Marksizam, hegelovska i marksovska perspektiva nisu tek tradicije za Fredrica Jamesona, i njihov odnos prema drugim kritičkim operacijama nije moguć ako ne omogućuje njihovu punu razinu ozbiljenja upravo putem marksizma.
Nedavna smrt Fredrica Jamesona odlazak je ne samo velikog suvremenog marksista već i autora koji je povezivao prividno nemoguće kako bi nam pokazao da se i dalje ništa ne može oduprijeti našem razumijevanju i našim zamišljajima zbilje koja nas okružuje. Time je njegovo djelo, nedovršeno i istovremeno cjelovito, svakako poruka i svima nama da su svako doba i forme njegova posredovanja trajno dostupni.
Piše: Snježan Hasnaš, H-Alter
U tom jezgrovitom, ali nikako dovoljnom iskazivanju srži Jamesonova djela ne skriva se tajna formula, nego je to više polazište za misao alternative koju je on ustrajno i bez predaha promišljao kao potrebu našega vremena, njezine mogućnosti zamišljanja i našu sposobnost da se s time suočimo. Marksizam je bio nezaobilazna pozadina toga napora i u Jamesonovim očima epohalna potreba reinvencije zatomljene povijesti, u misaonom smislu ravne antičkom razdoblju koju je uzdigla pojava grčke kulture i filozofije, kako je jednom prilikom istaknuo. Permanentna reinvencija te epohalne tradicije koju suvremenost već neko vrijeme pokušava potisnuti i učiniti sve da se ne vrate ozbiljne posljedice toga potiskivanja često je okupirala napore profesora sa Sveučilišta Duke u Sjevernoj Karolini (prethodno zaposlena na sveučilištima Harvard i California od 1960-ih do 1985. godine, kada je već primljen i u Američku akademiju znanosti i umjetnosti te na sveučilište Duke). No, ona se nije svodila na jednostrana ponavljanja prepoznatljivih marksističkih truizama već na proširivanje i produbljivanje uloge te tradicije u suvremenosti. Ta su se proširivanja i produbljivanja pronalazila u nebrojenim kulturnim, ekonomskim, umjetničkim, političkim i drugim tvorbama koje je on više doživljavao i poimao kao singularnosti povijesti (prva velika i važna Jamesonova tema) i simptome totaliteta. Pritom je njegov marksizam istovremeno bio (razumljivo) i hegelovski (nikako i hegelijanski u njegovu čitanju) i marksovski. Bio je on i brechtovski i sartreovski i greimaovski (post/strukturalistički općenito) i psihoanalitički i dickovski, ali i još mnogo toga, što je često imalo sudbinu njegova nesmiljena kritičkog propitivanja.
Formativno, Jameson se s marksizmom sreo neposredno poslije studija tijekom 1950-ih, prilikom svojih studijskih putovanja u (tada) Zapadnu Njemačku i Francusku. U njegovu ključu historizacije bili su klasici modernističkog marksizma – Adorno, Benjamin, Bloch, Lukács te svakako Brecht – a u francuskoj tradiciji bila je to golema sjena Jean-Paula Sartrea, o kojem na kraju i piše doktorsku disertaciju (završenu 1959. i objavljenu 1961. pod naslovom Sartre: The Origins of Style), dok mnogi (post)strukturalistički autori i njihov naglasak na pitanja teksta i reprezentacije (i njihove krize) dolaze poslije. No, koliko god da je to za Jamesona u mnogočemu tek početak s budućim naglascima na tradicije filozofije, psihoanalize i kritičke teorije, ali i djela književnosti (od klasične do znanstvene fantastike), filma i umjetnosti uopće, Jamesonovo je djelo suvremena potraga za problemom posredovanja i njegovim mogućnostima općenitog narativa. Narativ je velika Jamesonova tema (u jednom intervjuu[1] ukazuje na to da bi mu u slučaju njegove sklonosti klasičnim filozofskim temama mogao podariti i ilustraciju ontoloških obilježja) i provlači se kroz cijelo njegovo djelo (nekoliko godina prije smrti namjeravao je objaviti knjigu o dinamičkim historijskim i dijalektičkim valencijama narativa, što možda posthumno i dočekamo). Koncept kulture u njegovoj glasovitoj historijskoj i historicističkoj dijagnozi postmodernosti (ta “nova modernost” na posljednjim stranicama Marksizma i forme, koja je tijekom 1981. na konferencijama u Njemačkoj i tijekom predavanja u jednom američkom muzeju[2] postala predložak za fuziju dvaju članka o postmodernizmu i postmodernosti – poznati članak iz 1984., a poslije još poznatija knjiga) upravo je jedan takav narativni operator koji teži izmicanju generičkih zabluda o mogućnosti općenitog pristupa kritici. Ta potraga, kako ističe poslije na tragu Foucaulta i Kanta, nije samo potraga za ontologijom sadašnjosti već je i problem totaliteta (kako bi Jameson rekao, te kodne riječi za način proizvodnje).
