Reditelj Dino Mustafić dobitnik je nagrade Zlatni lovorov vijenac Direkcije Festivala MESS za poseban doprinos umjetnosti teatra.
Historija Internacionalnog teatarskog festivala MESS historija je ljudi koji su vjerovali da teatar može biti važniji od okolnosti u kojima nastaje. Od Jurislava Korenića, na čiju je inicijativu 1960. godine osnovan Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, preko perioda opsade Sarajeva, kada je MESS pod rukovodstvom Harisa Pašovića postao važan dio kulturnog otpora grada, do obnove Festivala nakon rata, svaka velika etapa ove institucije obilježena je ljudima koji su pomjerali granice mogućeg.
Jedna od najvažnijih etapa Festivala MESS neraskidivo je vezana za ime reditelja Dine Mustafića, dobitnika nagrade Zlatnog lovorovog vijenca Direkcije Festivala MESS za poseban doprinos umjetnosti teatra.
Mustafićeva priča s teatrom tokom devedesetih godina nije počela obnovom MESS-a. Tokom opsade Sarajeva diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, predstavom “Pješice”, koju je postavio u Kamernom teatru 55. U tom periodu režirao je pozorišne predstave i dokumentarne filmove, među kojima su “Moja mama šehid”, koji je realizirao zajedno s Danisom Tanovićem, “Pista života” i “Neka bude svjetlosti”. Bila su to filmska svjedočanstva nastala u vremenu kada su i život i umjetnost postojali u gotovo nemogućim okolnostima.
Pripada generaciji umjetnika koja je vlastitim iskustvom naučila da umjetnost nije nešto što dolazi nakon teških vremena. Umjetnost je bila njegov način života, a obnova Festivala MESS nakon opsade nastavak uvjerenja da kultura mora postojati bez obzira na okolnosti.
Već sa 27 godina, zajedno s grupom mladih saradnika, Mustafić počinje raditi na obnovi teatarskog Festivala MESS kojem daju internacionalni atribut. Sarajevo je tek izašlo iz opsade, a ideja da se u takvim okolnostima organizira veliki međunarodni teatarski festival mnogima je izgledala kao nemoguća misija.
Već prvo obnovljeno izdanje 1997. godine dovelo je u Sarajevo Giorgia Strehlera, Petera Schumanna, Jozefa Nadja i Franka Castorfa. Ono što je izgledalo kao pretjerana ambicija počelo je postajati kulturna stvarnost Sarajeva.
Od 1997. do 2016. godine, tokom gotovo dvije decenije na čelu Festivala, Mustafić je MESS razvijao kao jedno od važnih mjesta susreta evropskog i svjetskog teatra. Kroz Sarajevo su u tom periodu prošli Peter Brook, Robert Wilson, Eugenio Barba, Anne Teresa De Keersmaeker, Eimuntas Nekrošius, Oskaras Koršunovas, Alvis Hermanis, Christoph Marthaler, Thomas Ostermeier, Heiner Goebbels, Romeo Castellucci, Katie Mitchell, Alain Platel, Jan Lauwers, Jan Fabre, Luk Perceval i brojni drugi umjetnici koji su obilježili savremeni teatar.
Ono što se događalo tih godina bilo je mnogo više od prilike da bosanskohercegovačka publika vidi neke od najznačajnijih teatarskih umjetnika našeg vremena. Iza svega stajala je ideja da Bosna i Hercegovina ne smije biti kulturna periferija Evrope, nego ravnopravna učesnica međunarodnog umjetničkog dijaloga.
Mustafić je MESS razumijevao kao dio kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine i njenu otvorenu vezu sa svijetom. Međunarodni karakter Festivala za njega nije predstavljao pitanje prestiža, nego mogućnost da Sarajevo učestvuje u razgovoru o savremenom teatru, novim estetskim tendencijama i umjetničkim praksama.
Pod njegovim rukovodstvom MESS je prerastao okvire festivala koji se održava jednom godišnje i razvio se u instituciju koja producira i koproducira predstave, povezuje bosanskohercegovačke umjetnike s regionalnom i međunarodnom scenom te stvara prostor za nove generacije. Iz te potrebe nastali su Future MESS, Children MESS, Balkan (Con)Text, MESS Dance Company, MESS Market i drugi projekti, dok je produkcijska djelatnost izrasla u Scenu MESS.
