U istorijskom preokretu, 12. maja 2025. Radnička partija Kurdistana (PKK) objavila je zvaničnu odluku o raspuštanju i okončanju oružane borbe, što je označilo kraj višedecenijske pobune koja je definisala i destabilizovala tursku politiku, društvo i bezbednost od ranih 1980-ih.
Piše Sinan Gökçen
Prevela Milica Jovanović, Peščanik.net
Odluka je promenila prilike u Turskoj i pokrenula nove podele. Neki su ovu odluku pozdravili s nadom u budućnost zemlje, dok su drugi bili oprezniji, dovodeći u pitanje sam proces. Ima i onih koji veruju da su ovakav potez nametnule strane sile da bi oslabile, pa čak i razbile Tursku.
Međutim, niko ne može poreći da odluka koju je objavila PKK predstavlja prekretnicu. Detalji dogovora još nisu jasni ni javni. Dakle, pravac kojim se kreće Turska i dalje je pod znakom pitanja.
***
Militantna i politička organizacija, koju je 1978. osnovao Abdula Odžalan, PKK se u početku zalagala za nezavisnu kurdsku državu na jugoistoku Turske. Vremenom su ciljevi PKK evoluirali ka većoj autonomiji i pravima Kurda unutar Turske, dok su njene vođe prihvatile širu ideologiju zasnovanu na demokratskom konfederalizmu i društvenoj pravdi.
Grupa je pokrenula oružanu pobunu protiv turske države 1984. godine, što je rezultiralo u višedecenijskom sukobu, desetinama hiljada mrtvih i dubokoj destabilizaciji regiona. Mada su je Turska, SAD i EU proglasile terorističkom organizacijom, PKK je održavala široku mrežu povezanih grupa u Siriji, Iraku i Iranu i imala je kontroverznu ulogu u regionalnim sukobima, posebno u borbi protiv Isisa. Njeno kontinuirano prisustvo u planinama Kandil na severu Iraka i uticaj na kurdske prekogranične pokrete, činile su PKK ključnim akterom bliskoistočne geopolitike.
Sukob sa PKK za Tursku je imao ogromnu cenu – ljudsku, ekonomsku, političku i društvenu. Mada tačne brojke variraju u zavisnosti od izvora i metodologije, procenjuje se da je u sukobima život izgubilo od 40-50.000 ljudi, uključujući turske snage bezbednosti, militante PKK i civile (i turske i kurdske). Prema procenama turskih i međunarodnih organizacija za ljudska prava, između milion do tri miliona ljudi (uglavnom Kurda) raseljeno je iz jugoistočne Turske u vreme kada su borbe bile na vrhuncu tokom 1990-ih. Na hiljade ljudi je podvrgnuto mučenju, proizvoljnim hapšenjima i ubistvima, posebno tokom 1980-ih i 1990-ih.
Abdula Odžalan, osnivač i vođa PKK, uhvaćen je 15. februara 1999. u tajnoj međunarodnoj operaciji u kojoj je učestvovalo više obaveštajnih službi, a koja se odigrala u Najrobiju, glavnom gradu Kenije. Pošto je proteran iz Sirije 1998. pod pritiskom Turske i pretnjom vojnom akcijom, Odžalan je započeo višemesečnu potragu za azilom, od Rusije i Grčke do Kenije. Sve to vreme bio je pod budnim okom turske obaveštajne službe uz podršku i saradnju zapadnih obaveštajnih službi, mada je tačna uloga svake od njih i dalje delimično poverljiva i predmet diskusije. Turski obaveštajci su uhvatili Odžalana 15. februara 1999. ispred grčke ambasade u Najrobiju. U tajnoj operaciji je prebačen u Tursku i odveden na ostrvo Imrala u Mramornom moru, gde se nalazi zatvor sa visokim merama bezbednosti.