Pitanje kulture upućuje na dvije druge, sada već klasične dvojbe i na dva klasična problema, njegove vlastite invencije, koji provociraju pitanje općenitosti u Jamesona – političko nesvjesno i kognitivno mapiranje (potonje Jameson strogo razlikuje od kartografiranja i u svome engleskom poimanju za razliku od jednog broja rješenja koja sugeriraju neki hrvatski prijevodi). Njihovo je podrijetlo u ranom konceptu metakomentara (vidi članak Metacommentary iz 1971.), važne teme Jamesonove kritike koja nije najavila samo njegove prve dvije velike knjige, Marksizam i forma te U tamnici jezika, već i spomenute kritičke operatore njegova djela. Političko nesvjesno i kognitivno mapiranje nisu samo kritička oruđa već i operatori argumenta o spomenutom narativu koji u Jamesona nikako nije generičko pitanje. No, narativ nije ni tek Jamesonovo podsjećanje da je on dovoljno i postmoderan i poststrukuralistički nastrojen kako bi bio čitan već se uz metakomentar (čije konceptualiziranje Jameson preuzima od Foucaultova propitivanja suvremenog intelektualnog komentara kao strategije razvodnjavanja i razblaživanja diskursa[3]) pojavljuje i tema logike sadržaja, neodvojiva od pitanja forme, vodeći prema općenitijim pitanjima odnosa sadržaja i forme svakog intelektualnog, ali i povijesnog napora oblikovanja zbilje. Dakako, pitanje narativa i njegovih forma tek otvara mnoga druga pitanja, kao što su ona ideologije (što i jesu simbolički činovi u podnaslovu knjige o političkom nesvjesnom) i s njom povezane dinamičke strategije dijalektičke i hermeneutičke kritike u operaciji kognitivnog mapiranja. Političko nesvjesno općenito se smatra, i zbog razvijanja tih kritičkih operatora, Jamesonovom najkoherentnijom knjigom, premda je riječ o tek privremenom spajanju njegovih najopćenitijih preokupacija (kojima uz spomenute teme treba dodati i utopiju i utopijsku kritiku) i uvodu u zrelu fazu njegova djela čije proširenje slijedi u kasnijim djelima.
