2013. godine tamo se gradi monumentalno memorijalno „Groblje mira“ za hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, koje bi onda u završnoj fazi bilo dopunjeno sa žrtvama iz posljednjeg rata kojeg hrvatska javnost u Bosni i Hercegovini, po uzoru na Hrvatsku, također naziva „domovinskim“.
Ideja je inicijalno bila u tome da se obitelji stradalih same jave i doniraju određeni iznos za podizanje križa njihovom članu obitelji, uz pomoć lokalnih općina, crkve i Republike Hrvatske, s krajnjim očekivanim ishodom od oko 50 tisuća križeva.
Iako je već i dosad dosta napravljeno, potpisivanjem ugovora kojim se Republika Hrvatske prošle sedmice obavezala donirati 350 hiljada eura za taj projekt, on će ući u završnu fazu. Zbog čega prije nastavka teksta vrijedi citirati agencijsku vijest od prošle sedmice: „Ugovor o financijskoj potpori za projekt Memorijalnog centra Groblje mira na Bilama svečano je potpisan u četvrtak u Mostaru, priopćeno je iz Hrvatskog narodnog sabora BiH. Projekt izgradnje Memorijalnog centra ’Groblje mira’ pokrenut je od strane Odjela za Drugi svjetski rat i poraće Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine. Ovaj memorijalni centar zamišljen je kao hrvatsko nacionalno i međunarodno spomen- područje, posvećeno žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Na lokaciji Bile, između Širokog Brijega i Mostara, podignut će se 50.000 križeva s imenima i prezimenima poginulih vojnika i civila. Kamen temeljac za Groblje mira postavljen je 2013. godine, a kapelica je završena 2016. godine. Svake godine se u kapelici održava misa na dan zaštitnika kapelice, sv. Josipa Radnika, dok se središnja misna svečanost održava u kolovozu povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Vlada Republike Hrvatske prepoznala je važnost ovoga projekta i proglasila Memorijalni centar ’Groblje mira’ projektom od strateškog značaja za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Na 15. sjednici, održanoj 25. srpnja 2024. godine, donesena je odluka o dodjeli financijske potpore u iznosu od 350.000 EUR za nastavak izgradnje ovog važnog spomen-područja. Predsjednik HNS-a BiH Dragan Čović istaknuo je značaj ovog projekta za hrvatski narod, naglašavajući važnost sjećanja i poštovanja prema svim žrtvama. Naglasio je kako je očuvanje sjećanja na poginule vojnike i civile ključno za izgradnju bolje budućnosti te doprinosi jačanju nacionalnog identiteta i zajedništva.“
U ovoj priči postoji nekoliko ozbiljnih problema koji se ne daju sakriti iza lijepih pomirbenih fraza. Prvo, svatko tko poznaje prošlost tog dijela Hercegovine u Drugom svjetskom ratu zna da se ovo spomen-groblje zapravo podiže za ubijene vojnike ustaške države, koja je u zapadnoj Hercegovini imala fanatičnu podršku i odanost do kraja. Istina je također i to da je dosta tih ljudi ubijeno bez suđenja nakon okončanja rata, da su socijalističke vlasti barem dvadeset godina službeno, tj. sve do Mostarske rezolucije iz 1965. godine, a realno i sve do kraja socijalističkog razdoblja gledali u cjelini na taj kraj kao na neprijateljski i da nije bilo nikakvih šansi da ti ljudi dobiju dostojno obilježje, a njihove familije pravo na sjećanje. No, sve to ne znači da se danas trebamo praviti slijepi na činjenicu za koga se i u ime koje političke ideje ovo spomen-groblje podiže.
Što nas dalje dovodi do Franca. Jer da, španjolski diktator je imao i ostvario monstruoznu ideju da u Dolini palih, gdje se i sam pokopao, pomiješa kosti fašista i antifašista, uz jasnu simboličku pobjedu prvih. Franjo Tuđman je devedesetih tu očajnu ideju naumio realizirati u Jasenovcu, što je na svu sreću zbog ogromnog otpora pametnih ljudi iz Hrvatske i zbog straha od reakcija međunarodne javnosti propalo. Ali je iza svega ostalo suđenje novinarima Feral Tribunea Viktoru Ivančiću i Marinku Čuliću, koji su pisali o toj Tuđmanovoj fascinaciji s Francom i na kraju se uspješno obranili navodeći činjenicu da to nisu oni izmislili, nego da je to sam Tuđman za sebe tvrdio.
E sad. Stoji i to da je puno prije Franca, kad je počeo naslućivati poraz, tu ideju o pomirbi hrvatskog naroda, tj. ustaša i partizana, iznio ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić, koji je upravo porijeklom iz zapadne Hercegovine. A taj čovjek je ubijen od strane UDBE upravo u Španjolskoj i nije nemoguće da je Franco nekako saznao za njegovu ideju i preuzeo je. Da ironija bude potpuna, ovo se gradi otprilike u isto vrijeme u kojem je suvremena Španjolska odlučila raskrstiti s tom Francovom idejom i izmjestiti njega iz Doline palih.
No, s Grobljem mira stvari su još i gore, jer tu nema ni spomena o nekakvoj pomirbi ili uvažavanju svih žrtava. Kao ni ideje o nacionalnom zajedništvu, o kojem je govorio Dragan Čović. I ne samo što tog spomena nema, nego priča o devastaciji Bogdanovićevog Partizanskog groblja u obližnjem Mostaru i o upornom odbijanju hadezeovskih vlasti da sudjeluju u obnovi ili makar osiguraju samo groblje nakon što netko drugi tu obnovu plati, ili o stalnim nastojanjima Katoličke crkve da je taj memorijalni kompleks ukloni, jasno govori o čemu se u ovoj ideji radi.
Nije to nitko tako formulirao, niti izgovorio, a vjerovatno bi javno i negirao, ali spomen-groblje na Bilima zapravo služi kao pandan i antipod Partizanskom groblju u Mostaru i kao simbol konačne pobjede nad partizanima.
Jer da je do poštivanja svih žrtava, pa makar samo i hrvatskih, onda bi se netko od tih ljudi i institucija koje imaju vlast i autoritet potrudio oko toga da se Partizansko groblje, koje nije samo spomenik, nego i doista groblje, odnosno kosturnica, obnovi i sačuva od daljnjeg skrnavljenja. A skrnavljenje groblja je jedan od ozbiljnijih dubinski antikršćanskih činova.
Na kraju krajeva, među 629 imena boraca koji su upisani na spomen-pločama na Partizanskom groblju u Mostaru, a koje su još uvijek uglavnom polomljene, ima 376 Bošnjaka, 190 Srba, 8 Jevreja i 55 Hrvata.
Što sve govori da ljudima koji guraju projekt spomen groblja na Bilima, nije do nikakvog spomena na sve žrtve, pa čak ni one samo hrvatske, nego isključivo do ideologije koja je iza njih stajala. I bilo bi lijepo da se to jednom iskreno i izgovori.
I na kraju, bez obzira što Hercegovina jeste na neki način provincija, svejedno čudi ovoliki nedostatak interesa jugoslavenske javnosti za ovo što se tamo upravo događa i gradi. Vijesti o tome jesu objavljene, ali uvijek periferno i ne u svim medijima i na način da ostanu neprimijećene.