Njegovo hapšenje izazvalo je masovne proteste i nemire među kurdskim zajednicama u Turskoj i inostranstvu. Odžalan je u junu 1999. osuđen na smrt, ali je kazna 2002. preinačena u doživotni zatvor, pošto je Turska ukinula smrtnu kaznu u sklopu reformi za pristupanje EU. Odžalan je ostao simbolični predvodnik PKK i širih kurdskih pokreta i u zatvoru, odakle se povremeno javljao sa predlozima za mir i političko rešenje, posebno tokom pregovora o prekidu vatre.
Hapšenje vođe označilo je prekretnicu u sukobu PKK sa Turskom. Privremeno su joj oslabljeni operativni kapaciteti, dok je istovremeno učvršćena Odžalanova uloga kao centralne figure kurdskog identiteta i otpora.
Prvi mirovni proces: 2012-2013
Dok su turske snage bezbednosti vodile borbe protiv militanata, turska država je pokušavala da neutrališe PKK kroz pregovore.
Započet krajem 2012. godine, „mirovni proces“ između Turske i PKK bio je prelomni, ali ipak neuspeli pokušaj da se reši jedan od najdugotrajnijih i najnasilnijih unutrašnjih sukoba u modernoj turskoj istoriji. Nazvan „proces rešenja“ (çözüm süreci), obuhvatao je tajne pregovore između turske države i zatvorenog vođe PKK Odžalana, sa ciljem da se okonča decenija oružane pobune, ali i da se odgovori na kurdske zahteve za veća prava i autonomiju.
Mirovna inicijativa je dobila zamah 2013, kada je Odžalan objavio poziv na prekid vatre tokom proslave Newruz [kurdska i persijska Nova godina] i zatražio od boraca PKK da prekinu oružana dejstva i povuku se sa turske teritorije. Zauzvrat, turska vlada – predvođena Strankom pravde i razvoja (AKP) tadašnjeg premijera Erdogana – obećala je zakonske reforme, veća kulturna prava i preduzimanje koraka ka uključenju Kurda u politički život zemlje. Ulogu posrednika igrala je prokurdska Narodna demokratska partija (HDP), omogućavajući komunikaciju između Odžalana i vojnog rukovodstva PKK u planinama Kandil u Iraku.
Najkonkretniji ishod ovog dijaloga bio je Dolmabahče protokol, deklaracija od 10 tačaka predstavljena 28. februara 2015. u istoimenoj palati u Istanbulu. Protokol je mapirao put ka demokratizaciji, pravima manjina, razoružanju i ustavnim reformama, uključujući priznavanje kurdskog identiteta i jezičkih prava, reforme lokalne uprave, razoružanje i reintegraciju militanata PKK-a, kao i novi demokratski ustav koji bi zamenio vojni iz 1982.
Međutim, optimizam koji je pratio Dolmabahče protokol bio je kratkog daha. Samo nekoliko nedelja kasnije, Erdogan se javno ogradio od sporazuma, navodeći da „ne postoji kurdski problem“ i odbacujući nastavak pregovora. Tenzije su eskalirale posle opštih izbora u junu 2015, na kojima je HDP ušla u parlament sa jakim rezultatom i po prvi put ugrozila parlamentarnu većinu Erdoganove stranke. Nakon kolapsa primirja i obnovljenih sukoba između turskih snaga i militanata PKK u julu 2015, mirovni proces je u potpunosti prekinut.
Neuspeh Dolmabahče protokola i mirovnog procesa označio je obnovu intenzivnih okršaja, posebno u jugoistočnoj Turskoj, gde su u borbama razoreni čitavi urbani centri. Krah mirovne inicijative takođe je obeležio početak perioda sve dublje polarizacije, represije nad kurdskim političkim pokretima i nove eskalacije vojnog pritiska protiv kurdskih snaga.