Zbog toga je Jameson često naglašavao kako političko nesvjesno nije nikakvo rješenje već je problem i pretpostavka daljnjih pitanja. I doista, problem općenitosti njegove argumentacije kroz problem povijesti postavlja pitanja odnosa povijesti i njezina posredovanja (filozofija povijesti tu je i dalje dobrodošla), odnosa prema historizaciji i historicizmu, prema povijesnosti (historicity) i historičnosti (historicality) samoga pitanja o povijesti i njezina narativnog strukturiranja. Tu je i problem periodizacije, čija logika sadržaja otkriva dijalektičke, narativne i hermeneutičke dinamike forme realizma, modernosti i postmodernosti (pri čemu potonja sama nikako nije njihova završna koda) te na kraju problem dehistorizacije, neutralizacije kritičke historizacije. Odnos prema povijesti za Jamesona nije moguć ako nije istovremeno i problem dijalektike. Jamesonu je dijalektika gotovo utopijska misao, ali i problem cjeline, totaliteta koju prati upozorenje kako ne možete ništa reći dijalektički a da istovremeno ne kažete sve. To sve uključuje poseban slučaj dijalektičkog imenovanja problema, tradicionalne i suvremene dijalektike te posebno dijalektički jezik i s njim povezanu dijalektičku rečenicu kojom Jameson trajno teži prožeti cijelo svoje djelo. Negativna misao dijalektike i praksa njezina kroćenja pozitivnosti povijesti suprotstavljena je analitičkoj misli i filozofiji te uz njezino dinamiziranje povijesti proširuje svoje operacije ne samo u dodiru sa zbiljom povijesti već i uz operacije hermeneutike. Jameson ingeniozno tradicionalno gledište o hermeneutici (na tragu Diltheyova oživljavanja odnosa hermeneutike i povijesti) kritički proširuje prema pitanju mapiranja hermeneutičkih pitanja koja nisu samo o povijesti, dijalektici i narativu već i ona o utopijskim posljedicama kritičkih operacija zbilje povijesti. Jamesonu ona služi da zaoštri pitanja logike sadržaja i njihovih forma pomoću operacija kognitivnog mapiranja ideologije forma, što se posebno odnosi na odnos problema reifikacije (reification), a ne postvarenja (thingification), te njegovu refleksiju kroz pitanja komodifikacije i transkodiranja. Dinamika teorije, bilo kritičke bilo filozofske, na taj način upućuje i na problem dinamike zbilje koja kroz kritička pitanja historizacije, dijalektike, hermeneutike i narativa Jamesona upućuje i na problem alternative u povijesti, odnosno naznačuje utopiju. Utopijska pitanja i utopijski narativi Jamesona upućuju na mnogobrojne više ili manje klasične utopijske tekstove (od onih Thomasa Morusa ili Charlesa Fouriera do onih suvremene popularne kulture i suvremenih djela znanstvene fantastike, od Ursule Le Guin, Philipa K. Dicka pa sve do djela njegova studenta Kima Stanleya Robinsona i drugih) i probematiziraju ne samo utopijske impulse i mehanizme već i sveprisutnu tjeskobu pred utopijom koju Jameson nastoji raspršiti i kao tjeskobu pred potisnutom povijesti klasnih borba ukazivanjem na osvješćivanje kritičkog i historijskog zahtjeva o alternativi. Taj zahtjev ima svoje povijesne, zbiljske oblike, ali njih prati i stalno pitanje o drugačijim svjetovima, o drugačijoj povijesti i njihovim paradoksima ozbiljenja, od kojih je distopija prisutna tek kao prikrivena utopija. Narativna organizacija svih tih napora doista se može pretvoriti u ontologiju, koja u Jamesona najviše figurira tek kao ilustracija općenitijeg problema narativa, ali je zapravo nešto drugo. Jer, narativ je za Jameson svakako pitanje kritike, ali i njezina odnosa prema spoznaji (reificiranoj njezinom kanonizacijom kroz discipline epistemologije), gdje su i filozofija i svako pojedinačno djelo kulture primjer narativa, gdje je svaka nenarativna struktura prikriveni narativ, gdje je svaka kriza reprezentacije nedovršeni oblik narativne kritike, bilo povijesti, njezine ideologije ili njezine alternative. Narativ zato ne može biti nikakvo skriveno transcendentalno