Jednako važna bila je njegova posvećenost povezivanju teatarskih scena zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. U vremenu kada su kulturne veze bile opterećene neposrednim iskustvom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, MESS je među prvima ponovo otvarao prostor umjetničkog susreta, dijaloga i saradnje.
Vjeru u nove generacije Mustafić je nastavljao i kroz pedagoški rad. Kao profesor na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, generacijama mladih autora, glumaca, reditelja, dramaturga i drugih teatarskih umjetnika prenosio je znanje i otvarao prostor za susret s različitim umjetničkim poetikama.
Njegov umjetnički put obuhvata više od stotinu pozorišnih predstava klasičnih i savremenih autora, realiziranih u Bosni i Hercegovini, regionu i Evropi. Njegove predstave izvođene su na različitim jezicima, na scenama brojnih evropskih i svjetskih gradova, te višestruko nagrađivane na međunarodnim, regionalnim i domaćim festivalima. Posebno mjesto pripada predstavi “Helverova noć” Kamernog teatra 55, koja je s 23 međunarodna priznanja postala jedno od najnagrađivanijih ostvarenja u historiji bosanskohercegovačkog teatra.
Uz pozorišnu režiju, Mustafić je ostvario značajan filmski opus. Režirao je dokumentarne filmove “Pista života”, “Neka bude svjetlosti” i “Čudo u Bosni”, prikazane na međunarodnim festivalima, a njegov prvi dugometražni igrani film “Remake”, prema scenariju Zlatka Topčića, imao je svjetsku premijeru na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu 2003. godine. Film je prikazan na više od 40 međunarodnih festivala i nagrađen u Minhenu i San Franciscu.
Njegov noviji filmski rad obuhvata dokumentarni film “Transforming Tomorrow”, prikazan i nagrađen na AJB DOC festivalu 2020. godine, te dugometražni igrani film “Paviljon”, koji je 2025. godine premijerno prikazan na otvaranju Sarajevo Film Festivala. Film je osvojio 28 domaćih, regionalnih i međunarodnih nagrada, a prikazan je pred više od 10.000 gledalaca.
Za Mustafića teatar nije prostor u kojem se publici dijele moralne lekcije, nego mjesto umjetničke empatije i pokušaja razumijevanja iskustva drugoga. Takvo razumijevanje umjetnosti povezano je i s njegovim javnim angažmanom, od mirovnih inicijativa do zalaganja za ljudska prava, antifašističke vrijednosti i slobodu umjetničkog izražavanja.
Njegova umjetnička i građanska biografija zato nisu dvije odvojene priče. Predstave koje je režirao, institucije koje je vodio, studenti kojima je predavao i međunarodne veze koje je stvarao proizlaze iz uvjerenja da umjetnost ima važnu ulogu u društvu, ali i da mora ostati slobodna od političkog utjecaja.
Od januara 2003. do decembra 2005. godine obavljao je funkciju umjetničkog direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, a od 2021. do 2026. godine bio je direktor ove institucije. Osnivač je MESS Teatra – Scene MESS i MESS Dance Company, a trenutno obavlja funkciju direktora Internacionalnog centra igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo (ICIKUM) gdje je pokrenuo nakon 34 godine prvo institucionalno pozorište-Novi teatar koji je otvoren 5.septembra ove godine.
U godini u kojoj se Festival MESS ponovo suočava s ozbiljnim pitanjima vlastite budućnosti, Direkcija Festivala smatra važnim podsjetiti na kontinuitet koji su gradile generacije umjetnika i kulturnih radnika. Prije mnogo godina, također u trenutku finansijske neizvjesnosti Festivala, Dino Mustafić je izjavio: “Kultura bez kontinuiteta nema šansu za opstanak”.
Gotovo tri decenije nakon obnove Festivala, međunarodne veze, regionalna otvorenost, povjerenje umjetnika i teatara te generacije publike koje su odrastale uz MESS svjedoče o značaju tog perioda.
Institucije ne nastaju same od sebe. Ljudi ih stvaraju, mijenjaju, čuvaju i ostavljaju onima koji dolaze poslije njih. Dino Mustafić svojim je umjetničkim, organizacijskim, pedagoškim i javnim djelovanjem pokazao da Sarajevo i Bosna i Hercegovina ne moraju čekati da ih neko pozove u evropski i svjetski kulturni prostor, saopćeno je iz MESS-a.
(AbrašMEDIA)