MHP i novi „proces“
Na opšte iznenađenje, novi mirovni proces pokrenuo je Devlet Bahčeli, lider Partije nacionalističkog pokreta (Milliyetçi Hareket Partisi – MHP) sredinom 2024. Ovu stranku koja se istorijski pozicionira na krajnjoj desnici turskog političkog spektra, osnovao je 1969. Alparslan Tirkeš, zagovarajući turski nacionalizam, jaka državna ovlašćenja i konzervativne društvene vrednosti. Prvobitno ukorenjena u ideologiji tursko-islamske sinteze (Türk-İslam Sentezi), partija je 1970-ih postala poznata po svom paravojnom omladinskom krilu „Sivi vukovi“, koje se dovodilo u vezu sa nasiljem u vreme političkih previranja. Uprkos kontroverznoj prošlosti, MHP je zadržala stabilno prisustvo u turskoj politici, prilagođavajući svoju retoriku i saveze promenama političkog pejzaža.
Pod vođstvom Devleta Bahčelija od 1997. ova partija je igrala ključnu ulogu u turskoj upravi, posebno od ulaska u savez sa vladajućom Partijom pravde i razvoja 2018. godine, kada je formirana Narodna alijansa (Cumhur İttifakı). To strateško partnerstvo je pomoglo predsedniku Erdoganu da osigura izborne pobede i usvoji značajne ustavne reforme.
Kritičari tvrde da je podrška MHP-a omogućila demokratsko nazadovanje Turske, dok pristalice vide stranku kao bedem protiv separatističkih pokreta i nestabilnosti. Uprkos fluktuacijama u broju glasova, MHP ostaje ključni akter u turskoj politici, posebno u oblikovanju nacionalističkog diskursa i uticaju na domaću bezbednosnu politiku.
MHP je oduvek zauzimala vrlo oštar stav prema kurdskom pitanju i PKK. Stranka ne priznaje kurdsko pitanje kao etnički ili kulturni, već kao problem nacionalnog jedinstva i bezbednosti. Zahteve za kurdska prava ili autonomiju, lideri MHP-a kontinuirano su predstavljali kao pretnju teritorijalnom integritetu Turske.
U odnosu na PKK, Bahčelijeva stranka je podržala beskompromisne vojne i pravne mere za eliminaciju kurdskog uticaja. Sve donedavno, partija se snažno protivila mirovnim ili bilo kakvim pregovorima sa PKK, smatrajući takve napore legitimisanjem terorizma. MHP se zalaže za jedinstveni nacionalni identitet utemeljen na „turčinstvu“ i svaki oblik etničkog separatizma smatra neprihvatljivim.
Na drugom kraju spektra je Demokratska narodna partija (DEM). Ranije poznata kao Narodna demokratska partija (HDP), DEM je levičarska, prokurdska politička partija u Turskoj koja se zalaže za demokratiju, prava manjina, rodnu ravnopravnost i decentralizaciju. Osnovana 2012. godine, stranka se pojavila kao široka koalicija kurdskih političkih pokreta, levičarskih grupa i aktivista civilnog društva. DEM prvenstveno zastupa kurdske interese, ali takođe promoviše pluralističku platformu koja obuhvata ekološku održivost, LGBTQ+ prava i društvenu pravdu. Ova stranka je glasno kritikovala centralizaciju vlasti i vojne operacije u regionima sa većinski kurdskim stanovništvom, pozivajući na mirno i političko rešenje kurdskog pitanja.
Turska vlada i nacionalističke stranke, uključujući MHP, optužuju je za veze sa PKK, što DEM negira. Optužbe su ipak imale pravne posledice, uključujući suđenja čelnicima i pokušaje zabrane DEM-a.
Odnos između MHP-a, na čelu sa Devletom Bahčelijem, i DEM-a oduvek je bio dubok ideološki sukob. Bahčeli i MHP vide DEM, nekadašnju HDP, kao politički produžetak PKK, koju nazivaju terorističkom organizacijom. Ovom optužbom je MHP potkrepljivala svoje zahteve za gašenje DEM-a i krivično gonjenje njenih članova.