načelo koje spaja druge općenite kritičke operacije u Jamesonovu djelu već je upućen na njih kao što su i one na njega. Nije to ni marksizam, u kojem je, za Jamesona, Hegel prvi marksist, a Marx jedini pravi njegov nasljednik. Marksizam, hegelovska i marksovska perspektiva nisu tek tradicije za Jamesona i njihov odnos prema drugim kritičkim operacijama nije moguć ako ne omogućuje njihovu punu razinu ozbiljenja upravo putem marksizma. Za Jamesona, marksizam i njegova tradicija mogu se ostvariti tek kroz mnoge kritičke razine argumentacije koje se ozbiljuju tek kao najopćenitija pitanja teorije i prakse, kao svakako važna pitanja načina proizvodnje, klase, radne teorije vrijednosti (za Jamesona gotovo metafizička kategorija unatoč njezinim nemuštim osporavanjima u suvremenosti), odnosa baze i nadgradnje, historijskog (premda nikako i dijalektičkog) materijalizma i druge. Jameson je svjestan da je pitanje marksizma često i pitanje sklonosti, ali i ideološkog transkodiranja problema teorije i prakse te imanentnog postavljanja pitanja o mapiranju mogućnosti povijesti. No, marksizam za Jamesona nije održiv tek kao tradicija već i kao problem povijesti koji provocira općenita pitanja posredovanja u zbilji. Zato je važno da upravo marksizam omogućuje najopćenitije mogućnosti svakom obliku propitivanja teorije, kritike, filozofije, ali i prakse. Pritom treba naglasiti da je za Jamesona marksizam svakako više pitanje ekonomske nego političke teorije, zbog čega politička imaginacija povijesti nikad ne može postaviti pitanja alternative ako ne postavi pitanje o boljim ekonomskim sustavima, što ga i razdvaja od antiintelektualnih pozicija liberalizma i konzervativizma.[4]
To su samo neka osnovna pitanja općenitih preokupacija u Jamesonovu djelu – od odnosa alegorije i metafore do pitanja antinomija i njihovih reprezentacija u kulturi, povijesti i pisanju; o singularnosti i njezinoj revitalizaciji u postmodernosti; o važnosti kulturnih forma književnosti, filma, glazbe, slikarstva u oblikovanju individualnih i postindividualnih konstelacija itd. Posredovane spomenutim kritičkim operacijama one vode prema nekim temeljnim okvirima koji su Jamesona vodili ne samo propitivanju mnogih tema kritike i njezina odnosa prema zbilji već i prema mogućnosti razvijanja najopćenitijih pretpostavka kritike. On temelj tih kritičkih polazišta nekoliko puta naglašava, no prvi ih put iznosi upravo u Političkom nesvjesnom kao “tri koncentrična okvirna polazišta”[5] svake buduće kritičke analize koju proširuje i nadopunjuje svojom četverodijelnom alegorijskom shemom (preuzetom iz različitih tradicija i specifično jamesonovski razvijenom u Političkom nesvjesnom, a ozbiljnije elaboriranom tek u Alegoriji i ideologiji). Dakle, ta temeljna polazišta kreću od “prvo, političke povijesti”, potom se proširuju na “društvo” i na kraju svoju najširu temu pronalaze u “povijesti”.[6] Jameson odbija u svome djelu iznositi ikakvu jasnu koncepciju političkoga djelomice i zato što u tom prvom polazištu, kao i svugdje, upućuje više na traženje pretpostavka daljnjih problemski pitanja koja tu počinju u “užem smislu nekog punktualnog događaja i u kronološkom nizu događaja u vremenu”[7]. Ta inicijalna propitivanja omogućuju proširenje prema društvu čije je razumijevanje “manje dijakronijsko i vezano uz vrijeme” zato što se ostvaruje kroz “smisao konstitutivne napetosti i borbe između društvenih klasa”, da bi se ta dva okvira još više produbila u onom trećem, u “najgolemijem smislu slijeda načina proizvodnja i u izmjenjivanju i sudbini različitih ljudskih društvenih formacija”.[8] No, i ta su tri okvira pretpostavka daljnjega “semantičkog obogaćivanja i uvećavanja”[9] ne samo problema posredovanja i njegova odnosa prema zbilji već i njihova kritičkog organiziranja. Historijska dijagnoza postmodernosti, po kojoj je Jameson postao najpoznatiji, samo je jedna od njih.
Jameson je u svome djelu uložio mnogobrojne napore tih proširenja, njihovih narativa i kritičkih mapiranja u kojem su ta referentna polazišta doista samo početak i često njemu vrlo upotrebljivo metodološko oruđe. Čini se da je mnoštvo tema, pitanja, problema i kritičkih opservacija istovremeno mnogim kritičarima zasjenilo prepoznavanje tih metodoloških pitanja, zbog čega i ne čudi uputa jednog od njih (Ian Buchanan) da se Jamesona čita dogmatski. Dakako, Buchanan[10] ne misli na to da se Jamesona može i smije čitati samo na jedan način (što je samo po sebi prilično nemoguć zadatak kad se uzme u obzir nijansiranost Jamesonovih dijalektičkih rečenica, kulturnih i kritičkih referenci i tekstova), on više ukazuje na potrebu imanentnog čitanja njegova djela i unutar njega potragu za općenitim pitanjima individualne, političke, društvene i historijske razine toga golemog argumenta koji je Jamesonovo djelo. Ono je uključivalo filozofiju, različite pristupe teoriji, ali i pitanjima kulture i umjetnosti obogaćenim od 1950-ih pitanjima i kritičkim tradicijama koje su se bavile stilom, jezikom, reprezentacijom, poviješću, filmom i mnogim drugim.
Stoga ne čudi što je Jamesona njegovo pisanje nosilo daleko i istovremeno suočavalo s mnogim temama, pitanjima i problemima koji su se mnogima činili inkompatibilnima, posebno kad je bilo riječi o povezivanju klasičnih pitanja teorije, filozofije ili književnosti s temama popularne kulture ili znanstvene fantastike. No, ta prividno inkompatibilna logika oslanjala se na imanentnu vezu jednog općeg divljenja kulturi, kritici i povijesti od kojih Jameson nikad nije odustao i uvijek se divio, unatoč tome što taj svijet ispunjava “krv, tortura, smrt i teror”[11] ili, s druge strane, napetost svakodnevne “iscpljenosti radom”[12] ili “nezaposlenošću”[13]. Drugačiji svijet unatoč tome nikad ne smije prestati biti dohvatljiv.
Čitati o Jamesonu i čitati Jamesona ovih dana stvar je posebna odmaka od njegove kritike i kritike uopće nakon njegova odlaska. To je čitanje svijest o zbilji i potreba za njezinom refleksijom, za neke svakako inspiracija, a za sve jedan veliki doprinos, vidjeli li ga ili ne.
—————————————
[1] Vidi intervju “How to adapt to cultural change” na mrežnoj stranici YouTube. Pristupljeno 17. studenoga 2024.
[2] Riječ je o predavanju iz 1982. na Whitney Museum for Contemporary Arts iz kojeg je nastao inicijalni esej “Postmodernism and Consumer Society” poslije objavljen u časopisu New Left Review i u Jamesonovoj knjizi The Cultural Turn. Jameson nigdje ne specificira o kojoj je konferenciji u Njemačkoj riječ na kojoj je inicijalno razvijen taj članak.
[3] Foucault to apostrofira u eseju “Poredak diskursa”. U hrvatskom se prijevodu ta referenca može pronaći u: Foucault, Michel. Znanje i moć. 1994. Globus. Zagreb. (posebno stranice 122–125.)
[4] Pritom Jameson dodaje da je “ekonomska determinanta također sekularna dominanta” (vidi: Jameson, Fredric. 2011. Representing Capital: A Reading of Volume One. London and New York. Verso. str. 16).
[5] Vidi: Jameson, Fredric. 2002. (1981.) The Political Unconscious: Narrative as a socially symbolic act. London and New York. Routledge Classics. str. 60.
[6] Isto.
[7] Isto.
[8] Isto.
[9] Isto.
[10] Vidi: Buchanan, Ian. 2002. “Reading Jameson Dogmatically” u: Historical Materialism, volume 10:3 (223–243). Boston. Brill.
[11] Vidi: Jameson, Fredric. 1992. Postmodernism, or, The Cultural Logic of Late Capitalism. London and New York. Verso. str. 5.
[12] Vidi: „A New Reading of Capital“ u Jameson, Fredric. 2014. Meditations. University of Illinois at Chicago., str. 10.
[13] Jameson, Fredric. 2011. Representing Capital, str. 2.
Snježan Hasnaš, autor ovoga priloga, upravo završava doktorat iz filozofije o Fredricu Jamesonu. Objavljivao je priloge u Vijencu, Zarezu, kao i u časopisu Filozofska istraživanja, gdje je bio i urednik. Aktivno se bavi i prevođenjem, pa je preveo i dijelove Jamesonove knjige The Cultural Turn za Književnu republiku. (op. ur.)