Bahčeli je dosledno odbijao svaki oblik dijaloga ili saradnje sa DEM-om, predstavljajući to kao pretnju nacionalnom jedinstvu i suverenitetu Turske. Lider nacionalista ujedno je bio i vodeći glas u parlamentu kada je trebalo zagovarati pravne radnje protiv opozicije, uključujući zabrane stranaka i oduzimanje poslaničkog imuniteta poslanicima DEM-a.
Sa svoje strane, DEM vidi Bahčelija i MHP kao simbole ultranacionalističke i represivne politike koja negira kurdski identitet i pravo na političko izražavanje. Dve stranke predstavljaju suprotstavljene polove u turskoj politici – etno-nacionalistički centralizam naspram multikulturalne demokratske autonomije – što je njihov odnos činilo ne samo neprijateljskim, već i fundamentalnim za tekuću polarizaciju u političkom pejzažu Turske. Godinama je lider MHP Devlet Bahčeli odbijao da ulazi u pregovore, pa čak i da se rukuje sa poslanicima i predstavnicima DEM-a.
U tako napetoj političkoj atmosferi, javnost je bila šokirana kada je u Velikoj narodnoj skupštini 1. oktobra 2024. Bahčeli prišao klupama u kojima su sedeli poslanici DEM-a i rukovao se s njima.
Međutim, usledila su još veća iznenađenja.
Najpre, Bahčeli je 15. oktobra rekao: „Kada je doveden u Tursku, vođa terorista [Odžalan] je obećao ’Spreman sam za svaku vrstu usluge’. Neka on sada jednostrano proglasi kraj terorizma i likvidaciju svoje organizacije.“ Bahčelijev istorijski govor nedugo zatim, ispostavio se kao jedan od najvažnijih koraka u obnovljenom mirovnom procesu.
Vođa MHP-a je 22. oktobra izjavio da ako Odžalan, pušten iz zatvorske izolacije, obznani da je PKK potpuno raspuštena, Bahčeli može da pregovara sa poslaničkom grupom DEM-a u Velikoj narodnoj skupštini Turske. Dodao je i da lider PKK može imati koristi od „prava na nadu“ predviđenog zakonom.1 Bahčeli je rekao: „Ni Kandil ni Edirne;2 neka se komunikacija kreće od ostrva Imrala do DEM-a i neka problem terorizma bude potpuno uklonjen sa dnevnog reda zemlje. Mi smo za to.“
Tako je počeo „novi proces“.
Prvi kontakt sa liderom PKK Odžalanom ostvario je njegov nećak, poslanik stranke DEM Omer Odžalan, 24. oktobra 2024. u okviru porodične posete. Odžalan je poslednju posetu uživo pre toga imao 3. marta 2020.
Omer Odžalan je posle sastanka preneo reči lidera PKK: „Izolacija se nastavlja. Imam teorijsku i praktičnu moć da pomerim ovaj proces sa sukoba i nasilja na pravne i političke osnove ako se za to stvore uslovi.“
Bahčeli je 26. novembra pomerio ovaj neodređeni proces za korak unapred kada je izjavio: „Očekujemo da će se lični kontakt na liniji Imrala – DEM održati bez odlaganja.“ Kopredsedavajući DEM-a Tundžaj Bakarhan na to je uzvratio: „Ako su iskreni, ukloniće prepreke ovom zahtevu. Ako nešto očekujete od Odžalana, otvorite mu vrata.“ Istog dana, Bakarhan i drugi kopredsedavajući DEM-a, Tilaj Hatimolara, zvanično su podneli zahtev Ministarstvu pravde za posetu zatvoru na ostrvu Imrala.
Nakon posete, delegacija DEM-a je prenela njegove poruke vlastima i javnosti. U međuvremenu je PKK, koja se od početka procesa držala oprezno, u februaru dala niz različitih izjava. Murat Karajulan, zapovednik PKK, rekao je 7. februara da Odžalan treba lično da razgovara sa svojim saborcima i dodao: „Može li se ovo završiti jednom posetom? Mi smo pokret sa desetinama hiljada ljudi u oružanim snagama. To nije sila koju pokreće novac i oni neće prosto uzeti platu i otići kući jer im je tako rečeno.“
Iz rukovodstva vojno-političke organizacije je 12. februara stigla nova izjava. „Sa Odžalanovom porukom, promeniće se i PKK i država“, pisalo je u saopštenju PKK, uz tvrdnju da „država ne treba da se plaši, država neće biti uništena i biće restrukturisana na demokratskoj osnovi“. U saopštenju se takođe navodi da bi proces mogao uspeti jedino u odsustvu ozbiljnog otpora i pokušaja puča.
Očekivana izjava Odžalana stigla je 27. februara. „Sve grupe moraju da polože oružje i PKK mora da se raspusti“, naveo je Odžalan u svom pismu, koje je pročitano na konferenciji za novinare pod nazivom „Poziv na mir i demokratsko društvo“. Pismo lidera PKK pročitala je delegacija DEM-a posle treće posete zatvoru na Imrali.
U Odžalanovoj izjavi se navodi: „U postojećoj atmosferi stvorenoj pozivom gospodina Devleta Bahčelija, voljom gospodina predsednika i pozitivnim pristupom drugih političkih partija, pozivam na polaganje oružja i preuzimam istorijsku odgovornost za ovaj poziv.“
PKK je 12. maja odgovorila: „Priznajemo bol koji su pretrpele sve strane. Nakon opsežnog dijaloga u našim redovima i među našim ljudima, odlučili smo da zvanično raspustimo PKK i pređemo sa oružanog otpora na građansko zagovaranje.“
Saopštenje je izazvalo šok i u turskoj i u kurdskoj zajednici. Mnogi su razvoj pozdravili sa opreznim optimizmom, dok su drugi i dalje skeptični, pamteći prethodne cikluse prekida vatre i obnove nasilja.
Predsednik Redžep Tajip Erdogan odgovorio je kratkom, ali odlučnom izjavom: „Era terora je završena. Pozdravljamo ovaj korak, ali ćemo ostati na oprezu kako bismo osigurali bezbednost naših građana.“ Provladini mediji istakli su Bahčelijevu ulogu, prikazujući događaj kao trijumf nacionalističke odlučnosti i državnog autoriteta.
Glavna opoziciona stranka, Republikanska narodna partija (CHP), usvojila je oprezniji ton pozivajući na transparentnost u procesu razoružanja, kao i na zaštitu političkih prava kurdskih građana.
U međuvremenu, u oblastima sa većinski kurdskim stanovništvom ljudi su se spontano okupljali – jedni da slave, drugi da razmene mišljenja. U kurdskim zajednicama, posebno onim koje su kritične i prema nasilju PKK i prema državnoj represiji, zavladao je oprezan optimizam prema budućnosti u kojoj su mogući mir i demokratsko pomirenje.
Analitičari smatraju raspuštanje PKK istorijskom prekretnicom, ali samo kao prvi korak na dugom putu ka nacionalnom pomirenju. I dalje postoji neizvesnost u vezi sa reintegracijom boraca PKK, sudbinom povezanih političkih grupacija i pitanjem da li proces signalizira fundamentalnu promenu u načinu na koji Turska tretira kurdsko stanovništvo.
Za sada, Turska obitava u prelomnom istorijskom trenutku. Mada je oružje položeno, nasleđe sukoba ostaje. Da li će ovaj trenutak dovesti do trajnog mira ili privremenog zatišja, zavisiće od poteza preduzetih u danima koji su pred nama.
Posledice ovih dešavanja na tursku politiku razmotrićemo u narednom tekstu.